5Senses
28.11.2025., petak
Izvještavanje o održivosti - komentar na predavanje
|
Prošli tjedan smo na predavanju obrađivali temu izvještavanja o održivosti i iako to na prvu zvuči pomalo dosadno, zapravo mi je bilo iznenađujuće zanimljivo. Prvi put sam stvarno shvatila koliko se brzo mijenja način na koji poduzeća u EU-u moraju poslovati i koliko snažno održivost ulazi u srž strategije, a ne samo u marketing. Predavačica je krenula s Europskim zelenim planom i ciljem klimatske neutralnosti do 2050. godine. To je ogromna ambicija, a da bi se ostvarila, uvedene su nove direktive i standardi koji značajno mijenjaju obaveze poduzeća. Najveća promjena je svakako CSRD, direktiva koja zamjenjuje staro nefinancijsko izvještavanje. Ono što mi je odmah upalo u oko jest da se broj obveznika izvještavanja povećava s desetak tisuća na oko pedeset tisuća, što znači da gotovo svaka veća tvrtka u EU-u ulazi u sustav. Uz to dolazi obvezna revizija, jedinstveni europski standardi izvještavanja (ESRS) i potpuno novi koncept dvostruke materijalnosti koji traži da se sagleda ne samo kako poduzeće utječe na okoliš, nego i kako održivost utječe na samo poduzeće. Posebno mi je bilo zanimljivo objašnjenje EU taksonomije – zapravo svojevrsnog „rječnika“ koji definira što je stvarno održiva aktivnost. Nema više prostora za pretjerivanja ili greenwashing, jer aktivnosti moraju zadovoljiti stroge kriterije da bi ih se uopće moglo prikazati kao zelene. Time se jako povećava transparentnost i odgovornost, što mi se čini nužno u vremenu kad baš svi žele izgledati „eko“. Još jedna važna tema bila je CSDDD, nova direktiva o dužnoj pažnji koja zahtijeva od poduzeća da nadziru i vlastite operacije i svoje lance vrijednosti, uključujući dobavljače. To znači da odgovornost za negativne utjecaje poput kršenja ljudskih prava ili zagađenja više ne može biti prebačena na druge. Tvrtke moraju provoditi analize, uključivati dionike, sprječavati štetne utjecaje i svake godine objavljivati izvještaje o tome. Na kraju smo se dotaknuli Omnibus paketa, koji zapravo predstavlja reakciju EU-a na pritisak kompanija koje su tvrdile da im je prebrzo nametnuto previše obaveza. Zato se predlaže odgoda za dio poduzeća i pojednostavljenje izvještavanja, što zvuči kao razumna prilagodba. Sve u svemu, ovo predavanje mi je otvorilo oči koliko se poslovni svijet mijenja. Održivost više nije trend nego stvarna obaveza. Kao studentica ekonomije, zapravo mi je zanimljivo gledati kako se kreira potpuno novi standard poslovanj, onaj u kojem su transparentnost, odgovornost i dugoročno razmišljanje ključni za uspjeh. Oznake: DOP, razvoj, poslovanje, Zakon, ekonomija |
13.11.2025., četvrtak
Radionica: Zelene financije u vremenu geopolitičkih previranja – isplati li se biti zelen(iji)?
|
U utorak, 12. studenog, imala sam priliku prisustvovati radionici „Zelene financije u vremenu geopolitičkih previranja – isplati li se biti zelen(iji)?“, održanoj u zagrebačkom hotelu Esplanade u sklopu 17. konferencije o održivom razvoju. Radionicu je vodila doc. dr. sc. Nora Marija Laurinaityt, Green Finance Expert pri The Green Finance Institute at ILTE koja je ujedini i veleposlanica Europskog klimatskog pakta. Već od samog početka bilo je jasno da se radi o stručno vođenoj i vrlo informativnoj radionici. Dr. Laurinaityt je na zanimljiv i razumljiv način objasnila što zapravo znači pojam „zelene financije“ te zašto one postaju sve važniji dio europskih, ali i globalnih ekonomskih politika. Istaknula je da održivo poslovanje više nije samo trend, nego nužnost, kako s ekološkog, tako i s financijskog aspekta. Kroz predavanje smo se upoznali s ključnim propisima Europske unije koji oblikuju sustav zelenih financija, među kojima je posebno istaknuta EU taksonomija, svojevrsni vodič koji definira što se može smatrati „zelenim“ ulaganjem. Kako je predavačica naglasila, „treba pratiti novac, ali i biti zelen u tome“, što znači da održivost i profit ne moraju biti suprotstavljeni pojmovi, već se mogu nadopunjavati. Posebno zanimljiv dio radionice bio je posvećen instrumentima zelenog financiranja za mala i srednja poduzeća. Naučila sam da postoji niz mogućnosti kroz koje poduzetnici mogu dobiti poticaje i sredstva za projekte koji doprinose energetskoj učinkovitosti, obnovljivim izvorima energije ili smanjenju emisija ugljika. Na kraju radionice dr. Laurinaityt je dala i praktične savjete o tome kako pristupiti zelenom financiranju te kako procijeniti koji su projekti u skladu s kriterijima održivosti. Sveukupno, radionica je pružila sveobuhvatan uvid u svijet zelenih financija, područje koje će zasigurno igrati ključnu ulogu u oblikovanju buduće ekonomije. Ono što sam osobno ponijela s ovog predavanja jest spoznaja da „biti zelen“ nije samo pitanje okolišne svijesti, već i strateška odluka koja može dugoročno doprinijeti uspjehu poslovanja i planete. |
02.11.2025., nedjelja
Poduzeća kao ključ u rješavanju društvenih problema
|
U videu “Why business can be good at solving social problems” Michael E. Porter objašnjava kako poduzeća mogu imati veliku ulogu u rješavanju društvenih izazova. Umjesto da se biznis promatra samo kroz profit, Porter uvodi pojam stvaranja zajedničke vrijednosti kao ideju da društveni napredak i poslovni uspjeh mogu ići zajedno. Tradicionalno društveno odgovorno poslovanje (DOP) često se svodi na dodatne aktivnosti poput donacija ili volontiranja. Porter, međutim, tvrdi da prava promjena nastaje kad se društvena odgovornost uključi u samu poslovnu strategiju. Na primjer, ako poduzeće ulaže u obrazovanje lokalne zajednice, ono ne samo da pomaže društvu, već i stvara kvalificiranu radnu snagu za budućnost. Poduzeća imaju resurse, kapital i inovacije koje im omogućuju da djeluju učinkovitije od mnogih drugih sektora. Zbog toga bi trebala gledati društvene probleme kao prilike za rast, a ne samo kao obvezu. Porterov pristup mijenja percepciju DOP-a, on više nije trošak, već investicija u dugoročnu održivost i konkurentnost. Kao studentica koja proučava društveno odgovorno poslovanje, Porterova poruka mi se čini posebno važnom: uspješno poduzeće ne može postojati u neuspješnom društvu. Upravo zato, povezivanje poslovnih ciljeva s društvenim koristima može biti najbolji put prema stvarno odgovornom i uspješnom poslovanju. |
18.10.2025., subota
The corporation - osvrt na film
|
Dokumentarni film “The Corporation” (2003.) ostavio je na mene jak dojam jer prikazuje poduzeća iz jedne drugačije, kritičnije perspektive. Film analizira korporacije kao “pravne osobe”, ali istovremeno postavlja pitanje — ako je korporacija osoba, kakva je to osoba? Kroz niz primjera i analiza dolazimo do zaključka da bi se ponašanje mnogih velikih korporacija moglo usporediti s osobinama psihopata: one lažu, manipuliraju, iskorištavaju i ignoriraju posljedice svojih postupaka ako to znači veći profit. S obzirom da je kolegij iz kojeg pišem ovaj blog Društvena odgovornost poduzeća, film me potaknuo da razmislim o tome što zapravo znači biti društveno odgovorno poduzeće. Često se taj pojam koristi kao “moderna fraza” u poslovnom svijetu i mnoge kompanije ga spominju u marketinške svrhe, ali rijetko ga stvarno žive kroz svoje odluke. Film vrlo jasno pokazuje razliku između stvarne društvene odgovornosti i “greenwashinga” zapravo kada poduzeće pokušava izgledati etično samo zbog vlastite koristi i bolje javne slike. Posebno mi se svidio dio na 1 sat i 10 minuta gdje je izrečen citat koji naglašava moralnu odgovornost korporacija prema društvu. Taj trenutak me podsjetio da poduzeća, iako imaju pravni status “osoba”, nemaju savjest, zato je na ljudima koji njima upravljaju da u odluke uključe empatiju, etiku i dugoročnu odgovornost. Na 1 sat i 10 minuta filma pojavljuje se citat: “The ideal is to have individuals who are totally dissociated from one another, whose conception of themselves, the sense of value is just how many created wants can I satisfy.” Taj dio mi je posebno ostao u sjećanju jer pokazuje koliko su korporacije uspjele oblikovati način na koji ljudi danas razmišljaju i vrednuju sebe. U modernom društvu, pogotovo uz razvoj društvenih mreža, stvarno vidimo da mnogi ljudi mjere vlastitu vrijednost kroz ono što posjeduju, nose ili kupuju. Brza potrošnja i stalna potreba za “novim” proizvodima postale su način izražavanja identiteta. To što je film tada prikazivao kao ideal korporacija, danas je nažalost stvarnost, danas zaista živimo u kulturi u kojoj je konzumacija postala oblik samopotvrđivanja. Upravo zato društvena odgovornost poduzeća danas ima još važniju ulogu: podsjetiti da vrijednost ne leži u stvarima, nego u ljudima i zajednici. Isto tako, na 1 sat i 12 minuta, pojavljuje se zanimljiva scena s dva dečka koji sponzoriraju proizvode, i to mi je bilo posebno zanimljivo jer sam pomislila kako su oni zapravo prvi influenceri. Danas je influencer marketing postao ogroman dio poslovanja, ali upravo kroz tu scenu film pokazuje kako se ideja utjecaja na potrošače razvijala već tada. S obzirom na današnje društvo, gdje su brendovi prisutni posvuda i oblikuju naše navike, mislim da je pitanje društvene odgovornosti još važnije nego prije. Ako brendovi već imaju moć utjecaja, onda imaju i odgovornost koristiti taj utjecaj za nešto više od puke prodaje. U konačnici, The Corporation me potaknuo da promišljam o tome kako bi svijet izgledao kada bi svaka korporacija stvarno integrirala društvenu odgovornost u svoje poslovne modele, a ne ju tretirala kao marketinški dodatak. Prava društvena odgovornost znači razmišljati o dugoročnim posljedicama, o ljudima, okolišu i zajednici. Film nas podsjeća da su poduzeća stvorena od ljudi, i upravo zato ona mogu birati biti bolja. Ako pokušamo usporediti prikazane korporacije iz filma s onima koje djeluju danas u Hrvatskoj, vidimo da su mnoge domaće tvrtke još uvijek u procesu učenja što društvena odgovornost zaista znači. Iako sve više hrvatskih poduzeća donira u humanitarne svrhe ili ulaže u ekološke projekte, često se te aktivnosti još uvijek svode na pojedinačne kampanje, a ne na dugoročan sustav vrijednosti. No, pozitivno je to što mlađe generacije poduzetnika i potrošača sve više traže autentičnost i etičnost u poslovanju. Upravo zato vjerujem da bi primjeri iz filma mogli poslužiti kao upozorenje ali i kao poticaj da korporacije u Hrvatskoj ne ponove iste greške koje su zapadne napravile prije nekoliko desetljeća. Oznake: ekonomija, odgovornost, korporacije, dokumentarac |
