Dugi niz godina mučila sam muku s hrpom podataka nastanjenih u mom sjećanju – rođendani prijatelja iz razreda, godišnjice brakova, telefonski brojevi, registracije auta (ali od prvog tatinog Fiće, preko Wartburga, pa Lada...), slijedili su matični brojevi ukućana i sl. Pa tako dođe neki dan u godini, ujutro se sjetim – frendica iz srednje škole ima rođendan, bile smo si dosta dobre i poslije. Prekopam registratore, nađem telefonski broj, nazovem popodne. Predstavim se, zaželim sve najbolje. Žena usiljena, suzdržana. Na brzinu završim razgovor, u šoku. Pojadam se nadražem si svome. Pa frendica radi na sudu, u rodnom mi gradu, žena je sigurno pomislila da trebam neku uslugu. Tako pretpostavlja moj dragi, ja naivno ne merem bilivit. Pa mi se tako dogodilo nekoliko puta. Pa sam, jadna ne bila, prestala strašiti ljude s rođendanskim čestitkama. Al´ sam zato ipak jednu uputila na pravo mjesto, u pravo vrijeme.

Nekad smo si bile super dobre, znamo se preko 30 godina (ups!). Nije izlazila van, ni u osnovnoj ni u srednjoj. Uvijek u kući, pomagala mami. Rano naučila kuhati, dok su starci radili, ona bi brinula o nabavci, ručku. Savršena mala domaćica. Uživala je u tome. Dok bih ja bila na bazenu, ona bi pohala kruh i na povratku kući svratila bih do nje. Najdublje razgovore vodile bismo dok je ona mijenjala papir u kuhinjskim ormarima (onaj masni papir, što se stavlja na police). Njena izreka koju ću uvijek pamtiti bila je: »Ako ti se bilo što dogodi, čak i da ubiješ nekoga, znat ću da si sigurno imala dobar razlog za to i uvijek ću biti na tvojoj strani.« Dobro de, sad, ne bih ja baš ubijala po kućama, ali bitno je bilo da mi je bezrezervno vjerovala.

Vrijeme studiranja malo je prorijedilo naše susrete, no svejedno bismo se svako malo čule. Prekidi, nove veze, bar smo prokomentirale. Onda sam je u jednoj prilici stavila u situaciju da je htjela-ne htjela ostala u paru s mojim – tada – najboljim prijeteljem. Znali su jedan za drugoga, ali se nisu družili međusobno. I tako je to krenulo. Malo, malo, pomalo, oni prohodaše. Ja u to vrijeme već odselila u Istru, nekako izgubismo kontakt. Ona zatrudni, oni se vjenčaše. Neko vrijeme živješe lijepo, on bečka škola, pažljiv, galantan, ona cvjetala. Pa je ljubav s njegove strane jenjala. Pa ju je izvarao, pa je postao ciničan, zloban, pa je sve rjeđe bivao doma. Pa je čak i auto kupio a da ona pojma nije imala. Pa je onda jedne zore potrpao svoje stvari u vrećice i otišao...

Nazvala sam je lani, zbog godišnjice mature. Razveselila se, jako. Ništa je nisam pitala o mužu i braku. Nazvala je opet, na njen rođendan. I rekla da sve ove godine, na njen rođendan, skupljam snagu da je nazovem i zaželim sve najbolje, a ne znam kako bi reagirala. Jer, nekako se osjećam krivom što sam ih uopće spojila, što je njenih sedamnaest godina braka samo gorko sjećanje, što je jedna djevojka koja sad ima 16 godina morala odlaziti na terapiju kako bi se oporavila od šoka jer je na tatinom mobitelu pronašla lascivne poruke ljubavnice (nije maca mala neovlašteno kopala tati po mobitelu nego joj je samouvjereni otac dopustio korištenje istog), što...

Evo, neki dan je mojoj frendici opet bio rođendan. Nije se iznenadila kad sam je nazvala i otpjevala »Sretan rođendan...«, nasmijala se gromoglasno, kako samo ona zna. U ovih godinu dana vidjele smo se dvaput, čule bar jednom u dva mjeseca. Ljetos je bila kod rodbine, u susjednom gradu, ali se nismo vidjele. Imala sam puno posla, nisam je mogla ubaciti u raspored, nije mi ni najmanje zamjerila. Zato sam skočila do nje kad sam išla tati u bolnicu. Sat vremena trač-partije, zagrljaj i cmok u obraz. Do slijedećeg susreta...