Ovaj post posvećujem svojoj najboljoj prijateljici. Onoj koja slavi svaki moj uspjeh, onoj koja me gura dalje, tješi, savjetuje i bodri.

Znamo se 35 godina. Uselile u istu zgradu, novogradnju u sisačkom predgrađu. Doselila je s roditeljima i sestrom iz Podravine. Ja iz susjedne ulice. Stanovale na istom katu, stan do stana, vrata do vrata. Naše dječje sobice dijelio je samo jedan zid. Pa smo znale kuckati po tom zidu. Morseovu abecedu. Ili pričati izvitoperene na prozorima naših soba. Jer su prozori uokvireni nekim obrubom, betonskim oklopom. Pa bi stale na radijator ispod prozora i nagnule se do struka na prozor pa virile odozdola jedna na drugu. Kad bismo išle u jutarnju smjenu u školu, ujutro me moja mati budila desetak minuta prije 7 sati. Ona je žurila u Željezaru. Tajo bi otišao prije, isto u Željezaru. Sestra je već išla u gimnaziju, poslije u Zagreb na faks, ni ne sjećam se jutara kad je ona ostajala sa mnom u kući. Elem, ja bih već u pol 8 zvonila na frendičina vrata. Hrpu puta me dočekivala još u pidžami. Njena mama dosta dugo nije radila pa bi je budila u zadnji tren, s već pripremljenim doručkom i odjećom. Dok bih ja nestrpljivo cupkala u hodniku, ova moja bi doručkovala u hodu, oblačila se i navlačila torbu na rame. Pa bismo zajedno odlazile u školu. Vršnjakinje smo, ali nismo nikad išle u isti razred.

Zajedno smo pohađale glazbenu školu. Ona svirala harmoniku. Zajedno smo krenule na klizanje. Vikende zimi provodile na ledu. U ostala pak godišnja doba glumile Irinu Rodnjinu i Sašu Zajceva na koturaljkama. Igrale gumilastike, žmirke, lovenke. Zajedno smo zapalile prvu cigaretu. Filter Makedonku. Istu kakvu je pušio moj tajo. Zato smo i kupile od zajedničkih novčića te cigarete, jer sam kod tete iz kioska kupovala samo Makedonku za taju. Pa da žema ne posumnja. Nas dvije, radoznale maloljetnice, spustile u mojoj kuhinji roletne do poda, da nas susjedi iz zgrade preko puta ne vide. Pa zapalile cigar duvana. Skoro se podavile. Pa išle prat ruke i zube, suznijeh očiju. Al je njena mama skužila. Jer je kćerina kosa bazdila po cigaretlinama. Al nas nije odala ta majka nikome. Tek je lani, kad smo zajedno sjedile na karminima mog taje, onako vragoljasto spomenula naše prve pokušaje pušenja. Pa se moja kuma i ja zahihotale, potiho. I zarumenile blago.

Dijelile smo moja Branka i ja sve slatke tajne, bile jedno vrijeme čak i zaljubljene u istog dečka. Trajalo je naše susjedovanje deset godina. Drugi razred gimnazije, u stvari CUO. Moja najbolja prijateljica odselila u Zagreb. Njen tata dobio tamo bolji posao. Čekao ih veeeliki, četverosobni stan u Dubravi, u neboderu, na osmom katu... Ispozdravljali se svi uzduž i poprijeko, starci, njena mlađa seka, omama (prabaka) i ona... Kad su otišli, bacila sam se mami oko vrata i neutješno zaplakala. Pomislih tada da sam bespovratno izgubila najdragocjenije biće na svijetu.

Upisala je MIOC. Naporno učila, dokazivala kako odlične ocjene iz provincije nisu poklon, nego rezultat rada i učenja. Nije joj se svidjela nova sredina, ali je stisla zube i dokazala se. Završila srednju, upisala faks. U roku položila sve ispite, s najvišim ocjenama. Dopisivale smo se, slale ručno rađena pisma sa šarenim kovertama izrezanim iz tinejdžerskih časopisa. Kad sam počela studirati u Zagrebu, kontakti su učestali. Pismo, telefonski poziv, trač partija uz kavicu. Krajem mog studiranja (ona je već odavna počela raditi) otišle zajedno prek Generalturista na maskenbal. U hotel Adriatic u Umagu... kako znakovito...

Ona je moja vjenčana kuma. Nikad obećana. Ali je to bilo jedina moguća logična posljedica našeg prijateljstva.

Posljednjih godina redovni je gost u našoj kući. Zajedno dočekujemo Novu. Djeca je obožavaju, moj dragi isto. Ljubomorna sam na njih, jer je oni dočekuju u pulskoj zračnoj luci, pa joj sve ispripovijedaju na putu ka kući. Onda ona sve čuje od njih. Pa ja obično dan ili dva moram i odraditi u radnji dok ona šeta s Potočnicama, s dragim odlazi u nabavku za novogodišnje jel prejedanje i napijanje. I onda od tih dva-tri-četiri dana ja je imam najmanje vremena samo za sebe.

Zajedno smo pjevale uz Bijelo dugme u Zagrebu, zajedno pjevale uz Balaševića u Umagu. Zajedno plesale na godišnjici mature (pozvalo je staro društvo iz naše gimnazije). Čujemo se, dopisujemo mailom, ponekad svakih par dana, ponekad protekne i cijeli mjesec bez kontakta. Bez obveza, uz potpuno uvažavanje i poštivanje. Ono što čovjek očekuje od idealnog prijateljstva.



Danas sam posebno ponosna na nju. Danas mi je javila da je obranila magisterij. Nisam se jučer ni usudila nazvati je, znala sam da je rastrgana, da je lovi ona pozitivna drhtavica. Nisam je htjela dodatno uznemiravati. Jer znam kako diše. Mislila sam čak i zapaliti busom u Zagreb, ali sam odustala baš zbog tog dodatnog pritiska koji bi osjetila. Čekala sam. S čvrsto stisnutim palčevima. Iako sam znala da će biti sve okej. Malo prije mi se javila. Izmamila mi je vrisak iz usta i suze na oči. Moja kuma!!! U četrdesetpetoj je magistrirala. Nakon toliko godina rada, promjene poslova, napredovanja, nazadovanja, promjene posla u četrdesetoj (nakon skoro pa ponižavajućih intervjua kod nadobudnih ispitivača "ljudskih resursa"), osvojila je još jedan vrhunac. Tko zna što je još čeka, možda na nju čeka neki novi svijet. Koji će cijeniti godine, iskustvo i futrolicu.