Još danas i gotove su maškare. Preživjeli smo. Bilo je veselo, pomalo naporno, sunčano, vjetrovito.

U subotu su održane dvije redute, povorke gradom. Prije podne je dječji žamor zavladao ulicama. Maknuti su auti s ceste (neke su odvezli vlasnici a neke bogme i pauk), grad je postao pješački raj. Bura je brijala, sunce pičilo. Mali dječji nosevi se crvenjeli. Glazba, zviždanje, škljocanje aparata. U cijeloj toj priči opet ista stvar – roditelji su većinom zasjenili djecu. Ajde, najmlađe u povorci voditi za rukicu, potpuno mi je jasno. Al onda mame uhvate dječicu za rukice i stave ih između sebe, tak da vidiš samo mame a djecu jok. Umjesto da one budu unutar kolone i djecu stave van. O roditeljima koji su se zaletavali u dječje grupe s fotoaparatima i kamerama bolje i ne pričati. Kad se reduta pojavila na trgu, nije se znalo tko pije a tko plaća. Djeca su prvo pokušala kružiti trgom, ali su odustala. Onda su se poslagala ispred improvizirane pozornice, svaka grupa sa svojom tetom i transparentom (da se zna koji su i što predstavljaju). Na uzastopne molbe voditeljice da se odrasli maknu i budu publika a ne sudionici redute, nitko živ se nije odazvao. Opći kaos. Djeca izgubljena. Dozivaju ih susjedi, bake, tete, roditelji navlače za kostime, tete iz vrtića svako malo provjeravaju brojno stanje svojih grupa... Trajalo je sve to jedno sat vremena. Meni je bilo dvadesetak minuta čist dosta. Maknula se iz gužve i vratila u radnju.




Kad se dan prepolovio, odjurih doma. Trebalo je pripremiti ručak i pomoći mažoretkinji u pripremi za njenu redutu. Već smo se večer prije zakačile na noževe. Njen se kostim, naime, sastojao od suknje s volanima i majice na jedno rame na kojoj je pričvršćen volan. Ispod je trebalo staviti dovoljno slojeva crne odjeće kako se ne bi smrzla. A vani je bilo za kapu i rukavice. A moja je starija kćer važno odlučila kak će ispod te triko-majice-s-jednim-ramenom odjenuti laganu crnu dolčevitu. Mhm, moš mislit. Elem, ta je noć završila u suzama.

Na kraju je ipak odjenula (na potkošulju, naravno) dvije dolčevite i jednu dugorukavnu majicu, pa tek onda kostim. Na nogama crne čizme (na sreću da ih inače ima) i crne rastezljive hlače. Rukavice, kao, nisu smjele nositi. Izjurila van ko furija, nadurena, nezadovoljna, uvjerena kak izgleda debelo. U crnom. Aha. Spoj su cure imale trifrtalj sata prije početka povorke. Povorka je gmizala gradom dva sata. Znači, skoro tri sata svježeg zraka, bure, zavjetrine, sunca. Bilo je šareno, bilo je i originalno ali i već viđeno. Bilo ih je i dobrano nacvrcanih. Pojedine grupe kasnile su u fazi pa je bilo i praznog hoda između njih – dok je jedna grupa bila na kraju ulice, druga bi se tek pojavila na početku. Mažoretkinje su priča za sebe, one najčešće osvajaju nagrade, djevojčice, djevojke i "babe" raspoređene u četiri grupe cijelu godinu se pripremaju za feštu.




Nastavak slijedi...