Neki znaju, neki neznaju, a neki se možda nisu još sjetili da je sutra obljetnica napada na Vukovar. Ne želim puno pisat o toj temi zbog tužnih i nimalo lakih uspomena sviju nas.
Samo želim napomenut da se taj dan nikako ne smije zaboravit, njegovo značenje, sva ta borba, sva ta krv i prolivene suze za našu državu...
Napadnuti smo, branili smo se do zadnjeg atoma snage... Uspkros želji i snazi da nadjačamo protivnike, grad je bio srušen, izbrisan sa lica zemlje, ljudi oni koji su uspjeli sačuvat živu glavu iseljeni iz svojih domova.. Bježali su a da nisu niti znali gdje im je ostatak obitelji, dali su im živi muževi, očevi, sinovi ili se i dalje bore za spas svojih domova...
Dok ovo sad pišem nije mi ni malo lako iako sam to godište da se svega ovoga sjećam samo iz riječi mojih roditelja, obitelji.
Mnoge su obitelji, mnoge žene, majke, djeca ostala bez muževa, sinova, očeva...Nema riječi koje bi ublažile njihovu bol, nema utjehe za njih, naše prolivene suze i zapaljene svijeće na taj dan mogu im samo dokazat da ima ljudi koji su svima poginulima zahvalni...

A sada, nakon svega što smo prošli, nakon svih tih 16 godina pokušaja obnavljanja grada i naših ranjenih duša, oni neki viši idu tražit krivce. Pa zar se nekog Hrvata uopće može krivit s obzirom što je prošao i proživio na žalost u ratu...

Niko nema suosjećanja sa nama Hrvatima, niko nam ne pomaže, traže krivce, kopaju nam još dulje u ranju, stavlaju sol na nju... A čemu... sada više nikome nije ništa važno, ko je kri, ko nije... obitelji su izgubljene, grad sruđen, više nikada neće biti isti... u dubini njega, u svakom kutku grada će se osjećat bol, suze, krv... Osoba koja je živjela tamo, koja je istjerana iz grada, šta mislite dal će ona moći mirno šetati tim gradom nakon toliko godina iako je rat završio... neće, ni malo, svaka ulica dok će šetat njome će se podsjećat na patnju... one jauke, suze, jecanje samo će joj se vrtit po glavi, čut će samo glasove svojih mrtvih, nestalih....

Nemam riječi za svakoga od onih balavaca koji nemaju pojma ništa o hrvatskoj povijesti, koji neznaju da smo napadnuti, koji se pitaju dok prolaze Hrvatskom od čega su nastale rupe na zidovima škola, zgrada... Svatko bi trebao imati u sebi bol i suosjećanje sa svima stradalima kojima se niti dan danas nije zahvalilo na svemu, našim invalidima koji niti dan danas nemaju svoja prava, svoje stanove, koji moraju molit i prosit ovu Hrvatsku da im daju kolicu jer su nepokretni...

A što Hrvatska daje njima za uzvrat? Daje im lažnu nadu... pred svake izbore dijele se stanovi invalidima, lažna obećanja da će im život biti bolji... a što njima jadnima drugo preostaje nego vjerovat njihovim praznim riječima i zaokružit baš njih na izborima....
Kad pobjede, sve propada u vodu, tada se traži stopa invalidnosti, ispod 90% nitko ne dobiva povlastice, a bitno da se oni svi po redu voze u najluksuznijim autima...

Čemu, dali će ikad prvda pokucat na naša vrata, dali će se ikada okrenut na našu stranu i zaigrat za nas, za našu pobjedu...
Bog je bio uz nas i uvijek će biti, nakon kiše dolazi sunce..... Znam da će i nama jednom zasjati, znam da ćemo i mi jednom biti cijeli obnovljeni, iako će naše duše zauvijek ostat ranjene....

Ova tema nije nikome laka... Nisam htjela preskočit sutrašnji dan, a da je ne spomenem na blogu. Mislim da je Vukovar zaslužio pokoju riječ tuge i svaki poginuli branitelj riječ zahvale na svemu ovome što imamo...