Po mraku stižemo autom u bakino dvorište. Otvara se kapija, dvije starice nas nestrpljivo očekuju. Kuća je osvijetljena, dvorište, podrum. U toploj sobi svečano ukrašen stol. U kutu okićen bor, ispod njega slama. Kuća miriši po tamjanu. Na stolu spremna čaša sa svetom vodicom i grančica bora. Stojimo u sobi i počinjemo s molitvom. Izlazimo u posvećenje kuće. Prva kreće teta Mariška, bakina supatnica i sustanarka. Nosi lopaticu s tamjanom. (Kao madlen kolačić, i danas mogu dočarati mirise te večeri.) Iza nje baka, grančicom bora posvećuje prostorije. Donji kat, gornji kat, dvorište i auto, prostorije u drugoj kući, podrum prepun kolača. Mrmljajući molitvu, vraćamo se u kuhinju. Vrata sobe su zatvorena.
Tek u pubertetu otkrila sam tko donosi poklone u rudnjak (sepet) ispod bora. Bila su to vremena kad se nije puno pričalo o crkvi, krštenjima, pričestima, i blagdanima. Tako izolirana, čarolija Badnje večeri ostala je dugo neoskvrnjena.Tek nakon grubog saznanja (poslala me baka da odnesem škare u sobu na katu. Tamo ugledah mamu i tetu kako pakiraju poklone. Srušio se u tom trenutku sav moj svijet čarolija.), posložih neke kockice sjećanja. Jedne godine tako, čekajući u kuhinji da mali Isusek donese u sobu poklone, čula sam buku i psovku. Odrasli su se pogledali, skoro prasnuli u smijeh, ali ubrzo me zaokupili nečim tako da nisam dalje razmišljala o toj zgodi. Tek nakon pustih godina saznadoh da je teta Mariška, vižljava ženska, ulazila iz dvorišta u sobu kroz prozor (znate one prozore, na visini 70-80 cm, na starim kućama?). Popiknula se, ispustila rudnjak i sočno opsovala...
Elem, nakon što bismo otvorili vrata sobe prvo bismo ugledali poklone ispod bora. Posljednju Zdravo Mariju izmolili bismo za sve naše mrtve i sjeli za stol. Najmlađi član čučnuo bi pored bora i izvikivao ime koje bi bilo napisano na poklonu. Uslijedili bi ushićeni uzvici i zahvale malom Isuseku. Svi su, koje li slučajnosti, dobili upravo ono što su najviše željeli.
Pa bismo prionuli večeri. Započinjala bi paradajz-juhom. Sa šećerom. Potom riba, za prilog grah s prezlom (krušnim mrvicama) i salata od buće. Za desert rezanci na mlijeku, posuti štaub-šećerom (šećer u prahu) i mljevenim orasima. Na kraju večere baka bi uzela božićnu jabuku, ogulila je i podijelila na komadiće. Svakome bi pružila komad i s par riječi komentirala proteklu godinu za tu osobu. Bilo je i pohvala (za odličnu učenicu, ahaaa), ali i pokuda i savjeta. Kako su to bili dani oprosta i ljubavi, svi bismo u tišini odslušali što nam pripada (poslije je sigurno bilo i prepirki oko božićnih izjava, ali u četiri oka).
Božićni kolači? Štanglice, išleri, sastavljači, šapice, pusrle, sufle, doboš torta. Starice su za blagdane pekle bar deset vrsti kolača...
Bake nema već dvadeset godina s nama. I teta Mariška je otišla za njom. Posljednjih godina ostaje svatko u svojoj kući i ne sastajemo se za Božić. Pošaljemo čestitke, čujemo se telefonom. Razvodnilo se sve. Promijenili smo običaje. I ja sam do pred neku godinu na Badnjak trčala navečer s posla i kuhala tu našu tradicionalnu večeru, pa bi se svi obžderali i uzdisali. Djeca bi pozaspala do nekih 11, muž i ja blejali u TV do ponoći, usput preživajući. Onda smo odlučili da ćemo laganije večerati. Dječica nešto mliječno, dragi i ja bakalar na bijelo (to je ovdje tradicionalno, a i muževa familija je podrijetlom iz Sinja pa bakalar nije nepoznanica). Zato bismo za Božić uživali u sarmi i inim delicijama...