Marketing
Božić...
...ja još nemogu vjerovat.... pa za samo 8 dana je Badnjak, kitimo bor... Stvarno je brzo prošla ova godina dana...
Još sam prije tjedan dana okitila balkone i baš je sve prekrasno. Već sam sad ubuđena, sva sam nekako čudnog osjećaja. Kad se sjetim Božića sve mi brige nestanu i pojavi mi se osmijeh na licu ko i ovog trenutka kada ovo pišem... Stvarno sam sretna...
Ovih dana si razmišljam o svim onim ljudima kojima nemaju svoga doma, koji nemaju prijatelja, kojih je obitelj napustila. Oni žive pretežito na ulici, mole za hranu, pod kartonima nalaze zaklon od kiše i snijega. Njima ne treba ništa više od ljubavi, zagrljaja...
Prije nekoliko dana je na televiziji bila emisija, nisam sigurna kako se zove, ali u biti bio je prilog o čovjeku koji živi na zagrebačkom autobusnom kolodvoru. On govori da nema doma, ali da nije od onih koji su odustali od života već se trudi naći posao, zarađuje na tzv. fuševima s vremena na vrijeme. Kaže da ga svi gledaju ružno ali da se pokušava mirit sa time. Razlog zašto je beskućnik je to što se rastao sa ženom i htio je izbjeć da je stalno viđa po gradu pa se jednostavno preselio iz Osijeka u Zagreb. Ima dvije kćeri i unučicu koje neznaju da im je otac i djed na ulici. Molio je državu, HDZ i SDP u vrijeme izbora da svoju dobru volje poboljšanja Hrvatske i volju pomaganja siromašnima pokažu na njemu. Da mu pruže stan, nekakav posao, samo da pokažu njemu i cijeloj Hrvatskoj da im je namjera pomagat. Oni su ga jednostavno odbili rekavši mu da nemaju vremena za njega. Sad se postavlja pitanje... Za jednog čovjeka se nema vremena i mogućnosti pomoći, a kako onda oni misle pomoć cijeloj Hrvatskoj, cijelom stanovništvu....???
Taj me prilog jako zamislio i u jednom smislu razočarao.
Ovisimo o ljudima koji ne drže do nas.
Ima puno ljudi sličnih ovome čovjeku iz priloga. Svakim danom umiru na ulici, bez hrane, vode, tople i čiste odjeće. Za njih nitko ne mari, a mi smo toliko mali da im nemožemo pomoći.
Ako ste pomislili da sam skrenula sa teme Božića, nisam. Bit ovoga svega što sam pisala je to što me vrijeme Božića jako rastuži jer mnogi nemaju okićeni bor, okićene balkone, lampice na prozorima, puricu i bakalar na Badnju večer. Njih ne dočekaju pokloni ispod bora, osvjetljeni Betlehem i zelena pšenica.
Uz sve naše velike Božićne i novogodišnje želje, nove čizmice, put na neko toplije mjesto, oni samo žele koricu kruha, čašu vode i topli pogled koji bi ima olakašao ovaj dovoljno težak život.
Sjetim se i ljudi koji su izgubili domove u ratu, prognanika iz Vukovara koji se samo žele vratit u svoje domove tople. Oni sretniji sada su sa obitelji, u skromnom domu sa bogatom i velikom željom da se sve vrati u normalu iako će u njihovim dušama zauvijek biti velika praznina urušenog grada, progonstva i sravnjenih domova. Njihova djeca ne traže za Božić lutke, autiće, oni traže i mole Boga da im vrati izgubljenog oca, brata, člana obitelji jer niti jedna obitelj iz Vukovara nije preživjela rat, a da je ostala u punom sastavu.
Za ovaj Božić imam želju da dobijem nove čizmice, upišem autoškolu, uza sve to, želim da se svima u srcima barem malo popuni ona praznina gubitka voljene osobe, doma. Želim da se odupremo svim zlim stvarima na ovom svijetu, u našoj maloj državi, da se sami izborimo za naš boljitak i da izdržimo sve nepravde koje nas sprečavaju u tome.
Želim da moja obitelj postane još složnija, pogotovo zato što smo sada svi zajedno, da se volimo i ne svađamo. Da uz mene ostanu sve osobe koje mi čine svakodnevnicu, da me i dalje vole, poštuju i cijene, da ostanu jednake kao i do sada. Sve ih puno volim, samo sam mali živac kojim nekada prevlada mala zloća i ljutnja!
Post je objavljen 16.12.2007. u 19:18 sati.