Život je Božji dar, barem tako kažu. On je velika životna predtava u kojoj smo mi samo glumci. Imamo svoj zadatak kojeg trebamo odradit, ne smijemo odustajati od njega jer ispadamo kukavice, griješimo ako želimo prekinut usred predstave. Život nema uvertiru, jednostavno se dogodi, krene, a mi se u sekundi moramo prilagodit njegovom toku. U toj životnoj predstavi ima nekoliko elemenata na koje je ona podjeljena. Jedan najvažniji elemnt je ljubav... zašto? Zbog toga što bez ljubavi nema života, bez života nema ljubavi.... veza je nezamjenjiva.
Ljubav je osjećaj na čiji se spomen u čovjeku, bez obzira na njegovu starosnu dob, oznoje dlanovi, lice zarumeni, srce poskoči... to je predivan osjećaj...
Ljubav se ne pokazuje poklonima, ne kupuje se i ne prodaje. Ona se čuva kao najveće blago. Ona nas drži na životu budnima. Nemoguće je oduprijet joj se jer i ona najjača osoba popušta pod njezinim utjecajem. Ljubav se govori riječima naravno, ali potvrđuje i dokazuje djelima. Same riječi „volim te“ nisu dovoljne, treba se pokazat osobi što to znači. Najljepše je voljeti ali je još ljepše biti voljen, to znači da je ljubav uzvraćena. Nema veće sreće za čovjeka od saznanja da na svijetu ima osoba koja zaspe s tobom u mislima i s tobom se budi, koja bi za tebe dala svoj vlastiti život.
Ljubav, kao što sam rekla, nije na prodaju. Ona se dogodi u trenutku. Grijeh je pretvarat se da je ne vidiš, grijeh je glumiti jakost i pokušat joj se oduprijet... ljubav se širi svijetom kao sprej... svuda je oko nas...

U životu postoji samo jedna prava ljubav. Nju treba čuvati, njegovati, štititi, ne smije se pustit da vrijeme čini svoje... Ona se treba pokazivati, a ne pustit je da stoji, jer se kvari...
U životu osim pravih ljubavi postoje i one lažne. To su ljubavi iz koristi, iz hvale... Nisu vrijedne spomena ali u svakom slučaju iz te ljubavi izlaze ranjene duše... Treba im dugo vremena da zacijele i da se ponovno oslobode da vole, ljube i budu voljene...

Kroz život, čovjek se zaljubi nekoliko puta. Kroz te „simpatije“ on uči biti dio nečijeg života, uči dijeliti sa nekom osobom svoje dojmove, svoje slobodno vrijeme. Na taj način se priprema za vječnu ljubav. Kada dođe red na nju on je spreman cijelo svoje tijelo, cijelu svoju dušu i pojavu dat toj osobi... tada on nije sam, ne živi samo zbog sebe, već cijelismisao života prenosi na tu osobu...

U životu nisam bila puno puta zaljubljena... prva ljubav je bila naravno posebno... doduše, nemogu je nazvat ljubavlju jer je to bila zaluđenost tom osobom... mislila sam da je to prava ljubav, da nema druge... nakon godinu dana je pukla... shvatila sam da su to bile lude simpatije, prolazne...
Zaljubila sam se drugi puta, bila sam izigrana, vukao me za nos, htio nešto, ne htio... bio je stariji pa je mislio da se može igrat samnom. Eto, uspio je da se zaljubim u njega, da patim, pa onda otišao... ionako nebi bilo koristi od ničega, bila bi veza na daljinu... da se nakon nekog vremena nebi javljao danima, pa mjesecima, pa efo sada već prošlo godinu dana da se nije javio... na svu sreću, u mom životu mjesta za njega nema... hvala mu jedino na tome što me naučio prepoznat kretene. Opekla sam se na njemu i nikada više... ja se nadam da se neće pojavit neko sličan njemu sa drugom maskom na licu pa da opet ne padnem na jednaku budalu....
Nakon nekog vremena, u roku tjedan dana, ako itolko, zaljubila sam se u trećeg. Razlika od 6g. nije mi se činila velikom. Kada si zaljubljen ne primječuješ mane definitivno.. zaljubljenost je bila obostrana... njemu nisu smetale moje mlade godine. Što više, čudilo ga je što sam tolko zrela za te godine.... Na samom početku sam rekla da želim ozbiljnu vezu ali sam uz to rekla da imam 16g i da možda nemamo za sve ista razmišljanja, da će se morat malo prilagodit ludoj maloj koja je u tim godinama koje obilježavaju duge kave, markanja, bez vezne fore „srednjškolske“ i cajke... nije bilo problema... veza gura već godinu i 3mj ako se ne varam.... sve je super i za 5....
Zaljubila se mala, bila zavedena... u mjesec dana poblesavila sam za njim, nisam znala što bi osim bila s njim, navikla sam na njegov glas, ruke, usne, oči... sve.... Sa frendicama sam se viđala u školi, sa njim sve ostalo vrijeme... ne zanima me ništa drugo samo on...
Ne treba mi nikakva druga zanimacija.
Ali kad već traži dobro, neću se inat, probat ću si promjenit život... ali nadam se da se neće dogodit da od svih prestalih obveza zaboravim i zapostavim ljubav....
Što se od mene tražilo to sam napravila, evo, i ovo ću...

...ja još nemogu vjerovat.... pa za samo 8 dana je Badnjak, kitimo bor... Stvarno je brzo prošla ova godina dana...
Još sam prije tjedan dana okitila balkone i baš je sve prekrasno. Već sam sad ubuđena, sva sam nekako čudnog osjećaja. Kad se sjetim Božića sve mi brige nestanu i pojavi mi se osmijeh na licu ko i ovog trenutka kada ovo pišem... Stvarno sam sretna...
Ovih dana si razmišljam o svim onim ljudima kojima nemaju svoga doma, koji nemaju prijatelja, kojih je obitelj napustila. Oni žive pretežito na ulici, mole za hranu, pod kartonima nalaze zaklon od kiše i snijega. Njima ne treba ništa više od ljubavi, zagrljaja...
Prije nekoliko dana je na televiziji bila emisija, nisam sigurna kako se zove, ali u biti bio je prilog o čovjeku koji živi na zagrebačkom autobusnom kolodvoru. On govori da nema doma, ali da nije od onih koji su odustali od života već se trudi naći posao, zarađuje na tzv. fuševima s vremena na vrijeme. Kaže da ga svi gledaju ružno ali da se pokušava mirit sa time. Razlog zašto je beskućnik je to što se rastao sa ženom i htio je izbjeć da je stalno viđa po gradu pa se jednostavno preselio iz Osijeka u Zagreb. Ima dvije kćeri i unučicu koje neznaju da im je otac i djed na ulici. Molio je državu, HDZ i SDP u vrijeme izbora da svoju dobru volje poboljšanja Hrvatske i volju pomaganja siromašnima pokažu na njemu. Da mu pruže stan, nekakav posao, samo da pokažu njemu i cijeloj Hrvatskoj da im je namjera pomagat. Oni su ga jednostavno odbili rekavši mu da nemaju vremena za njega. Sad se postavlja pitanje... Za jednog čovjeka se nema vremena i mogućnosti pomoći, a kako onda oni misle pomoć cijeloj Hrvatskoj, cijelom stanovništvu....???
Taj me prilog jako zamislio i u jednom smislu razočarao.
Ovisimo o ljudima koji ne drže do nas.
Ima puno ljudi sličnih ovome čovjeku iz priloga. Svakim danom umiru na ulici, bez hrane, vode, tople i čiste odjeće. Za njih nitko ne mari, a mi smo toliko mali da im nemožemo pomoći.
Ako ste pomislili da sam skrenula sa teme Božića, nisam. Bit ovoga svega što sam pisala je to što me vrijeme Božića jako rastuži jer mnogi nemaju okićeni bor, okićene balkone, lampice na prozorima, puricu i bakalar na Badnju večer. Njih ne dočekaju pokloni ispod bora, osvjetljeni Betlehem i zelena pšenica.
Uz sve naše velike Božićne i novogodišnje želje, nove čizmice, put na neko toplije mjesto, oni samo žele koricu kruha, čašu vode i topli pogled koji bi ima olakašao ovaj dovoljno težak život.

Sjetim se i ljudi koji su izgubili domove u ratu, prognanika iz Vukovara koji se samo žele vratit u svoje domove tople. Oni sretniji sada su sa obitelji, u skromnom domu sa bogatom i velikom željom da se sve vrati u normalu iako će u njihovim dušama zauvijek biti velika praznina urušenog grada, progonstva i sravnjenih domova. Njihova djeca ne traže za Božić lutke, autiće, oni traže i mole Boga da im vrati izgubljenog oca, brata, člana obitelji jer niti jedna obitelj iz Vukovara nije preživjela rat, a da je ostala u punom sastavu.

Za ovaj Božić imam želju da dobijem nove čizmice, upišem autoškolu, uza sve to, želim da se svima u srcima barem malo popuni ona praznina gubitka voljene osobe, doma. Želim da se odupremo svim zlim stvarima na ovom svijetu, u našoj maloj državi, da se sami izborimo za naš boljitak i da izdržimo sve nepravde koje nas sprečavaju u tome.
Želim da moja obitelj postane još složnija, pogotovo zato što smo sada svi zajedno, da se volimo i ne svađamo. Da uz mene ostanu sve osobe koje mi čine svakodnevnicu, da me i dalje vole, poštuju i cijene, da ostanu jednake kao i do sada. Sve ih puno volim, samo sam mali živac kojim nekada prevlada mala zloća i ljutnja!