Još nismo stavili na papir koliko nas je koštalo ovo zadovoljstvo od skijanja. Ali nije nam žao, nimalo. Ove godine nismo uplaćivali ski školu za curke. I bolje da je tako bilo, jer su se naskijale kao nikad do sada. U tim ski školama obično bude poneko dijete kojem slabije ide skijanje, pa malo napredniji skijaši vrijeme provode više u čekanju da se ovi spuste nego u učenju. Skijale su tako naše Potočnice s tajom, ekipa Brzići. Tajo ih je ishvalio na sva usta. M. je već prekaljena skijašica, ona je vodila malu kolonu niz padine. No, ni mala Potočnica nije puno zaostajala. Zadnja dva dana luda ekipa spuštala se niz hupsere (izbočine) pored staze! Svaka čast, al ja se držim svoga leda.

Elem, ispred našeg hotela nalazi se klizalište. E jesam se naklizala! S blaženim osmijehom na licu, teta od četiri banke klizila je po ledu. Te ravno, te vijenac, te unaprijed, te unatrag. Sjetila se mog Zibela i zimskih radosti u Sisku... Prvi dan sam bila sama samcata na klizalištu. Koji je to osjećaj! A kad su mi pustili glazbu na razglas! Cijeli svijet je bio moj! Janezi deru, upad je 800 tolara, najam klizaljki i upad 1000 SIT. Zbog takvog oderavanja moji su se mili klizali sa mnom samo jedan dan. Em su unajmljene klizaljke bile tupe (jedino sam ja ponijela svoje klizaljke), em su oni ionako skijali.

A popodne bazen... U susjednom hotelu, Larixu, imali smo besplatno korištenje bazena tri sata dnevno. I taj smo užitak koristili svaki dan. Ne baš po tri sata, ali i sat vremena plivanja i malo masaže u jacuzziju (za stariju generaciju) je pun pogodak nakon snježnih sportova.