Sjećate li se moje priče o čaroliji djetinjstva? Danas je rasprsnuta. Za vijeke vjekova. Zaslugom mog vrlog svekra. Znam ja da je moja manja Potočnica pametna i bistra djevojčica. I da je već neko vrijeme sumnjala u te Djedove Božićnjake, zubić vile, Svetog Nikolu i štatijaznam koje još likove. Al eto, kako nije bilo prilike oko Božića baviti se tako ozbiljnim egzistencijalnim pitanjima vezanim uz djetinjstvo i odrastanje, iluzije ostaše. Danas sjedimo za kavom, čitamo novine, kad evo ti malene sa zavjereničkim izrazom lica. Da jel postoji Djed Božićnjak. Njen tajo, pametan kakav već je, odgovori protupitanjem – što ona misli? I tak, riječ po riječ. Da je njoj njen, sad jedini, dida (za vrijeme djetetova nedavna boravka u zagađenom gradu na Kupi, Odri i Savi) ko iz topa ispalio da nema Djedice, da su to roditelji u pitanju. Koji daruju nevinu i naivnu djecu. Meni skoro zasuziše oči.

Nije dosta što ne želi čuti za mene. Što mi spušta slušalicu kad se javim na telefon. Što, zajedno sa zakonitom si, oblajava moju mater pred unukom. I vjerojatno i mene i mog dragog. Nego sad mora i razbijati iluzije. Prdonja jedan stari, kad moram reći. Uf, ljuta sam ko leptir.

A u novinama svašta piše. Sad ću ja ko Gajo. Komentirati. Pa kako ne bih, kad se i neki ljudi iz mog i muževog svijeta nađoše na stranicama tiska. Pa se tiskaju razne vijesti o nekad školskim frendovima. Koji su sad kao odrasli ljudi. Pa ih se ne može više prepoznati. Ni u bunilu povezati s onim klincima il omladincima koje smo nekad poznavali. Tako jedan bivši šulkolega mog dragog ne plaća alimentaciju i ne brine o vlastitoj djeci. Profesoricu koja je i meni nekad predavala uvalio u kredit, pa žena morala plaćati njegove dugove. Ondak se moja nekadašnja cimerica, tada još normalna žena, sada mater troje djece, udružuje s nekim tamo grožđem i tvrdi kak je masturbacija nešto neprirodno. I da bi djeca, ak već jel moraju slušati o fuj spolnosti, trebala to odvojeno slušati. Zasebno djevojčice, zasebno dječaci. Jer valjda postoje dvije istine o seksu. Jedna muška a jedna žemska. Onda se pisalo i o mom nekad najboljem prijatelju. Koji je napravio hrpu kriminalnih radnji u firmi u kojoj je radio. I slatkorječivošću pokušao objasniti neukom puku kak je to sve po peesu bilo. Jer su mu rekli da tak mora radit. Ja tog čovjeka već godinama ne uspijevam prokužit. I odustadoh. Jer od pametnog, elokventnog, milog, dragog i dobro odgojenog tipa on postade preljubnik, razvratnik, loš otac, muška svinja i kriminalac. Pa ima još takvih neprepoznatljivih. Onih koji su se, nakon desetljeća i desetljeća, odjednom našli ugroženima u vlastitoj sredini, nakon što su izmuzli i izvarali sve žive. Pa su ih se sad odrekli i ostali ugroženi.

Što još? Pa Siščana na televiziji i po novinama iz još raznih razloga. Em ih se sustavno truje i zasmrđuje. Em se otkrivaju i naplaćuju nezakoniti otkazi. Em se bivšim ljubavima podmeću bombe u aute. Uskoro će me biti frka otić u rodni grad. Da me ne pogodi neki zalutali metak il bomba.