Vikend mi prohujao. Došla kući svojoj u petak popodne. Susjeda (ne ona koja mi opkopava vrtuljak) me dočekala na stepenicama i poklonila lončanicu. Mlađa Potočnica se sjurila niz stubište i uletjela mi u zagrljaj. Grlile smo se i ljubile dugo, dugo. Starija je svoju radost mal suzdržanije pokazala. Svekrva me ljubazno dočekala. Doček ko u priči, hehe.

Oprala nekoliko mašina veša. Srećom, svekrva speglala hrpu koja je prije bila ostala, pa nisam morala ja. Bilo je to i više nego sam očekivala, i sretna sam zbog toga. Onda, trebalo je očistiti fleke s mažoretske uniforme starije Potočnice. Natjecanje mažoretkinja u Puli zakazano je za nedjelju, trebalo je sve pripremiti. Je, al sam neke detalje saznavala u hodu, tijekom subote, a neke sam saznala i u nedjelju u 5 ujutro... Uniforma donekle očišćena, suknja sužena pomoću ziherica. Čizme očišćene i uglancane. Govorim o uniformi i čizmama starim 10 godina. Tada su mažoretkinje dobile uniforme i poslije nikad više. Nasljeđuju jedna od druge. Mnoge su djevojke otišle iz udruge. I odnijele sa sobom svoju uniformu. One uniforme koje su ostale, ne odgovaraju svima trenutnim seniorkama. Tako je moje dijete dobilo sve preveliko – i jaknu, i suknju, i čizme i kapu. Kapa joj pada do nosa. To smo pokušali riješiti lijepljenjem spužve u obod. Za čizme smo pripremili debele dokoljenke, da obuća ne klapa naokolo...

U subotu sam promijenila izlog u radnji. Iako stoji natpis da me nema do svibnja, nek se vidi da sam tu negdje. Popodne je valjalo otići na neki sastanak. Mlađa kćer dobila poziv za rođendan. Starija imala probu. Muž imao nekog posla. Navečer mu pomogla da dovrši. Uglavnom, tek u neko noćno doba nađosmo se svi skupa. Pa krenusmo navijati satove. U nedjelju se trebalo dignuti u 5. Mažoretkinje kretale prije 6 za Pulu. Hoće li nam mobiteli automatski prebaciti ljetno vrijeme ili ne? Navili sve mobitele i još jednu vekericu. Od svih mobitela, jedan nas je ipak probudio sat vremena prerano. Ajd sad odspavaj još jedan sat. Netko je uspio, netko ne. Digli se u 5, dijete doručkovalo, odjenulo se u trenirku (e da, još smo u subotu išli kupovati crni donji dio trenirke jer "sve cure imaju crne hlače" a ona ima ružičaste). Trebalo je punđu napraviti. Al pomoću crnih gumica i običnih šnali. Al mi nemamo u kući obične šnale. A u 5 ujutro, u nedjelju, ne radi niti jedna trgovina. A dvije nađene crne gumice baš i nisu elastične. No, cure su se u busu snašle, isposuđivale joj šnale, popravile punđu i sve je bilo okej.

Tajo otpratio u nedjeljnu zoru dijete svoje veliko na bus. Pa se vratio u krevet. Probudilo nas sunce, i to dosta visoko. A još je bilo zadataka za odraditi. Sve uspjeli, ja se spakirala, i u podne se potrpasmo u auto Mlađa, muž i ja. I zapalili prvo u Poreč, da si kupim kartu i rezervaciju za bus. I produžili za Pulu.

Naše su mažoretkinje završile natjecanje kao posljednje. Ovo im je bilo prvo nadmetanje. Vidjele su druge, bile viđene i ocjenjivane. Nisu pretjerano razočarane. To je tek početak. Bilo je i treme, i padanja štapova (ali i drugima su padali i štapovi i kape). Najmalobrojnije su, ima ih tek 9 a drugih i preko 15. I na prateću glazbu su sutkinje imale primjedaba, nije nešto bilo po propisima. Ah. Bit će drugi put bolje.

Mojih dvoje (starija se vraćala iz Pule sa svojom ekipom, naravno) odvezlo me u Poreč. Mlađa je skoro zasuzila, meni se gruda u grlu stvorila... Ukrcala se na bus, mahala, slala puse...stigla u Zagreb kasno navečer. Zaspala ko tuka.

Danas obavila prvo zračenje. Pol minute jedan križić, pol minute drugi križić. I et, zbog ukupno jedne minute zračenja ja ću u Zagrebu provesti bar još 6 tjedana. Kad se mora... Nije ništa boljelo, nije ništa žarilo ni palilo. Legla, oko mene se vrtila velika glava uređaja, na ekranu se punio neki grafikon roza bojom. Nisam se pošteno ni legla ni odmorila na tom stolu i već sam bila gotova. Sutra i slijedećih dana sam dogovorila da dolazim u 13 h, petkom moram na kontrolu kod doktorice. I to je to. Odbrojavanje je počelo! Još 29.