Mojoj Mrvici je danas imendan. Kako njenog imena nije bilo u katoličkom kalendaru, posegnuli smo za nekim drugim – njoj primjerenim. I mislim da nismo pogriješili. Ona je moje svjetlo u tmini, mazulja mamina...

...Muž je jučer bio na pokopu drage rođakinje. Okupila se većina rodbine (a njegovih ima brdo jedno, od Sinja pa do Maribora). Vrijeme tužno, kišno, blatno i depresivno... Sinoć smo se pokušavali prisjetiti svih njegovih bratića, sestrični, nećaka. Valjalo je dobro napregnuti pamćenje... Šteta što ima samo tužnih prilika za okupljanje. Iako, jel, rodbinu ne možeš birati i uvijek ima kukolja (i nekako misliš da baš u tvojoj familiji ima puno – u najblažu ruku rečeno – čudaka), al familija je familija. Samo sve manje ljudi uopće misli na rođake. Sjete se kad ih nešto trebaju. Čestitke za blagdane su sve rjeđe. No, lako za to. Nego, dragi je bio iznenađen viješću da mu se nećakinja udala. Nije ga nitko obavijestio (ne samo njega, ispostavilo se da je samo jedan rođak znao), nego je posredno čuo – u stilu, priča se po gradu da je bila svadba (200 ljudi, ej)... I ni sad, na sprovodu, nećakinja nije našla za shodno reći ostatku rodbine da se udala. Nit njeni starci. Ma svašta... Pa ne moraš me u svadbu zvati, ne moraš čak ni kurtoaznu pozivnicu poslati i moliti se da ne dođem, ali ne reći barem kad je sve gotovo – mislim, halo?!