Prošao vikend skok na skok. I odmorila se i umorila. U subotu ujutro smo dragi i ja popili jutarnju kavicu i spakirali kofere. Jedan kofer za mlađu Potočnicu i njenih tjedan dana kod dide i bake. I jedan kofer za tri dana, za stariju i taju. Ubacili u auto i tajine i moje klizaljke. Jer u Sisku radi klizalište. Pa će tajo odvesti curke na led. Starija (koja živi na velikoj nozi) će kao uzeti moje klizaljke... Strpala djecu i muža u auto. Mahala, slala puse. Već sam navikla da tako putuju bez mene, al me svejedno svaki put stegne oko srca... Dok su mili moji putovali za Sisak, ja sam – kao – radila. Nitko mi u radnju nije ni ušao. Bolje da sam ostala kod kuće. Nešto Talijana vrzmalo se po gradu, samo razgledavalo izloge. Pa su vjerojatno završili u nekom kafiću...

Stan me dočekao prazan. I tih. I sad ti imaj volje skuhat si ručak... Ma, jela sam, i pročitala sve novine, i upalila TV da mi nešto mrmori po kući. I uhvatila se peglanja... I tak, osim što sam speglala zavidnu količinu rublja i oprala dve mašine veša, svirala malo za svoju dušu (a i za susjedu, koja kaže da voli slušati moje sviranje), odšetala do radnje isprogramirati klimu za danas, drugo nisam ni radila. Proletjeli dani...

Dragi mi je u subotu navečer poslao MMS, sličicu mlađe pišulje na klizanju. Starija mi poslije rekla da više u životu neće obuti moje klizaljke. Jer je ona navikla na one klizaljke koje imaju pancerice, a ne na moje klasične s pertlama. Da su joj ove moje premekane. Pih. Moderna li djeteta.

A moja se sestra klizala po sisačkim barama na onim noževima što se nataknu na čizme i cipele. Pa i prve role koje je imala, a ja naslijedila, su bile one koje su se remenčićima pričrvšćivale na cipele. I mogle se produžiti koliko si htio. Moje prve klizaljke, bijele, kožne, broj 36, kupili mi starci kad sam imala 10 godina. Taman se otvorilo sisačko klizalište. Pa sam druge klizaljke dobila tek kad sam one prodala, iako su mi se već prsti frkali. Starci rekli da se snađem, pa sam našla susjedu kojoj su moje prve odgovarale. Sretna ona što je prošla jeftinije, sretna ja što sam prodala. Te druge klizaljke dan-danas su žive, negdje u sestrinom podrumu. Klizala godinama, nosila ih u Zagreb, klizala u Domu športova. Kad sam odselila na more (tko je vidio klizalište na moru, tada?), dala nećakinji.

Prije tri godine sam si preko Neckermanna kupila nove klizaljke. Iste one klasične ženske, bijele, s vezicama. Pa se klizala u Rijeci, na umjetnom ledu. Bilo je klizališta i u Trstu, tamo još nismo bili. Onda je umjetno klizalište lani otvoreno i u Umagu. Pa sam klizala i na božićnim godišnjim odmorima. I tek su mi sad, nakon toliko klizanja, onak fino omekšale da mi pašu. A ova moja kaže da su premekane. Što dijete zna...