Neznam što mi je da ovako često pišem postove, jednostavno, nekad nemam kome reći ono što me trenutno muči ili pati pa tu pišem, iskaljujem se na ovoj tastaturi, ili možda pišem iz dosade. Omjer u postotcima je 50:50...
Jbg, kad ovako pišem sve što trenutno mislim iznesem na, ajmo tako reći, papir, ne držim u sebi niti minutu, eventualno pričekam do kraja dana pa onda tek iznesem sve što me muči.

Čak mi se vrti i jedna privlačna misao po glavi... Napisat vlastitu knjigu. Ne sada ko Lana Biondić, ako ste čitali popularnu knjigu "Život na visokoj peti", već nešto za nas obične smrtnike koji se oblačimo po običnim dućanima i vodimo normalan život, dostojan sa našim stanjem u novčanicima i minusima na karticama... (probudite se, danas je neizbježno imati taj minus)... Moja bi se knjiga možda zvala nešto kao "život obične smrtnice"... U biti, pisala bi o svemu što me obilježilo, u biti, svaka stranica bi bila kratki osvrt na jedan dijelić mog života...

Znam, možda bulaznim, ali mi je to želja. Kada sam pročiatala tu knjigu od Lane Biondić shvatila sam da je ona pisana za one dobrostojeće ljude sa itekako dobrim iznosom na tekućima (nema minusa naravno)... Sa vrlo malo poglavlja u toj knjizi sam se mogla poistovjetit. Sve je tako pisano s visoka, po mome mišljenju barem... No, nebi se bzvz zvala "Život na visokoj peti"... Pogotovo me dirnulo poglavlje gdje je pisala o shopingiranju, i to po Milanu, Parizu i svim tim fency mjestima... A istovremeno "popljuvala" H&M, iskreno, i da imam para, vjerujem da bi se i dalje tamo oblačila jer mi je jednostavno glupo trošit hrpu para na neke krpice koje ionako imaju vrijednost jednu sezonu, nakon sezone, sjedni i plači i s tom bluzicom upijaj suze...

No dobro, svako ima svoj život, neko bolji neko lošiji... A neki, kao ja, srednji, imaju ono što im treba, ne luksuziraju previše, i šta im fali, ništa... Barem se ne priča po novinama i po "zagrebačkoj špici" o nama kao snobovima sa bogatim obiteljima tj. muževima i očevima...
Najbolje je biti "zlatna sredina"...

Pišem post ne zato što sam htjela objavit svoju želju za pisanjem vlastiti knjige koja bi bila za zatvoreni krug mojih prijatelja i obitelji, već zato što sam iznervirana trenutnom situacijom u mojoj školi pa sam se došla tu izjadat pošto je trenutno utakmica na telki pa je moj drago malo "nedostupan" tj. ne želim ga gnjavit u nečem što voli.

Ovih dana je bio drugi rok popravnih, njemački je glavna stvar u mom razredu. Dvije cure koje su i prošle godine na drugom roku prošle jer je ravnatelj zamolio profu, su i ove godine bile u istoj situaciji. Ali, one su i ove godine prošle i to zato što u 2-im razredima nema mjesta za njih dvije ako bi pale ovaj razred... Mislim koja glupost, a mi ostali koji se mučimo i patimo po instrukcijama nek se i dalje patimo (u prijašnjim postovima možete bolje shvatit ovu situaciju)...

Ljuta sam i bijesna jer se ova mala djevojčica iz dana u dan ne može priviknuti na svu nepravdu s kojom se iz godine u godinu suočava...

Neznam više što da radim, kako da se smirim ali kipim iznutra, bojim se ponedjeljka, ne zbog učenja i rada, nije mi to toliki problem, sjednem i naučim, bojim se nepravde i nezaobilaznih instrukcija koje masno plaćam kod profesorice kako bi kod te iste imala dvojku...
Patim, nemogu više, a škola nije niti počela....



U svemu ovome imam jednu svjetlu točku, moju obitelj koja je uz mene i mog dečka koji me svakim danom sve više i više tješi i pokušava razveselit... Hvala mu na tome...

Samo molim Boga da mi i ove godine da snage, ako može što više da ovo izguram jer već sada osjećam grč koji me ubija i koji me već rugu noć budi iz sna...

Probat ću se opustit još ova 4 dana, a onda... Bože budi uz mene....!!!!

Bit života je postignuti određene ciljeve koje smo si na početku nekog razdoblja zadali. Postignućem tih ciljeva doživljavamo uspjeh. A tada se svaka osoba počinje osjećati jačom, snažnijom i otpornijom na sve što ju čeka jer zna da se sve može kad se hoće.

Svaka osoba koja imalo vjeruje u osobe postavlja si ciljeve, granice neke koje kasnije s vremenom ruši obara sve do sada postignute rekorde. Ona koja nema ciljeve nema niti vjere u sebe, odustaje a nije ništa niti počeo jer nema nade da će u nečem uspjeti.
Živi sama, postaje nečija sjena i to vrijeme je za nju crna rupa u kojoj umire iznutra. Nema svoja razmišljanja, o njenom životu odlučuju drugi.

Svaka osoba s određenom dobi ima drugačije ciljeve. S godinama oni postaju sve jači i viši. Dobro je to sve dok ti ciljevi ne počnu utjecati na njihove bližnje.

S ambicioznošću se ne rađa, ona se njeguje ko nekakva biljka i tek nakon dosta vremena se ona razvije u nešto pravo!

Dali sam ambiciozna osoba?! Neznam, mislim da jesam, samo što možda nisam tolko odlučna u nekim situacijama pa brzo počnem sumnjat u sebe i padat pa uvijek neko mora biti tu da me uvjeri da ja mogu to i da ima osoba koje vjeruju u mene. I tek tada uspijevam!

A sada isto imam neke ciljeve, a hoće li se ostvarivat željenim putem, to ćemo vidjet (al evo, opet sumnjam u to da ću sve to moć)

Imam puno ciljeva iako su od toga većina samo želje za koje nisam dovoljno jaka okrenut u stvarnost.

Definitvo želim završit ekonomsku školu i svima koji su sumnjali u mene pokazat da sam bolja od njih, počevši od navodnih prijatelja pa dalje obitelji, profesora koji me ubijaju, ma svima! A za početak u ovoj školskoj godini želim pokazat svima u razredu da tiha voda brege dere (kak bi se reklo), ovo se tiče učenja, uvijek sam bila carska trojka, al se nadam ove godine počinjem penjat. Nekima će biti bolno biti na istoj razini samnom. Uh, jedva čekam!
Dalje želim upisat ekonomiju, ne zato što se lako prolazi i završava, već zato što me to zanima, iako nisam najbolja po prosjeku ocjena (nisam niti približno), ali eto, znam da ću biti uspješna u svom poslu koji me čeka nakon završetka faksa, a znam da tu ocjene nisu nikakav pokazatelj pameti i snalažljivosti te volji i odanosti prema poslu.



Želim uz sve to imat dečka ovoga istoga koji me i sada usrećuje i nakon što me rastuži opet uveseli. Želim našu vezu preimenovat i stavit u nešto veće, jednu veću i jaču zajednicu, koju kasnije želim pomnožit sa 2 (najmanje)...




*Jako bi htjela imat pravog prijatelja, iskrenog za kojeg znam da će uvijek biti tu pa makar se ne čuli svaki dan. U količini i kilometraži telefonskih poziva se ne mjeri prijateljstvo, barem se nebi trebalo brojati.



*Želim otići od svih osoba koje me rastužuju, od svih navodnih prijatelja, od svih lažljivaca i dvoličnih ljudi, pokvarenih, želim se okrenut svom novom svijetu i svim novim ljudima dobre volje.
*Želim zaboraviti sva razdoblja u mom životu, ona crna, nije ih bilo puno, al i jedno te može uništit.
*Želim pokazat da je moj život jednako dobar ako ne i bolji od mnogih koji me omalovažavaju, na direktan te indirektan način....
Želim im poručit da se sve tajne i laži otkrivaju, sve izlazi na vidjelo, na ovome se svijetu ne može ništa skriti...

A za kraj ŽELIM POČET VJEROVAT U SEBE ONOM SNAGOM KOJOM SE RUŠE REKORDI I OSVAJAJU NAJVIŠI VRHOVI! JA TO MOGU I IMAM OSOBE KOJE ĆE SAMNOM VESELIT SVAKOM MOM USPJEHU!

[ Znam da imam tek 17 godina, i da sam još za mnoge klinka koja još nije upoznala život i njegove mračne rupe, ali znam i to da imam inat i kad se zainatim tada pogotovo ostvarujem sve što poželim. Tako da na neki način ovo gore napisano ne smatram nekim posebnim izazovom za sebe, već jednim malim igrama koje zabavljaju i u isčekivanju pobjede malo zagorčavaju život!
Zamislite to kao igru "Čovječe ne ljuti se"... Četiri boje svako se bori za sebe da uđu svi njegovi pijuni u kućice ( znači ti pijuni su naše želje, a mi čekamo i guramo ih u kućicu gdje se te sve želje i ciljevi ostvaruju)... na tom putu čekamo, čekamo broj koji će nas pogurati. Dok čekamo neko nas pojede tj. sruši na niži nivo i krećemo ispočetka. Al svaki taj pad nas jača i puni nas snagom i sve jačom željom za uspjehom. Neko dolazi u raj, tj. završava igru ranije neko kasnije. Ali svi je završe... i crveni, plavi, žuti i zeleni....
Za svakog postoji ostvarenje želja, ali ne i odustajanje. To rade samo kukavice.... kada zastanete na nekom dijelu puta, počnete sumnjat u sebe sjetite se ove igre, ovog što sam vam napisala, sjetite se poruke na kraju SVI ZAVRŠAVAJU IGRU, ZA SVAKOG POSTOJI USPJEH, PRIJE ILI KASNIJE SVAKO ĆE GA DOŽIVIT...]

hej haj lipi moji, nije mene duuugo bilo.. haha... of course...
nego, evo, rekli ovi iz blog.hr da su nešto novo radili, pa da vidim ja što je to...

i tako, nemam posebnu neku temu za obradit niti nešto spešl prepričat, nego eto... više dosada...

evo u ova dva dana što nisam pisala, ipak je to strašno dugo, nije se ništa događalo. čekala do 14:00 da dečko završi s poslom, pričekala ga na jednom dijelu puta, i laganini do njega domeka. i tako kod njega skroz do navečer...

e i da, imam nešto jako važno za prepričat. jučer smo isto tako kao što sam rekla bili kod njega i nama pala ideja napamet da ćevape naručimo... ljudi moji, ako ima ko iz Zagreba (a da ne živi na zapadnoj strani) a želi prave ćevape neka okrene broj od A1 (pizzeria iz Velike Gorice)... isplati se malo pričekat vjerujte... dobijete onako ćevape na pomfriu (mrcine od ćevapa), ajvar, luk naravno i zelenu salatu. uz to sve naravno i lepinju, neću preuveličat ako kažem da joj je promjer 30 cm. ( i da, u mom slučaju, ćevapi ublažuju simptome pms-a)

jaooo, još i sad sanjam... mmm
(ispod su priložene slike davam upotpunim doživljaj našeg uživanja)




to je bit jučerašnjeg dana...

a danas! joj joj... (eto a ja rekla da nemam ništa važnog za reć,ma lipi moji uvijek ja imam nešto za prepričat zabavnog, kaj ne?)...

e da... danas je isto dan počeo ko i jučer... ja po dečka i kod njega doma. tako se mi malo odmorili i krenuli do obližnjeg dućana sa kompjuterskom i ostalom tehnologijom po neke dijelove njemu za komp. u međuvremenu zove njega frend iz kvarta da mu web stranicu napravi (on je DJ, pa ako slavite nešto, a iz Zagreba ste i bliže okolice, preporučujem ga. E Medar, plaćaš mi kavu za ovu reklammu). i tako se dečko s njim dogovorio da nas pričeka kod tramvajske stanice pa ćemo po dućanima harat za tim dijelom kojeg nismo mogli nać u tom dućanu.... i mi dolazimo kad on, taj frend s autom, u dvosjedu, tj. u Kediu u koji stanu dvoje s tim da je iza ogroman prtljažnik... i ja, vaša Tina, se vozila iza... u prtljažniku

kako mi je bilo fora e, ajme... (ako ste ikad gledali film "Glup i gluplji" i ako se sjećate onog ćupavog kak je cucke vozio iza i kak su se oni kotrljali tak sam vam ja danas bila).... bilo je super samo šta su me ljudi na cesti malo čudno gledali, pogotovo ovi auti iza nas. osjećala sam se ko u policijskoj marici...

ali eto, tu ću vožnju još dugo dugo pamtit... svaku ulaženje i u mali zavoj ja sam osjetila...
probajte ako imate priliku.....

i eto, ovo dvoje sam vam morala ispričat...
znam da vama možda i nije bilo baš zabavno ali nemogu niti ja biti uvijek raspoložena za neke dubokoumne postove (iako sam jako nadarena...),već i moj malo mozak nekad odluta na pašu sa drugim ovčicama...

to vam je to lipi moji za danas od mene
sada me moj lipotan nazvao pa se i nemogu na dvije stvari jednako skoncentrirat, na pričanje i pisanje... jok jok... idem se zavalit u krevet i uživat u svijećicama i gore eteričnom ulju... mmm, romantična atmosfera, samo mi my sexy man fali... pusam te ljubi...

(jedan dio moje osobe u kojoj se vidi svijećica mirisna)



uživajte mi, ljubite se, mazite se, volite i budite voljeni...
ma pusam vas sve...

Joj joj, dovoljno je reći PMS i sva muška populacija bježi što je dalje moguće od ženske populacije.

Gledajte, nije niti nama lako iako vi samo mislite da mi šizimo i to je to. Vjerujte, umorimo se i mi, a di nećete vi.

Jednostavno ko da nam nije dovoljno to što smo ta 4 dana dok nam je „prijateljica“ u posjeti nesposobne za neke stvari i radnje k tome svemu još imamo i „predgrupu“ koja svira i uveseljava nas dok ne dođe zvijezda tog mjeseca.
Mislim, jednostavno, strašno...

Ta napuhnost, živčanost, depresija, plač, pa mislim... mogli bi napravit neko istraživanje oni ludi britanci, i sigurno sam da bi otkrili da se većina ženskih samoubojstava događa dok svira „predgrupa“... ma sigurna sam u to...

Zašto se ja primila ove teme? Očito je, pere me PMS. Taj naš dragi prijatelj... (ovo je bio sarkazam)... da, počeo je danas. Shvatila sam to od jutra. Gladna sam, umirem od gladi, do kuhinje više nemam apetita (kuhinja je 3m od moje sobe). Hm, sjela bi mi dobro čokoladica... njami... već joj skidam omot očima... na svu sreću, imam čokolada malo manja nego u Krašu... „Tako treba mama. Pratiš igru...“
Slistila sam je u sekundi...
no, to nije sve od današnjeg dana, tj. sad već jučerašnjeg.
U mom je slučaju opće poznato da tijekom sviranja „predgrupe“ mjenjam raspoloženja brzinom svijetlosti. (sretnik je taj koji je cijeli dan uz mene)... na svu sreću, sama sam do večeri, tako da niko nije bio žrtva mog nasilnog ponašanja... il ipak...
No žrtva je ipak nađena... ko će drugi nego onaj ko te najviše voli i za kojeg znaš da neće tako lako pobjeć – moj predragi dečec...
Ispao je kriv, a nije ni kriv ni dužan kak bi se reklo.
(sad mi je ta cijela situacija smiješna)... eh da, da nebi pomislili da nije bilo suza, (pošto su one sastavni dio pms-a) ostavila sam kao šećer na kraju... ali, nisu dugo trajale...
Moj čečerko me utješio, tj. pokazao mi i dokazao da je, eto, sve prolazno i još puno toga, al to je manje bitno za ovu temu...

I eto, smirila se ja, prošao je taj prvi dan mog pms... bez brige „predgrupa“ ima nastupe svaku večer još kojih 5-6 dana... veselo vjerujte...

Joj, joj... mogu samo reći da nije lako mojima dok me to drži. Stvarno.. ti svi poremećaji u tijelu, pa mislim...
Ali znate šta?! Muški nama govore da je to sve nama u glavi, da si trebamo popravit taj sklop koji se kao aktivira u neko vrijeme mjeseca.
No, dobro.. „Hoćete da zamjenimo uloge?“ – šta malo ste ustupili.. nemojte se bojat, pa to je sve u našim glavama šuknutima, ali vaše su glave sasvim ok pa vi pms nebi trebali osjećat...

I eto, boje se... ne žele... a tako smo se ponadale zamjeni scenarija, šta ne?. Bilo bi zanimljivo... hehe....

Oni misle da je pms problem i boje nam se približit. Ali da oni znaju kako je jednostavno nama udobrovljit te dane, obožavali bi pms...
Gledajte dečki, ne trebate puno trošit, bez brige, ali mala čokolada, sladoled (dobro ajd, možda malo cvijećeko neko od onih bakica za 5 kn)!!! ma bilo šta slatko (s tim ne možete promašit) nama bi spasilo život, a vi bi uživali u sexu koji bi uslijedio jer bi zaboravile na napuhnutost i plač... (mislim, moram im malo privuć tu ideju sa slatkim, ne ljutite se)... i eto... nije teško a ni skupo a nama „zlata“ vrijedi...
Ono što nije u novcu, onda je u rukama...
s maženjem isto tako ne možete promašit...
Neznate kako bi uživale da sa vama iz kreveta gledamo neku romantičnu komediju, sa hrpom kokica i naravno čokolade, ali pritom u vašem zagrljaju...
Nije problem, jel da?....

I eto, vidite da smo mi ipak skromne...! i takav tretman nam treba samo par dana, 4-5... nije strašno....



(i sada, za kraj, copy – paste sa pouzdanih stranica tj. izvora...)

Najveći problemi vezani za PMS emocionalne su prirode. Vrlo često žene lako briznu u plač ili se naljute na neku sitnicu na koju inače ne bi uopće reagirale.
Kažu da za opuštanje najbolje pomažu eterična ulja. Četiri eterična ulja najbolja za primjenu u slučaju PMS-a su ruža, melisa, muškatna kadulja i kamilica rimska. Predložene mješavine ovih i nekih drugih, za ovu svrhu korisnih eteričnih ulja, koriste se kao ulja za masažu otopljena u baznom ulju ili u kupkama.

Prijedlozi za samopomoć:

Predložene mješavine se otapaju u 50 ml baznog ulja.

1) palmarosa – 10 kapi, bergamot – 10 kapi i ruža geranija – 10 kapi.

2) turska ruža– 9 kapi, muškatna kadulja – 12 kapi, bergamot – 9 kapi.

3) muškatni oraščić – 10 kapi, ruža geranija – 5 kapi, bergamot – 15 kapi.

8 savjeta za ublažavanje PMS simptoma:
• pravilno i uravnoteženo se hranite
• ograničite uzimanje šećera
• ograničite upotrebu soli
• jedite manje masnoća
• jedite manje, ali češće
• smanjite ili eliminirajte upotrebu alkohola i kofeina
• vježbajte nekoliko puta tjedno

I eto, ja sa svojim dečkom uživam u pms-u,a i on ga je zavolio (vama dajem na maštu iz kojeg razloga)....
hehe.... ovim mu putem šaljem ogromnu pusu.... i poruku....

„Dragi, pripremi se sutra tj. danas na troduplu dozu maženja... I btw pripremi čokoladu“


I jedna šala za kraj....

Što je to došlo na svijet? Samo mito i korupcija. Jer itko ima na ovome svijetu koji je svoju imovinu, znanje, obrazovanje svorio vlastitom mukom i vlastit trudom, a ne muljažom?
Ima...Ne sumnjam u to. Ali nitko se ne pita za postotke tih „poštenih“ ljudi. Poštenih, a opet jadnih ljudi. Koji su željeli svoj kruh zaradit s manje muke Koji su htjeli svojoj djeci pružit bolje školovanje, zato su odlazili radit u druge zemlje, daleko od svojih obitelji, kako bi im pružili bolji život, lakši. očima bogatih ispadali su ko roditelji koji bježe od djece, kojima je bitniji novac od djece. Nije istina, vjerujem, da su i onu htjeli vidjet prve korake svoje male kćeri i sina, vdjet njihov prvi osmijeh na igrački koju su dobili za prvi, veliki rođenda, sjediti uz njih kada su plakali jer im zubići rastu i svrbe ih. Sve su to htjeli, ali nisu mogli. Da bi se tim istim ljudima nakon par godina reklo„plati, da bi ti dijete prije ozdravilo“ Pa kuda vodi ovaj svijet? Ima li na njemu pravde? Vjerujem u Boga, naravno! Ali neznam zašto ovo dopušta?! Da neki „veliki“ ljudi manipuliraju onima manjima...
Spoznaja da je mito prevladao počinje od ranih dana.
Već djeca u osnovnim školama uče o tome. Nije im jasno zašto njihov mali kolega baš uvijek sjedi sa svojim najboljim prijateljem, iako se razmještava „izvalčenjem papirića“
A tek u srednjim školama.. Ispiti se polažu, razredi prolaze – plavim kuvertama... ili
ljepše rečenima „dugim i sve češćim posjetima roditeljima razredniku i određenom profesiru“ A što je s nama poštenima ??? Da čekamo? Bolje dane možda! Dok ti učenici prolaze razrede, završe na faksu,unaprijed plaćenom itekako dobro. Mi ćemo puzat za njima jer nismo odgojeni na kemijanja, muljaže, spletke ili jednostvano nismo tolko „podmazani“. U drugom slučaju, osim mita tu su izvlačenja na to kolko je nekom djetetu teško u životu...
Ne možemo se izvlačit na to kolko je nekom teško u životu pa da prođe razred.
Svakom je na određeni način život težak, svatko nosi svoj križ...
Shvaćam sve situacije životne, ali znam, da je sigurno bolje imat jednog roditelja, koji je uvijek uz tebe i tako cijeli život, a ne
3 godine, one najosjetljivije, kad smo bili najranjeniji provest bez roditelja. Igrom sudbine. Tako je moralo biti. Ali ojačalo me to. Sve se posložilo. U što se možda nisam nadala jer sam ju izgubila, tu našu pratilju-nadu. I od tada ne gubim ju više, na nadu mislim. Već ustrajem u onome što želim. „Kad nešto jako želiš to će ti se i dogodit!“ – govore stari ljudi, koji možda i nisu tolko stari, već su iskusni, život ih je učio.Vjerujem da će se ovaj svijet popravit. Pitanje je samo kada...Uskoro... Znam... Sigurna sam....


P.S. možda je nekima ovaj post poznat, to je zato što se on nalazio na mom samostalnom blogu koji je bio slabije od ovog posjećivan (znači skoro nikako) pa je već nakon nekoliko postova i maknut. sada sam ga odlučila objavit i na ovoj zajedničkoj adresi jer ipak je u današnje vrijeme dobro poznat taj pojam "mita i korupcije"

btw. naučila sam dodavat slike, pa sam ih uz neke prijašnje postove dodala pa možete pogledat moje umijeće... hihi ....

Hm, što je sad to prijateljstvo?
Svaka osoba za prijateljstvo ima ipak malo drugačije spoznaje... nekom je to ona osoba s kojom može zatulumarit, za neke je to onaj ko mu posuđuje robicu za neki extra tulum... i ima tako dosta različitih primjera za prijateljstvo...

A mnogi niti ne shvaćaju razliku između prijatelja i poznanika, kolege ili kako god....

Definicije prijateljstva nemogu napisati jer je, barem ja tako mislim, nema...
To je kao i ljubav, jednostavno se dogodi, i u mnogo slučajeva ugodno iznenadi...
Sam si, u nevolji i odjednom ti osoba koja ti je do tada bila samo poznanik postaje prijatelj. Nevjerojatno ali istinito. Događa se to...

Kaže jedna poslovica: “U nevolji se pravi prijatelj prepoznaje!“

Tada će vam sve biti jasno.... ima ljudi koji se prave prijateljima i koji su s tobom samo kada ti je loše pa da ti može biti kao „primjer“ i svakim danom svojim hvaljenjem tebe sve više pokopavat... a kada tebi krene na bolje, odmah od tebe odlaze s riječima da si zaboravio na nju (tu osobu, da nebi pomislila da govorim o ženskoj osobi).. vi se osjećate kasnije krivim, dok zapravo ne shvatite da vam ta osoba niti nije bila prijatelj...

U takvoj situaciji, pokaže vam se prijateljem sasvim slučajna osoba, koja se sasvim slučajnO našla tu u blizini, kojoj ste se slučajno izjadili i koja vas je, shvatila...
Da, vi postajete shvaćeni... i osjećate se popunjeni... počinjete provoditi sve više i više vremena s tom osobom i shvaćate da ste vi njoj bili oduvijek dragi, samo što ste vi uvijek bili „zaluđeni“ (nemojte doslovno shvatit) krivom osobom kojoj ste slijepo vjerovali...

Ta dva slučaja opisuju i pojašnjavaju ovu gore izreku...
Ima još više slučajeva koja bi je možda boilje opisala, ali ova dva su, po meni, najčešća...

Nasuprot tima, ima ljudi koji su doslovno opsjednuti da budu okruženi nekim ljudima, bilo kojima, samo da dobivaju pozive za kave, tulume, izlaske.. nije bitno ko je to.. oni moraju biti u centru pažnje... ako i jedan dan sami provedu osjećaju se jadno... to su najčešće one osobe koje vole, obožavaju manipulirat drugima, koje se osjećaju „više“ od drugih, i koje se nemaju kako iskazat pa ono...„Ja sam glavna u svom društvu“.... bravo ti...
Kad takvoj osobi zagusti, vrlo malo, skoro nitko, od svih tih njezinih „prijatelja“ (naravno, nezna razliku između prijatelja i kolege) ostaju njoj kao rame za plakanje...
Znam takve...

Prijatelji iz koristi, još je jedna vrsta prijateljstva... aha, on je bogat, ima utjecaja, on mi je najbolji prijatelj... neće niti on biti vječno glup, shvatit će kad tad da ga iskorištavate.. a onda, taj će „utjecaj“ (koji vas je do tada spašavao) ovaj put iskoristit protiv vas....
I tada, ostajete SAMII...

e i da, ima i muško - žensko prijateljstvo.. ja ga imala, samo što smo bili djeca pa se nije razvilo u prijateljstvo ono jače već u "vezicu"... ja osobno neznam dal da vjerujem u takva prijateljstva, jer provodit toliko vremena sa osobom suprotnog spola, neznam, ali se jednostavno mora nešto izrodit drugo. imala sam dvije muške osobe s kojima sam mogla o svemu pričat, al baš o svemu i smatrala sam ih prijateljima. kasnije sam saznala da se jedan zaljubio i nadam se odljubio od mene, a s drugim sam izgubila kontakt, al sam u njegovim očima uvijek bila ko seka mlađa pa mi je i bljakavo zamislit nešto više...ne kažem da je ružan i odbojan, nego... ma kužite???


„PRIJATELJI SU POPUT ANĐELA KOJI NAS UZDIGNU KADA NAŠA KRILA ZABORAVE LETJETI!“


Ja sam osoba koja nema hrpu prijatelj... imam par ljudi, koje sa sigurnošću mogu nazvat prijateljima, jer znam da me nikad neće iznevjerit, i to mi je dovoljno...
Možda se i ne čujem s njima svakih 5 minuta, al znam da su uvijek tu kad mi zatreba pomoć,utjeha, rame za plakanje, isto kao što oni znaju da imaju mene...
Možda su nam se putevi razdvojili upisom u različite škole, još pogotovo kad sam se ja preselila, ali evo, i dalje smo održali prijateljstvo.. prijateljem, i to jako dobrim, postala mi je osoba s kojom sam se skoro pa minimalno družila u osnovnoj, a s onom s kojom sam sve dijelila niti se ne čujem, a na rođendane zaboravile... tako je to, život je čudan...

Uz prijatelje, imam puno poznanika, lega iz razreda, naravno... oni su uvijek tu da se međusobono raspoložimo... ne smatram ih prijateljima, samo jednu osobu iako je i to dosta kompliciran slučaj ali iskače od njih pa eto, ali niti ne isključujem opciju da će možda koji i postat... vrijeme nosi svoje. Možda baš neka kava pokaže da je ta osoba – pravi prijatelj-
Ko zna, ali kad se to dogodi, sa ponosom ću to ovdje napisat...

Mnogo ljudi, i više nego što ja imam prijatelja, mene smatra jako dobrom osobom, spremnom pomoći drugima i iskrenim prijateljem. Nikada nisam nikoga prevarila u nečemu, bila sam iskrena, i uvijek tu nekome pomoći. I to ne samo prijateljima, volim dati nekom savjet, popričat s njim, samo da vidi da nije sam. A njegov osmijeh i sreća nakon toga mi je nagrada, dokaz da se moj trud isplatio...

Jednostavna sam osoba, i jako naivna, a još u meni ima i malo lakovjerja... prije sam znala svakiome povjerovat na riječ, a kad su me izigrali, ostajala sam plakat. Sjećam se maminih riječi i silnih razgovora da se oslobodim, da će mi prijatelj sam doć i da mi osobe koje me izigravaju nikad neće biti prijatelji.
jedan slučaj lakovjernosti doveo me do toga da ni dan danas neznam što mi je jedna osoba. Malo je sve 5, malo je užasno, malo se osjećam izigranom. Ispadam krivom skoro uvijek, za svaku svađu i sitnicu. I uvijek prelazim preko toga. Mislim si, a što dobivam da sad prestanemo pričat, pa još moram bit s njom dvije godine, svaki dan je gledat. I opet priznajem neučinjeni grijeh, ispričavam se za nešto što nisam učinila. I tako već puno puta.
Dečko zna o kom se radi, i on mi je savjetovao da imam prijatelja i osim nje, da budem službena s njom, da se već puno puta pokazalo drukčije od očekivanog s njom. To je isto bio i savjet moje mame.

Ne želim si priznat da mi je prijatelj samo dok sam jednaka ko i ta osoba, dok smo jednake u školi, kada malo odskočim „Is e nebi ti ja učila tolko, meni je dovoljna dvojka“... a radi se o banalnom predmetu, kojeg nema problema za naučit. Još su i problem moje instrukcije sa kojih donosim testove, toj osobi naravno dam zadatke. Ipak završi na popravom ko i dosta njih, dam joj bilježnicu sa instrukcija gdje su sva moguća pitanja iz te godine, da mi nebi rekla niti hvala. A nije mi niti bila dužnost da joj dam bilježnicu. No nije to problem... sigurna sam da je nakon upisivanja te dvojke rekla:“ ja barem nisam platila a imam dvojku“... vidjet ćemo ove godine kad neće dobit niti ta osoba niti drugi zadatke...
Stvar je što je u mojoj školi „mafija“, slanje od jedne profesorice drugoj na instrukcije, pa dijele pare. Mene je dokopala ta zla sudbina da i dalje tu osobu moram gledat a mislila sam si da sam je se riješila nakon prvog razreda.
Gubim živce iz godine u godinu i tako do mature. Ko mi vjeruje dobro, ko ne briga me...

Danas sam se raspisala,ali eto, to me boli...

Samo još želim reći da mi je jako krivo kada neko od tako svete stvari, kao što je prijateljstvo radi gluposti, izigrava ga, a zaboravlja činjenicu da je život kao krug, kocka, koji se okreće i nikad niko nezna kad će mu nešto doći na naplatu, pa čak i izigravanje prijateljstva. To je za mene sveto kao i ljubav.

ZA MENE JE PRAVI PRIJATELJ ONAJ KOJI TE DRŽI ZA RUKU A DODIRUJE TVOJE SRCE

Još pogotovo kad u jednoj osobi imaš i prijatelja i ljubav svog života...
A ja to imam...
Što će mi novac?
Pa ja sam najbogatija osoba na svijetu!

Smijeh je sreća. Da li znate da se hormon sreće oslobađa u mozgu samo kod smijanja, seksa i trčanja? E, pa sretno vam bilo smijanje.

Smijeh uzrokuje mnoge fiziološke promjene u našem organizmu. Uslijed jakog i dugotrajnog smijanja više od tristo različitih mišića dijafragme, lica, trbuha, leđa, nogu i ruku postaje aktivno, očne zjenice se šire, a vrhovi prstiju postaju vlažni. Disanje postaje duboko i brže te dostiže brzinu i do 100 km na sat. Podiže se i frekvencija srca, koja može dosegnuti i 120 otkucaja u minuti. Zahvaljujući tome, aktiviraju se obrambene snage organizma, potiče se izmjena tvari i opskrbljenost krvlju srca i pluća te snižava krvni pritisak i razina šećera u krvi. K tome, smijeh razgrađuje hormone stresa adrenalin i kortizol, pa na taj način relaksira čitav organizam (jesu li vam poznate ove pojave u tijelu, samo kod nečega drugoga)
Odrasli se dnevno prosječno nasmiju samo 15, a djeca čak 400 puta. Smijeh je ipak najbolji lijek, stoga se ugledajte na djecu.

I sada, da statistike prijeđem na ono zanimljivije (možda)...

Osmijeh (ne) stoji ništa, a djeluje čudesno. Obogaćuje onoga kome je upućen, a ne osiromašuje onoga tko ga daje. Bljesne poput munje, ali sjećanje na nj može trajati zauvijek. Nitko nije toliko bogat ni toliko siromašan da bi ga mogao sebi uskratiti i svatko njime dobiva. Osmijeh donosi sreću u kuću, pozdrav prijatelju, pomoć pri sklapanju posla. On je odmor umornome, putokaz izgobljenome, sunčana zraka žalosnome i najbolji prirodni lijek protiv ljutnje. Ali, ne može ga se kupiti, namoliti, posuditi ili ukrasti, jer vrijedi zapravo jedino kad ga se poklanja. A nitko i ne treba osmijeh toliko kao oni kojima se i ne može pokloniti više ništa drugo.

I sada krenimo na moja osobna razmišljanja i kako to ja radim...

Ah, smijem se, smijem... kada god je pokraj mene neko smiješan, a znam se i sama sa sobom smijat (...pssst...)... naravno, kada sam zaljubljena niko mi nemože maknut osmijeh s lica...
Evo i ovog trenutka, iako je jutro i iako sam bolesna, osmijeh mi je na licu... (Možda zbog ćevapa na koje navečer idem... jupii)... neznam, a možda je to i zbog tebe dragi, zbog tvoje maloprijašnje poruke.... neznam, neznam.... al lijepo mi je..
Volim se probuditi nasmijana, još kad je vani sunce... nema veselije osobe od mene....
Ali imam jednu malu manicu... vrlo lako sa smijeha padnem na suze... neznam kako je to, al znala sam se od jutra smijat ko budala a nevečer sam bila u suzama, iz xy razloga, dakle nepoznatog... Raspoloženje mi oscilira... (se sjećaš dragi...?)
No, brzo se ja vratim na smijanje... ( sjetim se komplimenata mnogih da sam preslatka dok se smijem.... šalica... (možda) )...hehe....

I da, da napomenem, ne smijem se samo kad je kd mene osobno sve u redu i kada imam razloga za sreću... smijem se sa svakim koji je sretan, sa mojima bližnjima, ovima u razredu pogotovo...

Sjećam se, moram vam ovo ispričat... prije tri mjeseca sam počela pit pilule, i šupilo me to... prvi mjesec sam bila hiperaktivna (neznam kako je to kod vas palo koji pijete, al meni je to valjda nuspojava bila)... ja sam pričala, nisam se gasila, kakav test bi mene spriječio da šutim. A što sam se smijala tek... i mogu slobodno reći da sam u tih mjesec dana skupila još veće simpatije ljudi u razredu... i od tada sam veselija nekako. No, ta hiperaktivnost je prestala od tada.. šmrc.. baš mi je bilo lijepo... (čak mi je i moja mamica rekla da koji mi je kuki...) a tek dečko... uf... kako mi se smijao kad sam se znala navit... ko mlinček...

Uf, ja se rastipkala...
E da, nesmijem to nikako zaboravit,...

Danas imam dodatni razlog za smijeh..

Mom Burkyu je danas 23 rođendan... pa iako nas ne čita (zbog njega smo promjenili i adresu jer je ostao link na njegovom laptopu) želim mu sve najbolje...
Neznam pisat čestitke i tako to, ali ti želim puno uspjeha, ljubavi i sreće u svemu što radiš... neka ti se ostvari sve što zaželiš, jer znaj, zaslužio si i mnogo više...
Nemoj mi biti tužan, vratit će sve sve na staro, onako kako treba i opet ćete biti happy ko što smo vas uvijek viđali i voljeli...
Pusi Burkač, cmokam te... i voljakam te mucho... pusa big big...

I evo, to bi bilo to...
Još samo slijede citati „velikih ličnosti“... (iako za neke – većinu- nisam niti čula)

Citati:

• E. E. Cummings
o "Svaki dan bez smijeha uludo je potrošen."

• George Gordon Byron
o "Koristite svaku priliku za smijeh. To je najjeftiniji lijek."

• Goethe
o "Ništa tako moćno, tako snažno ne otkriva čovjekovu narav kao smijeh."

• Jay Leno
o "Stvar je jednostavna – ne možete se ljutiti na nekoga ko vas nasmijava."

• Jean de La Bruyčre
o "Moramo se smijati prije nego što postanemo sretni, jer nam se može desiti da umremo, a da se ne nasmiješimo."

• Mike Dirnt
o "Ne prestajete se smijati jer odrastate – odrastate jer se prestajete smijati."

• Norman Cousins
o "Smijeh je jogging duha."

• Talmud
o "Čuvajte se prevelike količine smijeha jer umrtvljuje duh i donosi zaborav."

• Ugo Foscolo
o "Smijemo se i smijat ćemo se, jer je ozbiljnost uvijek bila prijateljica licemjera."

• Vissarion Belinsky
o "Smijeh je često veliki posrednik u razlikovanju istine od laži."


Sada kada ste pročitali, vratite se na prvu rečenicu, onaj mali uvodić i ponovo ga pročitajte....
Treba li vam dodatna pojašnjenja...?
OSLOBODITE TAJ HORMNON SREĆE (na bilo koji način, a ja vam neću reći na koji ću ja....)... hehe...

Btw... još jednom smješkalice, hvala na onim riječima....

Pusi....

Svaki čovjek ima strahove – stvari koje mu unose nelagodu u kosti pri samoj pomisli na nju.

Kada prosječan čovjek pročita u novinama ili kada čuje, kada sazna da je njegov prijatelj, poznanik umro ili kada se naprosto u koloni automobila zaustavi iza automobila nekog pogrebnog poduzeća, u takvim situacijama u čovjeku se javljaju osjećaji nelagode, straha, neizvjesnosti, nesigurnosti.

Ja sam se osobno bojala smrti, iako sam u trenucima slabosti, to je bilo dosta često, poželjela da me nema, da jednostavno nestanem. Ni sada na tu riječ ne ostajem unutar sebe baš mirna. No, prije nekog vremena znala sam se dosta puta uhvatit u razmišljanju o tome kakva će mi biti smrt (bolna?). Bojala sam se svog odlaska zbog svojih najmilijih koje bi istvaila u tuzi.

No, u ovom postu neću pričati o smrti kao većina koja je predstvaljaju kao muku, patnju, suze. Svaki kršćanin, ili onaj koji se tako smatra odnosno onaj koji vjeruje u Bibliju, treba vjerovat da će i nakon smrti živjeti. I dalje će on biti prisutan u životu svojih bližnjih, pratit će ih u svakom koraku, u svakoj radnji, čak i bolje nego sada na zemlji (ipak se danas ne može biti na više strana odjednom). Ali vidite „tamo gore“ toga ima, gore je jednostavno sve lijepše. Jedino s čim se trebamo pomirit je da je smrt kraj života (onoga na Zemlji) tj. neizbježna činjenica, a vjerojatno i stanje.

Većina ljudi smatra da poslije smrti dolazi raj ili pakao. Dio njih misli da nema ničega. Stari narodi su vjerovali da smrću odlaze u vječna lovišta i zato su svoje mrtve pokapali sa oruđem, nakitom i oružjem, potrebnim za taj vječni lov. Niko u stvari ne zna što dolazi poslije.
Smrt je činjenica koja se ne može izbjeći. Ona je gruba realnost.

Zašto se onda zamarati sa stvarima s kojima se naši stari zamaraju: „Kakva će mi bit smrt?“, „Dal će biti bolna?“ i ono najgluplje „Hoće li tko plakat zamnom i posjećivat moj grob?“
Treba počet vjerovat u Bibliju (onaj tko još nije, a smtra se kao vjernikom) i jednostavno shvatit da se vrijeme ne može zaustavit, ono teče. Koliko ga puta želimo zaustaviti kada smo sa voljenom osobom? Jel išlo? Naravno da ne.

Čemu? Treba se opustit i živjeti svaki dan kao da ti je posljednji. Ne mislit na 20 godina unaprijed, već samo na onaj trenutak koji se sada događa.

Ja možda nisam dobar primjer osobe koja se drži ove gore napisane rečenice, ali napredujem. Prestala sam se zamarat sa smrti. Bolesno je razmišljati o tome kada si živ, kada, kao ja, imaš sve što poželiš (u granicama normale), kada imaš sretan život, i onaj obiteljski i pogotovo ljubavni.

Ovaj post, iako se možda očekivalo zbog naslova, nije bio (nadam se) tužan. Samo sam htjela dokazat, kao što sam i sebi, da smrt i nije tolko loša stvar.

Sigurna sam da će biti osoba koja će se počet smijat na ovaj post ili koji će reći:“ Gle ovu, glumi neku kršćanku“. Iskreno, idem u crkvu svo vrijeme dok sam u Zagrebu (znači samo preka ljeta nejdem tih mjesec dana). Nisam pročitala Bibliju, ali vjerujem u nju, iako je možda teško sve to zamislit, al vjerujem. I dalje, ko i malo dijete imam puuuuno pitanja. Ali i ja sam samo čovjek. i meni kao i vema nije jasno zašto tako mladi ljudi li još gore mala djeca umiru. Ali znam da Bog za sve ima razlog, sigurno!

Bit ovog posta nije bio ne vjernicima otvorit oči i prislit ih da vjeruju u ŽIVOT POSLIJE SMRTI, već samo jedna dobra tema koja je u današnje vrijeme vrlo aktualna, među, sa sigurnošću mogu reći, svim naraštajima.

I za kraj...

Isus je jasno rekao: "Ja sam uskrsnuće i život tko vjeruje u mene ako i umre živjet će."

Trebaju li za ovaj citat dodatna obrazloženja?!?