Nakon diplome, krenuh u boj za posao. More, najjužnije recimo Zadar, molim! Pa se naputovala.

Crikvenica – natječaj za programera u hotelijerskom poduzeću. U razgovoru spomenula kako bih, recimo, vodila evidenciji o gostima (datum njihovog rođenja, da li su prvi put u Hrvatskoj, Crikvenici, hotelu, omiljena pića i sl.) Napričala se do sita s predstavnikom poduzeća, lijepo se složili. Ništa od posla.

Rijeka, 3. maj. Prošla dva kruga testova, zvali i na razgovor. Da zašto bih ja htjela raditi u Rijeci a ne u Sisku. Ja bih na more. Da tražim li ja od njih da mi osiguraju stan. Ne (iako bi baš bilo lijepo). Ništa ni tu.

Rovinj – prošla testiranje, nisu zvali na razgovor.

Pula – sofverska firma, malo općenitog razgovora, pa uobičajeno testiranje. Nisam bila iz Pule, popušila.

Umag. Ušminkani mladi gospodin poziva na razgovor prije testiranja. Da jel´ ja mislim skoro roditi. Ala, digao mi se tlak. Iako to nije ni najmanje njegova stvar, ne mislim. Da bi oni radije muško. Pa uzmite muško, što ste me i zvali. Ali ako budem najbolja na testu, da će me ipak uzeti. Ma nemoj. Sjeli u prostranu dvoranu (čitava jedna stijena u staklu, more šumi, galebovi klikću...), nas desetak. I onih koji su se prijavili na natječaj, ali i stipendista poduzeća, još studenata. Ni danas mi nije jasno zašto su navedeni uopće rješavali te testove s nama. Nekoliko standardnih pitanja (već sam ih sve znala napamet) i nekolicina onako stručnijih. Riješila sve. Poslaše nas kući, uz obećanje da će nas za nekoliko dana obavijestiti o rezultatima. Izašla na svježi zrak, na klupici uz more pojela sendvič, čekajući bus za Zagreb. I razmišljala kako bi bilo lijepo raditi u takvom jednom gradiću... Nakon nekoliko dana, nestrpljiva moja majka nazove goreopisanog mladog gospodina. »Gospođo, možete biti ponosni na svoju kćer. Riješila je test najbolje, bez ijedne greške. No, znate, mi smo se ipak odlučili za mušku osobu.... « I da ga j....š!

Buje. Očajna, napisah pismo u »Digitron«. Onako, bez veze, i bez ikakvog objavljenog natječaja s njihove strane. Tko sam, što sam, da bih ja rado učila posao u njihovoj firmi, u okružju pravih stručnjaka, bar godinu dana – da odradim pripravnički. Nakon par dana stiže njihov brzojav – da se javim tada i tada kod njih, na razgovor, i uz povrat putnih troškova! Dočekao me njihov direktor općih poslova, proveo kroz pogon i Razvoj, objasnio čime se bave. Odveo na gablec, ilitiga marendu. I na kraju – isplatio putne troškove. Moram li reći kakva sam faca bila tih godina dok sam tamo radila?! I dan-danas mnogi od vas kažu »digitron« umjesto »kalkulator«. A firma je bila na izuzetnom glasu u ta davna vremena. Radilo se punom parom, plaća jako dobra, kupci veliki, čak se i za vojsku proizvodilo. Elektronske vage preplavile tržište. Proučavala telefakse, stručne literature u izobilju, usavršavanje u Novoj Gorici... Eto, tko kaže da su sva iskustva baš negativna...