Potočnice skijaju od svoje četvrte godine. Talijanski vrtić svake godine krajem zimske sezone, u suradnji s lokalnom turističkom agencijom organizira skijanje za svoje pinđuliše. Pet dana, bez roditelja. Uz pratnju teta (maestre – tako ih zovemo), medicinske sestre i par muških pomagača, većinom skijaških trenera. Tradicija za koju sam prvi put čula kad je starija krenula u vrtić. I tako se moje prvo dijete s jedva navršene četiri godine otisnulo u svijet, bez mame i tate. U Italiju. Režim slijedeći: buđenje u 7, pospremanje kreveta (po dvoje-troje u krevetu), doručak, odlazak na terene. Boravak dok se ne smrači. Ručak na snijegu, pašta ili maneštra ili pomfrit i hrenovkice. Čajek. Popodne kupanje, večera, pa ples. Na spavanje u 10. Klinci bi spadali s nogu, ali bi zaspali istog trena...Rad s trenerima. Za dva dana djeluju kao mala vojska. Glavna su atrakcija na skijalištu. Patuljci na sniježnim padinama...

Kad je mlađa navršila 4, starija je već krenula u školu. Pa smo tri godine molili dopuštenje od ravnatelja da stariju pusti tih pet dana s vrtićem. Starija bi imala i društvo, nije bila jedina starija sestra koja bi se prišlepala vrtiću. Onda bi ta starija djeca pomagala maestrama i klinčićima u spremanju, oblačenju i učenju skijanja.

Kako je vrijeme nesmiljeno teklo dalje, odlučismo otići na obiteljsko skijanje. Šteta bi bilo da curke ne nastave s tim sportom, osvajale su medalje, prva mjesta. Pa smo tako 2003., u organizaciji iste one turističke agencije, otišli na prvi takav godišnji odmor. U Ravascletto. Kako se ovdje u Istri najčešće godišnji odmori provode zimi, i to na skijanju, pridružismo se masi ljudi koja se slijeva na obronke Alpi i ostalih planinskih lanaca i brda.



Svo troje mojih skijaša počelo skijati u organiziranim grupama. Bilo je sedam trenera, svaki je uzeo nekoliko skijaša, ovisno o iskustvu i starosti. Moje cure prvi dan ubacili u početničku grupu. Pa uvidjeli grešku. Starija se sutradan prebacila u napredne. A mlađoj angažirali "privatnog" trenera. Simpatičnog i dragog Glišu. Ljeti ronioca, zimi učitelja skijanja. Čovjeka u najboljim godinama, dovoljno starog da mojoj mrvici bude djed. Osvojila ga je naprečac. Spuštali bi se niz padine i pjevali "Dolje na koljena", svoju omiljenu pjesmu. Staza bi odzvanjala od njihovih glasova. Tko je vidio pjevati dok skijaš? Njih dvoje. Skompali su se i zaljubili jedno u drugo. Naučio ju je tako dobro da je osvojila medalju na natjecanju (predzadnji dan je uobičajeno natjecanje među grupama). Tu posljednju večer upriličena veselica, podjela diploma i medalja. Nasmijali se, naplesali, baš se lijepo družili...

Glišu otada nismo vidjeli. Ali ga se često sjetimo. Dao nam vizitku, pa sam mu poslala par sličica iz Ravascletta, za uspomenu.



Sjedimo jučer malena i ja za ručkom, same. Pričamo o skijanju. Potočnica spomene Glišu, kako joj je bio najbolji trener. I da ga nikad neće zaboraviti. Dignem se po mobitel i njegovu vizitku (nekoliko dana prije sređivala sam jednu ladicu i našla vizitku). Nazovem Glišu na mobitel. Predstavim se i upitam: "Treneru Glišo, Vi ste?" - "Kako ste me nazvali?" - "Trener Glišo." - "Vi ste sigurno mama one male djevojčice koju sam trenirao prije nekoliko godina!!!" Ala, sreće i veselja, ustreptalog glasa! Bujica osjećaja. Predam mobitel djetetu svom dragom. Oči velike ko fildžani, suze se cakle u njima, osmijeh od uha do uha. Napričali se njih dvoje, rekla mu koliko sad ima godina, u koji razred ide, pohvalila se da je lani bila ukupna pobjednica u Ravasclettu. Čujem njegov uzbuđen glas... Kad je razgovor završio, očiju punih suza zagrli me presretno moje mače... Vjerujem da je i Glišo jučer hodao cijeli dan s osmijehom na licu...

Mala mamima Potočnica danas slavi imendan. Izljubili je jutros, snenu, toplu i mirišljavu... Lucije, sretan vam imendan!!!