Dobro je, moglo je i gore. Jutros je u Puli izmjereno –7, a u Bujama -14. Pih, sitnica. Jer, bura je prestala. Ali je zato u Čakovcu –20˙C. Brrr.

Siječanj se približava kraju. Kažu, najdepresivniji mjesec. I u njemu najdepresivniji dan, al je već prošao. Znači, slijede ljepši dani. Nadam se.

Moj je tajo nešto bolje. Uspjeli su mu skinuti temperaturu. Nalazi krvi i urina su puno bolji nego prije. Trebali su ga jučer prebaciti u drugu zgradu na rentgen, ali na sreću nisu. Bolje da nisu, jer bi ga ova polarna hladnoća dotukla. Par dana se nismo čuli, sad ga opet mogu svakodnevno nazvati. Minutica razgovora, da se ne umori, ali čujemo se. Daju mu Praxiten, malo zvuči drogirano, pokušava održati cijelo vrijeme razgovora čvrst glas. Prebacuje na šalu dogodovštine iz bolnice. Tako je prvi put koristio »princezu«, WC-stolicu. Prvo su mu dali gorke soli, pa ga ostavili tri sata na toj tuti, nije jadan imao što izbaciti iz sebe osim vodice. Slabo jede, nema teka. Nakon tri sata sjedenja, više nije mogao kontrolirati izbacivanje. Mama mu je donijela pelene. Sad je sretan k´o malo dijete, ne mora voditi brigu koga će zamoliti da mu pomogne do zahoda. Mama je sva jadna, boji se da se tata više neće ni htjeti odviknuti od pelena. Pa? Koliko žena u zrelijim godinama ima problema sa kontroliranjem mjehura, odnosno mišića zdjelice, pa nose te pelene. Najvažnije je da nije izgubio volju za životom, nakon svih operacija, bolesti, bolnica, bolničke hrane, doktora i medicinskih sestara...