Jutros sam išpotala mamu. Morala sam. Iako je i jučer čula jezikovu juhu.
Svaki dan mama odlazi tati u Petrinju. Put je košta 70 kuna. Ima neki taksist iz Petrinje koji ju je jučer vozio u oba smjera i čekao pred bolnicom, naplatio joj je isto 70 kuna. To je stvarno malo, kad je riječ o taksi uslugama. U jednu ruku. No, moji starci jedva krpaju kraj s krajem. Već su odavno na minimumu minimuma s novcima, iscrpila ih liječenja, bolnice, pretrage, mito(vi) doktorima. Ja teško preživljavam zimu, s kreditima i karticama većina vas zna kako se živi. Ne mogu pomoći. Sestra uspijeva nešto iskemijati iz svog kućnog budžeta i uleti s nešto love. Tako da si mama jednom tjedno može priuštiti takav luksuz. Stoga je često prevezu prijatelji. Ono malo starog društva, većinom sedamdesetogodišnjaci, životare po onoj »putuje moje društvo, i ja čekam na red«. No, svaka obitelj ima auto i još uspijevaju voziti. E, sad, mojoj staroj je neugodno moljakati za prijevoz pa je svaki dan u sto čuda koga bi zamolila, da mu nije preteško, da ga ne inkomodira.
Jučer je bila s cijelim tim njihovim društvom, pa se sva spetljala i na kraju morala priznati kako je taj dan angažirala taksi. Napali su je svi. I imaju pravo. Pa, pobogu, njihova prijateljstva traju već četrdeset-pedeset godina! Neke su se bakice rasplakale, uvrijeđene što sve te godine nisu dovoljne mojoj mami da otvoreno kaže kako joj je i traži ili prihvati njihovu pomoć...
Kad sam jutros čula priču, nadovezala sam se i ja na špotanciju. Održala sam joj predavanje o prijateljstvu. Saslušala me, nije joj bilo svejedno. I obećala je da ubuduće neće razbijati glavu s takvim stvarima. Treba puno snage za sve obveze koje ima i da ostane donekle bistre glave.
Muž i ja imamo samo nekoliko jako dobrih prijatelja, većinom onih stečenih u školi. Duboko se nadam da će ta prijateljstva (i ona novijeg datuma) biti naš oslonac u starosti...