Danas slavimo dvadesetu godišnjicu braka. Htjedosmo proslaviti obljetnicu u krugu najbližih. Ništa posebno, ništa spešl, doći u Sisak i u jednom od restorana ručati i družiti se par sati. Ne zbog toga da se pravimo važni. Ne zbog toga što želimo nekome nabijati na nos kak se mi još uvijek volimo i slažemo i poštujemo i kak smo skupa – gle! – već dvadeset godina. Ne. Htjeli smo proljudovati, za razliku od sretanja po sprovodima i karminima – sresti se zbog veselog događaja. Živući roditelji prevalili su 70, pitanje je hoće li biti s nama i za tridesetu godišnjicu... Al smo na kraju odustali od proslave.

Starci se baš ne vole pretjerano, moja mama i muževi roditelji. To ni ne očekujem od njih, ak smo se muž i ja vjenčali ne moraju se naši starci ni voljeti ni posjećivati. Moja mati kaže da su se vidjeli par puta u gradu u zadnje vrijeme i da je ono dvoje nije obadiralo. Ne bi me začudilo da je "ono dvoje" nije ni vidjelo, a možda su je i vidjeli i prepoznali al je nisu htjeli pozdraviti. Starci...

Onda je bilo i prigovora kak je to skupo i čemu to. I da je bolje da si za te nofce uplatimo vikend u toplicama. Sad se durimo . I odustali smo od zajedničkog ručka. Osim s mojom kumom. Ona će nam doći ovog proljeća na par dana, pa ćemo je izvesti na papicu. A mi ćemo jedan proljetni vikend provesti u toplicama. S našim Potočnicama.

Iznenađenje koje je taju i mene jutros dočekalo u kupaoni, uradak i pokloni Starije :





i čestitka Mlađe :



U omotu (od papira s potočnicama, hehe) bombonijera i album u kojem je Mlađa složila slike muža i mene u ovih proteklih dvadeset godina . I kak mi ne bi zasuzile oči...