Jučer je opet bio Dan otvorenih vrata u osnovnoj školi. Ali i hrpa roditeljskih sastanaka. Kao, ionako svi učitelji moraju biti u školici taj dan pa i dosta roditelja, pa ajmo spojiti dva događaja. Je, al ne mogu svi roditelji doći na sastanak, a i neki imaju više od jednog komada djeteta. Pa je bilo roditelja koji su trčali s jednog sastanka na drugi, da mogu bar malo poheftati od svakog...

Tajo i ja smo se rasporedili u strijelce. Ja otišla mlađoj na roditeljski, tajo starijoj. I dobro da je tako bilo. Jer smo na "mom" sastanku pisali čestitke za Božić vlastitom djetetu, između ostalog. Meni to ipak lakše i brže ide...

Elem. Pojavila se super inicijativa u školi. Jedna vozačka škola predložila je zajedničku akciju polaganja ispita za bicikliste . Za djecu-bicikliste mlađe od 16 godina zakonska je obveza da u vožnji moraju imati pratnju, osobu stariju od 16 godina. Ili položen vozački ispit. Stoga su roditelji upitani slažu li se s idejom da se djeci omogući polaganje ispita vožnje bicikla. Ja se složila.

Roditeljski je brzo bio gotov. Učiteljica pričala još o nadolazećim testovima, fešti za zadnji dan polugodišta (klinci ne nose torbe, dođu samo na druženje i počaste se frfama i sokovima). I o prvim pokušajima stvaranja plakata. Naime, od petog razreda, bar u našoj školi, referatima i izradom plakata vezanih uz neku temu – postižu se bolje ocjene u pojedinim predmetima. Tako starija Potočnica već treću godinu podiže svoj rejting tim dodatnim aktivnostima. Sama pronađe materijal, bilo iz knjiga, časopisa, enciklopedija ili na Internetu, moju pomoć ima u vidu isprintanih izabranih fotografija jerbo doma nemamo printer. (Mnogim klincima roditelji pomažu u izradi plakata i referata vrlo aktivnim sudjelovanjem, da ne kažem da klinci samo prepišu što su im roditelji pripremili... neću reći.) Da bi se djeca odmalena naučila pravilnoj izradi plakata, pomaknuta je granica u godinama ali su kriteriji u nižim razredima daleko blaži. Srećom je mlađa Potočnica vidjela kako starija seka radi, a i sudjelovala je u zajedničkom obiteljskom komentiranju nastalih plakata. Učiteljica je prepoznala trud i stečeno znanje, dijete doživjelo pohvale i priznanje. Kad je to spomenuto na roditeljskom, ja mam narasla za par centimetara...

Tajo se duže zadržao u sedmom razredu. Razrednica se žalila na ponašanje učenika, na nedisciplinu. Neki novi klinci dolaze, izgubljeni u općem kaosu i beznađu... Ispričala žena dogodovštinu od neki dan, kad joj je u ploču bačen željezni projektil. Poslije je saznala da je bacač premišljao bi li je pogodio u glavu ili samo zastrašio udarcem u ploču pa se srećom opredijelio za blažu varijantu. Neki učenici usred sata izlaze iz razreda, bez pitanja i objašnjenja, drsko odgovaraju učiteljima, fizički se obračunavaju s ravnateljem. I kako roditelji ne reagiraju na pozive iz škole, ili izjavljuju da njihova djeca nisu zločesta i nisu učinila ono za što ih se tereti , zlostavljanje se nastavlja. A problematični pubertetlije postaju dječji idoli . I onda se pristojni, odgojeni i odlični učenici pitaju kojeg klinca oni uopće rade u životu i čemu sve dobro što su naučili... Škola će slijedeće polugodište upriličiti razgovore s psiholozima, zajedničke roditeljske i razredne sastanke, pokušati utjecati na smirivanje nasilja i poboljšanje discipline. Bilo bi neke vajde od toga da ne postoje roditelji koji smatraju kako je škola jedini odgajivač njihove djece i da ih ona mora disciplinirati. Pa nek se ravnatelj i učitelji gombaju s tim potencijalnim kriminalcima jer su oni (roditelji) odavna digli ruke od njih...