helou ljudi
Evo da vam se javim sa malo vedrijim postom...

Evo ovoga trenutka naši su zabili gol Engleskoj... pa svaka čast dečki, svaka čast NIKO KRANJČAR....
Samo da nastavimo tako da se ne opustimo previše i na taj način damo englezima priliku za izjednačenje....

Pa da nastavim pisat (do slijedećeg našeg gola, ako bude sreće, a hoće)
Sa predzadnjim postom ste shvatili da možda nešto nije u redu samnom i Tomijem.... Tako se činilo iskreno, ali, evo, nemože ljubav tako lako nestati. Sve je po starom, trebalo nam je samo malo vremena da se ohladimo i razmislimo, te onda nastavimo gdje smo stali....

U školi je sve po starom. Danas sam baš dobila 5 iz poduzetništva, nekog seminara. U biti, usred mog predavanja razredu pozlilo mi je, došlo slabo, zacrnilo mi se pred očima. Nije mi baš bilo svejedno, ovo je već drugi put da mi se isto događa...
I cijeli dan mi je danas loše, tako sam slaba nekako, iscrpljena, umorna... Namjeravam odmah kad napišm ovaj post na spavanje, jer nemam snage....
Danas sam dobrih dva sata, ako ne vi više vježbala knjigovodstvo sa frendicom preko telefona i msn-a... (uspješno nadam se)... U petak pišem ispravak (to je onaj test šta mi je 1 bod falio do 2)....

LJUDI MOJI, 2:0 ZA HRVATSKU..... PA JA NEMOGU VJEROVAT.... IVICA OLIĆ..... AJME, NAKON 14 MINUTA 2 GOLA VEĆ.....

Hm, sve mi se više čini da ovaj post i neću moć dovršit od ovih golova pa ga odlučujem skratit....

I da, da dovršim, glava mi puca od knjigovodstva, i jedva čekam da dobijem test da se riješim ove muke, nervoze... ma svega... Znam da znam za 2, ako čak ne i za više... Nisam pravedno ocjenjena i jedva čekam da to ispravim... Ne gubim nadu... osim knjigovodstva sređujem i matematiku. Od ove iste frendica sestra nam objašnjava tako da se nadam da će i iz toga testa biti pozitiva....

Eto, umorila sam se dosta dok sam ovo pisala, a možda su me umorili i moj buraz i stari koji urlaju ko da ih neko kolje....
Čisto sumnjam da ću uspjet zaspat pokraj njih, a još imam i mengu tako da mi je cijeli san u kukiju....
No dobro... Eto, kratko sam vam se javila da budete mirni i da znate da je sve u redu samnom i Pookyem

Sve vas pozdravljam i cmokam, a vas molim samo jedno.... DRŽTE MI FIGE ZA KNJIGOVODSTVO I MATEMATIKU!!!!

Neki znaju, neki neznaju, a neki se možda nisu još sjetili da je sutra obljetnica napada na Vukovar. Ne želim puno pisat o toj temi zbog tužnih i nimalo lakih uspomena sviju nas.
Samo želim napomenut da se taj dan nikako ne smije zaboravit, njegovo značenje, sva ta borba, sva ta krv i prolivene suze za našu državu...
Napadnuti smo, branili smo se do zadnjeg atoma snage... Uspkros želji i snazi da nadjačamo protivnike, grad je bio srušen, izbrisan sa lica zemlje, ljudi oni koji su uspjeli sačuvat živu glavu iseljeni iz svojih domova.. Bježali su a da nisu niti znali gdje im je ostatak obitelji, dali su im živi muževi, očevi, sinovi ili se i dalje bore za spas svojih domova...
Dok ovo sad pišem nije mi ni malo lako iako sam to godište da se svega ovoga sjećam samo iz riječi mojih roditelja, obitelji.
Mnoge su obitelji, mnoge žene, majke, djeca ostala bez muževa, sinova, očeva...Nema riječi koje bi ublažile njihovu bol, nema utjehe za njih, naše prolivene suze i zapaljene svijeće na taj dan mogu im samo dokazat da ima ljudi koji su svima poginulima zahvalni...

A sada, nakon svega što smo prošli, nakon svih tih 16 godina pokušaja obnavljanja grada i naših ranjenih duša, oni neki viši idu tražit krivce. Pa zar se nekog Hrvata uopće može krivit s obzirom što je prošao i proživio na žalost u ratu...

Niko nema suosjećanja sa nama Hrvatima, niko nam ne pomaže, traže krivce, kopaju nam još dulje u ranju, stavlaju sol na nju... A čemu... sada više nikome nije ništa važno, ko je kri, ko nije... obitelji su izgubljene, grad sruđen, više nikada neće biti isti... u dubini njega, u svakom kutku grada će se osjećat bol, suze, krv... Osoba koja je živjela tamo, koja je istjerana iz grada, šta mislite dal će ona moći mirno šetati tim gradom nakon toliko godina iako je rat završio... neće, ni malo, svaka ulica dok će šetat njome će se podsjećat na patnju... one jauke, suze, jecanje samo će joj se vrtit po glavi, čut će samo glasove svojih mrtvih, nestalih....

Nemam riječi za svakoga od onih balavaca koji nemaju pojma ništa o hrvatskoj povijesti, koji neznaju da smo napadnuti, koji se pitaju dok prolaze Hrvatskom od čega su nastale rupe na zidovima škola, zgrada... Svatko bi trebao imati u sebi bol i suosjećanje sa svima stradalima kojima se niti dan danas nije zahvalilo na svemu, našim invalidima koji niti dan danas nemaju svoja prava, svoje stanove, koji moraju molit i prosit ovu Hrvatsku da im daju kolicu jer su nepokretni...

A što Hrvatska daje njima za uzvrat? Daje im lažnu nadu... pred svake izbore dijele se stanovi invalidima, lažna obećanja da će im život biti bolji... a što njima jadnima drugo preostaje nego vjerovat njihovim praznim riječima i zaokružit baš njih na izborima....
Kad pobjede, sve propada u vodu, tada se traži stopa invalidnosti, ispod 90% nitko ne dobiva povlastice, a bitno da se oni svi po redu voze u najluksuznijim autima...

Čemu, dali će ikad prvda pokucat na naša vrata, dali će se ikada okrenut na našu stranu i zaigrat za nas, za našu pobjedu...
Bog je bio uz nas i uvijek će biti, nakon kiše dolazi sunce..... Znam da će i nama jednom zasjati, znam da ćemo i mi jednom biti cijeli obnovljeni, iako će naše duše zauvijek ostat ranjene....

Ova tema nije nikome laka... Nisam htjela preskočit sutrašnji dan, a da je ne spomenem na blogu. Mislim da je Vukovar zaslužio pokoju riječ tuge i svaki poginuli branitelj riječ zahvale na svemu ovome što imamo...

Shvatila sam da ljubav i nije baš tako laka stvar kako se čini na početku. Sve je to prvih mjesec dva lako, ide kao po loju, vrtiš stalno jedno te isto. Nisam niti znala da može doći do nekog nenamjernog zasićenja. Može doći do toga da jednostavno zaboraviš pokazivati osjećaje kao tek na početku. Oduvijek sam bila ona koja sam govorila da se riječi trebaju potvrdit djelima... ja sam se uvijek borila za to, a na kraju, što se dogodilo?! Sistem mi je zakazao... bio pokvaren neko vrijeme, prozvodnja osjećaja stala, izvoz velikih vagona ljubavi, nježnosti pao... nije bilo prihoda s druge strane...
Vidjela sam da nešto ne valja. Kako bih se bolje osjećala, krivnju sam naravno prenjela na drugu stranu... itekako nezrelo od mene.
Sve se to nagomilavalo drugoj strani u glavi, nije više mogla izdražati moju nervozu, bijes, tzv. PMS. Zašto sam bila takva?! Jednostavan razlog... vidjela sam da me nešto guši, da nejde sve ko u početku, nisam htjela prekidat vezu, a nisam se htjela niti potrudit vratit nazad u kolosijek. Prepustila sam sve sudbini i čekala da druga strana preuzme inicijativu i da se pobrine za nas.
Što sam doživjela?! Doživjela sam to da je sve stalo, da nije bilo poziva, poruka, objašnjenja. Samo šutnja... tihe minute su se pretvarale u sate, sati u dane, na svu sreću što je na danima stalo ovo pretvaranje vremena.
Jedan kratki razgovor je bio dovoljan da mi kliker u glavi proradi, da shvatim što se oko mene događalo dok sam bila „isključena“....
Što sam napravila?! Još manje zrelo, ali jednostavno neizbježno... sjela i plakala...
Dali mi je pomoglo?! Naravno da ne, dolazila sam dva dana u školu sva natečena, imam podočnjake inače, tad sam ih imala itekakve... prekrasno...
No, sama sam si kriva... nisam htjela slat poruke, zvati. Pustila sam da se dojmovi slegnu.
Sve bi to bilo donekle u redu da nisam stalno imala onaj prokleti osjećaj u sebi, strah od ostavljana, prekida... vrtilo mi se samo ljeto u glavi, šetnje po Jarunu, Bundeku, bježanje od žabaca na Maksimiru... zajedničke slike svuda po sobi tjerale su me da se bacim pod vlak. Nisam znala što da radim....
Dobila sam obećanje da će me nazvat navečer. Nisam niti mogla izdržati da ga čujem.
I sada, sjedim, pišem post i u istovrijeme na msnu, čekam poziv... jedva čekam...
I kako da mu sada objasnim da sam se opametila, da mi je ova dva dana bila dovoljna opomena i da nemogu još jedan dan da ga ne vidim. Dogovor je bio novi početak nakon kratke stanke... jesu li 2 dana dovoljno duga stanka...? ja se nadam da jesu.
Ne vjerujem da ću ti imat hrabrosti preko telefona reći ovo što ću sada.
JEDVA ČEKAM TVOJ POZIV I NEMOGU VIŠE BEZ TEBE!

kako u jednom trenutku se cijeli život sruši. imam ljubav, sada nemam nikoga. sama sam... ja sam kriva za to, nisam cijenila što imam.... sada se samo sjećam svega što sam griješila... kakva korist toga kad ne želiš čut za mene. i ono kad sam rekla da ću umrijet bez tebe sada stvarno vidim da nemogu i nemam korist od svega ovoga čemu disat, čemu živjet ako više nikad nećeš okrenut moj broj i nazvat me... nemogu pisat i ako ćeš ikada vidjet ovo što sam pisala molim te znaj da te volim i da sam spremna na sve samo da mi se vratiš.

Mislim da je krajnje vrijeme da natipkamo nešto novo
Prošlo je već mjesec i kusur dana a od nas niti riječi, niti slova napisanog.

Od zadnjeg posta, pomalo deprimirajućeg, ništa se novog nije dogodilo.
Sve je ostalo po starom, više manje. Promjenilo se samo to što se više ne obazirem na neke stvari koje su me smetale, vrijeđale i činile me tužnom i nervoznom.

Kao i uvijek, Tomi i ja smo super. Volimo se, ljubimo, mazimo i pazimo...
Evo sad se sjetila jednog događaja kojeg ću vam pokušat predoči...
To je bilo ovaj tjedan, utorak točnije. Imala sam školu popodne, Tomi je bio na faksu u jutro, pa smo se našli prije škole. I tako mi sjedimo na Mažurancu (parkiću u blizini škole) i smijemo se, zezamo, ljubimo, grlimo. U tom sam trenutku stajala na klupici, i Tomi ispred mene. I navalio on škakljat a ja umirem od smijeha. U tom trenutku prolazi pokraj nas jedan čovjek, onako uglađen, nije neki klošar s ulice. Onako sa smiješkom on nama prilazi i pita nas dal na može reć jedan aforizam. Ajde ok... I on dođe nama (citiram) „Ljubav je bol, najbolje se liječi kad je pustimo da traje! Uživajte, budite sretni“... I ode on...
I ja se pitala zašto je baš pokraj svih parova u tom parkiću prišao nama. No u svakom slučaju, nešto jako lijepo za doživjet....

I eto, pri kraju je produženi vikend. U srijedu poslije škole sam sa starcima i burazom krenula za Zadar na groblje i odmah se drugi dan vratili. Malo naporno, al no dobro, nebi tako i tako duže izdržala bez Muceka

Večeras sam domeka, tj. nisam sa Tomijem. On je na poslu, a ja si evo sobek pospremila i švrljam po netu. Bili smo jučer kod njega i baš nam je bilo lijepo. Gledali smo film „zalomilo se“, stvarno jako dobar film iako sam zadnji dio malo prespavala al brzo sam pohvatala propušteno

U ove zimske dane uvijek smo kod njega na toplom i papamo palačinke koje nam teta mama napravi. Čak i volim zimske i hladne dane, jer ipak su prvi dani Tomija i mene bili na hladnoći i zimi. I jednostavno se bude uspomene. Jedva čekam kad ćemo opet kroz prozor gledati kako pada snijeg, a mi u nutra na toplom uz radijator..
Baš cako...

Sad još treba ova glupa škola završit, da počnu praznici i da dođe Božić. Samo se nadam da će biti snježni badnjak i Božić da ugođaj bude potpun. Pa onda, ruku pod ruku s dragim i na polnoćku.... jedva čekam....

Što se tiče škole, ne želim puno o njoj. U srijedu me naljutila kuja iz knjigovodstva, bod mi falio do 2 i na to mi kaže da nisam zadaće radila a imala sve. Namjerno mi ih nije pisala u imenik ko drugima, jer ipak sam ja bila Martina sa dvojkom na kraju pa je bilo neshvatljivo da ja imam svaku zadaću... ono WTF?
Boli me laž više nego jedinica.

Evo nakon kratkog javljanja, ja vas sve pozdravljam, a najviše svog Tomija koji sad mora trpit budale na telefonu.... pusam vas... mah mah