Bila sam jučer na ultrazvuku dojki. Prvo me doktor nazvao sat vremena prije dogovorenog termina i zamolio ako mogu doći kasnije jer ima gužvu. Taj dan ili neki drugi. Ma, nemoj ti meni neki drugi dan, kad sam se ja psihički pripremila za danas. Dogovorili se za sat vremena kasnije. Primio me točno u zakazano vrijeme. Prvo sam morala saslušati špotanciju, ali nije puno pričao. Napipao što i ja. Kaže – pokretno je, miče se, a to je dobro. Na ultrazvuku to i vidio, ali i još jednu manju kvržicu na drugoj dojci. Moram na mamografiju, obvezno. Tada će mi s velikom sigurnošću moći reći da li je nešto zločesto unutra. Ukoliko posumnja na zločestoću, slijedi pregled kod grudnog kirurga, zatim punkcija. Utvrdi li se dobroćudnost, ove grude i grudice nosim do kraja života. Ne mogu se smanjiti, razbiti ili izliječiti. Imat ću grudave cice. O lošijoj soluciji neću razmišljati, za sada nemam razloga. Čekam mamografiju, 9.2. Brzo će to.
Nakon pregleda, nazovem mamu. Rekla sam joj da idem na ultrazvuk, bez objašnjavanja. Redovan pregled. Htjedoh joj javiti da sam bila i reći da trebam na mamografiju, isto bez previše objašnjavanja. Moja mama je, jadna, zaboravila da sam i trebala ići. Naime, uhvatila sam je u plaču. Vratila se od tate, iz Petrinje. Prognoze su loše. Doktorica kaže da su pluća u sve gorem stanju, već dugo ima nekih bakterija koje antibiotici nisu uspjeli uništiti. K tome, krhkog starca su po hladnoći i kiši prebacivali u Sisku s Intenzivne na Internu. Pa je imao temperaturu. U ponedjeljak je čekao tri sata u hodniku bolnice dok nisu kola Hitne došla po njega da ga prebace u Petrinju. I tamo je prvu noć opet zakurio. Srce će slabiti i dalje, kako pluća budu otkazivala. I eto. Sad je mama suočena prvi put s nečim konkretnim. Do sada je bilo – ne znamo, trebamo pretrage, nalaze. I dalje se ne zna zbog čega mu je srce počelo galopirati, i dalje se ne zna zašto mu je u par mjeseci drastično pao kapacitet pluća. Ali je izrečeno ono najgore... Mama je paničarka. Plačljivica. Bojim se da će uz nju, takvu, i tati biti teže kad mu bude dolazila u bolnicu. Vidjet će joj u očima, na usnama. 48 godina su u braku, znaju jedan drugoga u poru. Sestra će sigurno ići u Petrinju, često. I ona pretjeruje u suosjećajnosti. Tata će znati. Nisam ga čula dva dana, nije želio da ga nazovem »dok se ne aklimatizira«. Čekam. Za plakanje ima vremena, pričat ću s njim kao i prije, hrabriti ga i tješiti. Pričati o snijegu u Istri, pametnim i veselim unučicama. Da bar ja donosim tračak svjetla...