Svaki čovjek ima strahove – stvari koje mu unose nelagodu u kosti pri samoj pomisli na nju.

Kada prosječan čovjek pročita u novinama ili kada čuje, kada sazna da je njegov prijatelj, poznanik umro ili kada se naprosto u koloni automobila zaustavi iza automobila nekog pogrebnog poduzeća, u takvim situacijama u čovjeku se javljaju osjećaji nelagode, straha, neizvjesnosti, nesigurnosti.

Ja sam se osobno bojala smrti, iako sam u trenucima slabosti, to je bilo dosta često, poželjela da me nema, da jednostavno nestanem. Ni sada na tu riječ ne ostajem unutar sebe baš mirna. No, prije nekog vremena znala sam se dosta puta uhvatit u razmišljanju o tome kakva će mi biti smrt (bolna?). Bojala sam se svog odlaska zbog svojih najmilijih koje bi istvaila u tuzi.

No, u ovom postu neću pričati o smrti kao većina koja je predstvaljaju kao muku, patnju, suze. Svaki kršćanin, ili onaj koji se tako smatra odnosno onaj koji vjeruje u Bibliju, treba vjerovat da će i nakon smrti živjeti. I dalje će on biti prisutan u životu svojih bližnjih, pratit će ih u svakom koraku, u svakoj radnji, čak i bolje nego sada na zemlji (ipak se danas ne može biti na više strana odjednom). Ali vidite „tamo gore“ toga ima, gore je jednostavno sve lijepše. Jedino s čim se trebamo pomirit je da je smrt kraj života (onoga na Zemlji) tj. neizbježna činjenica, a vjerojatno i stanje.

Većina ljudi smatra da poslije smrti dolazi raj ili pakao. Dio njih misli da nema ničega. Stari narodi su vjerovali da smrću odlaze u vječna lovišta i zato su svoje mrtve pokapali sa oruđem, nakitom i oružjem, potrebnim za taj vječni lov. Niko u stvari ne zna što dolazi poslije.
Smrt je činjenica koja se ne može izbjeći. Ona je gruba realnost.

Zašto se onda zamarati sa stvarima s kojima se naši stari zamaraju: „Kakva će mi bit smrt?“, „Dal će biti bolna?“ i ono najgluplje „Hoće li tko plakat zamnom i posjećivat moj grob?“
Treba počet vjerovat u Bibliju (onaj tko još nije, a smtra se kao vjernikom) i jednostavno shvatit da se vrijeme ne može zaustavit, ono teče. Koliko ga puta želimo zaustaviti kada smo sa voljenom osobom? Jel išlo? Naravno da ne.

Čemu? Treba se opustit i živjeti svaki dan kao da ti je posljednji. Ne mislit na 20 godina unaprijed, već samo na onaj trenutak koji se sada događa.

Ja možda nisam dobar primjer osobe koja se drži ove gore napisane rečenice, ali napredujem. Prestala sam se zamarat sa smrti. Bolesno je razmišljati o tome kada si živ, kada, kao ja, imaš sve što poželiš (u granicama normale), kada imaš sretan život, i onaj obiteljski i pogotovo ljubavni.

Ovaj post, iako se možda očekivalo zbog naslova, nije bio (nadam se) tužan. Samo sam htjela dokazat, kao što sam i sebi, da smrt i nije tolko loša stvar.

Sigurna sam da će biti osoba koja će se počet smijat na ovaj post ili koji će reći:“ Gle ovu, glumi neku kršćanku“. Iskreno, idem u crkvu svo vrijeme dok sam u Zagrebu (znači samo preka ljeta nejdem tih mjesec dana). Nisam pročitala Bibliju, ali vjerujem u nju, iako je možda teško sve to zamislit, al vjerujem. I dalje, ko i malo dijete imam puuuuno pitanja. Ali i ja sam samo čovjek. i meni kao i vema nije jasno zašto tako mladi ljudi li još gore mala djeca umiru. Ali znam da Bog za sve ima razlog, sigurno!

Bit ovog posta nije bio ne vjernicima otvorit oči i prislit ih da vjeruju u ŽIVOT POSLIJE SMRTI, već samo jedna dobra tema koja je u današnje vrijeme vrlo aktualna, među, sa sigurnošću mogu reći, svim naraštajima.

I za kraj...

Isus je jasno rekao: "Ja sam uskrsnuće i život tko vjeruje u mene ako i umre živjet će."

Trebaju li za ovaj citat dodatna obrazloženja?!?