Jučerašnji mi je dan protekao upravo ovako:



Gužva od jutra. Velik posao, jedva ga dočekala. Tri stvari paralelno radila i posluživala mušterije. Ma, uživam ja u poslu. Najviše volim kad sve izorganiziram, pa samo trčkaram s kraja na kraj radnje i skupljam potrebno. I mogu i znam i telefonirati istovremeno i šaliti se s kupcima. Al´ kad krene nizbrdo, Murphyjevi zakoni potvrđuju se jedan za drugim.

Tijekom jutra ustanovila sam da mi nije stigao naručeni materijal, a postojeći mi je pri kraju i neću uspjeti sve napraviti. Telefoniram, materijal stiže tek sutradan u podne. A do tada posao mora biti finito. U glavi slažem plan B. Vrijeme curi. Jedan stroj malčice šteka, traži stalnu prisutnost. Pa kad odem od njega, javi mi se zvučnim signalom. Nazvonio se jučer, jadan, a meni polako ali sigurno ti signali počeli bušiti glavu. Nervoza raste. Poslužujući tako istovremeno dvije gospođe i usput pomažući stroju, pogledam na sat – mala Potočnica je već gotova s nastavom! Gospođe znam, i one imaju prvašiće, nisu mi zamjerile što sam ih potjerala. Juriš u školu. Malo brzi hod, malo trk. U trku ustanovim da sam u javnost izašla u čizmama!!! Imam na poslu čizme s umjetnim krznom, dušu dale za kameni pod i protiv upale mjehura. Al´ su žute, bodu u oči. Vani raja u kratkim rukavima, ugrijalo u nas i preko 20. A ja u čizmama. I oprala me Potočnica kad sam došla po nju. Em sam zakasnila, em sam došla u žuuutim čizmama. Reče da joj je neugodno hodati pored mene... I meni je, mrvu, al´ što sad. Neka se priča po gradu...

Dođem na posao, prešaltam se u petu brzinu. Radi ovo, radi ono. I zeznem dvije narudžbe. Napravim krivo. Puna isprika, uspijem dogovoriti da za sutradan napravim kako spada. Popodne došla ranije u radnju. Radila onaj veliki posao dok nije nestalo materijala. Nakon toga uspjela riješiti sve zaostatke, pripremiti taktiku za slijedeći dan. U međuvremenu mi je stigla manja Potočnica. Nije htjela s tajom i starijom ići kod ortodonta. Starija već dvije i pol godine nosi aparatić, svaki mjesec mora na kontrolu. Tako je meni mlađa ostala na čuvanju. Pa uleti svako malo s nekim pitanjem ili idejom... Preživjele i to. I još poslije posla, kad se dragi vratio, s njim otišla do jednog dobavljača po dio dogovorene robe. Roba je trebala biti pripremljena prije mjesec dana. Puno posla na sve strane, nije stigao napraviti za mene. Kud baš za mene? Valjda jer ne vičem i ne psujem, tek svako malo nazovem ili pošaljem poruku.

Takav mi je bio jučerašnji dan. Danas je sve išlo po špagi, taj plan B. Manje ću zaraditi, jer su dio mog posla odradili partneri, no posao je gotov. Prije nekih pola sata isporučen. Naručeni materijal stiže tek oko 13 h, javio mi vozač. Drugi niti danas nije stigao poštom. Ne živciram se, moj stres je prošao.

Da nije jučer sve bilo samo užurbano i problematično, pobrinula se jedna starija gospođa zbog čije sam geste zaspala sinoć s osmijehom na usnama. U svoj onoj gužvi i gunguli, ta mi je gospođa – nakon moje obavljene usluge - poklonila ružu! Misleći na mene taj dan, ubrala je ružu iz svog vrta i tko zna iz kojeg kraja grada donijela mi. Duboko ganuta, zahvalila sam joj što mi je uljepšala dan. "Kad ste Vi tako ljubazni i dobri, i uvijek mi pomognete i napravite točno kako treba."