Evo novoga posta...

Sigurno želite kratko opisano vrijeme provedeno u malinskoj, pa evo, pokušat ću vam prepričat kolko nam je dobro bilo...
Dakle, počnimo odmah od prvog dana.

U petak, 20. 07. je bio dan polaska. Da napomenem, dan prije su se moj dečko i tata upoznali. Komentari su bili pozitivni, suprotno nisam niti očekivala, ipak moj dečko na svakog ostavi pozitivan utisak...

Da nastavim... dečko i njegovi roditelji koji su nas odpeljali do Malinske došli su pred moju zgradu oko 18:00 (krenuli smo kasnije da idemo po hladu) pred zgradom su još bili moji roditelji, buraz i njegova cura koji su isto išli na more pa su se svi zajedno upoznali... (ipak je najbolje da je sve spontano)...

Ja sam bila u to vrijeme nešto tužna, čak sam i plakala i pomišljala da ne idem nikamo. Neznam ni ja sama zašto, inače sam pesimist, pa mi je bila u glavi samo misao kako će sve bit upropašteno s time što nećemo biti sami... ali putem sam se razvedrila...

Sretno smo stigli oko 22:00, s time da smo na putu još stali na gradilišu gdje roditelji od dečka grade kuću. Bili smo strašno gladni i svima je sjeo predobar roštilj koji je spekao ujak od dečka koji je isto dole s nama bio. Nakon jela krenuli smo se na kat smjestit.

Da napomenem, bili smo u kući od još jednog ujaka od dečka koji preko dana uopće nije bio u kući, došao je samo prespavat... brzo smo se smjestili i požurili jedan drugome u zagrljaj, tako smo i zaspali. Predivno nešto.

Slijedeći dan krenuli smo na plažu, bilo je odlično. More je bilo savršeno....uživali smo u kupanju i bućkanju u pličaku.
Tako je prošao vikend. U ponedjeljak su roditelji od dečka otišli za Zagreb. Ostali smo sami sa ujakom koji nam je fino kuhao i bratićem mlađim Mihaelom. Dani su prolazili u kupanju, šetnjom gradom, kupnjom, pisanjem i slanjem razglednica bližnjima i prijateljima.
Do četvrtka su dani ajmo reći prolazili na isti ili sličan način. U četvrtak smo dečko i ja odlučili malo posjetit Rijeku i svratit do Opatije, okupat se i posjetit ujaka od dečkove mame, koji se po stare dane bavi astrologijom.

No dobro...

Probudli smo se u 6:45 (prava muka), odpeljao nas je ujak na autobusni kolodvor, smjestili se bus i krenuli na naše malo ali slatko prvo samostalno a i zajedničko putovanje. Vožnja do Rijeke trajala je kojih sat i 15. Centar Rijeke je stvarno dosta sličan Zagrebu. Mnoge zgrade građene su na način kao i u Zagrebu. Stvarno smo se osjećali kao da šećemo Ilicom. To nas je malo sjetilo na naše koji su se pacali u znoju u gradu. Šetnjom po Korzu (koje za čudo nije onako uz more kao npr. Kalelarga u Zadru, čudno) došli smo do dviju robnih kuća. U jednoj smo kupili meni slatku, žutu torbicu.. wee... odmorili smo se na kratkoj kavi jer nam je uskoro kretao bus za Opatiju....

Za relativno kratko vrijeme bili smo u centru Opatije. Prekrasan gradić. Onako romantičan. Jako nas je zanimalo kako izgleda tek po noći... vjerujemo još ljepše! Otišli smo na plažu Lido koja je prije bila jako poznata i lijepo uređeno te dobro posjećeno. Sada je nju zamjenila jedna plaža do, pno modernije kao i sa boljim sadržajima za zabavu za mlade a još više za djecu.

No dobro, bilo nam je žao što se nismo kupali na njoj, ali i na Lidu nam je bilo lijepo, bitno da smo bili zajedno.

Krenuli smo do nekoga restorana ili nečega slično gdje bi moglu pojest pizzu ili bilo što jer smo bili krepani od gladi. Usput smo pogledali na karti plana grada gdje se ujak kod kojeg smo htjeli svratit nalazi i vidjeli smo nešto jako iznenađujuće. Ulica u blizini njegove zove se 9.rujna. To je za nas poseban datum jer smo tada prohodali a i uskoro se bliži. Na žalost nismo do nje stilgi otić jer nas je ujak zadržao sa svojim popilično dosadnom „predavanjima“ o zdravoj prehrani i horoskopu, te čitanjem našeg pravog horoskopa kojeg su napisale zvijezde. Tomi će kao bit bogat, a ja ću umrijet od starosti. A ko voli nek izvoli, ali mi ne vjerujemo u te priče.

Bili smo na pizzi u restoranu kod jednog čovjeka kojeg smo u auobusu pitali za put, pa nam je on usput kao preporučio taj svoj restoran. Nismo ga niti vidjeli u njemu, a mi se jadnici ponadali jeftinijoj klopi... a štaš... ja po običaju nisam pojela cijelu pizzu, kao ni za svoj rođendan... hehe....

Oko 20 sati smo krenuli natrag za Rijeku. Stali smo kod Kantride, poslikali se i krenuli. Vozili smo se besplatno, uspjelo smo proć pokraj vozača, a i karta je bila 30 kn za nas dvoje, a to nam baš nije odgovoralo. Nije baš neki razlog za švercanje ali eto... Skoro smo zakasnili na zadnji bus za Malinsku ali zahvaljujući dobrom oku moje ljubavi stigli smo na vrijeme. Stigli smo oko 22 i nešto u kuću. Popapali palačinke koje su nas dočekale i krenuli u krevetić. Bili smo preumorni za sve osim spavanja....

Slijedeći dan je bio zadnji zajednički dan na moru. U jutro je otišao ovaj ujak iz Zagreba doma, trebao je sredit neki posao, mi smo se htjeli još jednom okupat pa smo pričekali do večeri roditelje i braću od Mihaela koji su se došli okupat, onako u prolazu, pa odmah isti dan doma. Jako su simpatični i odmah su me imam osjećaj prihvatili, pogotovo mali Pero koji ima dvije godine. Baš mi se sviđaju njegove slatke puse... a mačak mali...

Okupali smo se i svratili do grada na kavu i po poklone za mene i moju sestričnu. Kupio mi je dečko prsten, ne pravi već od kirurškog čelika ili tako nečega, sa ugraviranim znakićima ying-yanga i narukvicu na kojoj piše Tina onako napeljanim slovima... to sam kupila tj. dala radit i sestrični Petri.

U 19:00 smo krenuli za Draganiće gdje živi Mihael i njegovi. Tamo nas je dočekao Tomijev tata s kojim smo išli do Zagreba.

To je bio kratak opis tih prekrasnih tjedan dana. Pamtit ću ih dok sam živa, vjerujte. Nemam više riječi hvale jer niti jedna lijepa riječ nije dovoljna da vam kažem kako mi je bilo ijepo, a mogu slobodno to reći i u množini.

Uživali smo dane i noći provodeći zajedno, jedan u drugome. Vidjet oči i lice svoje ljubavi odmah rano u jutro je nešto najljepše što želim svima parovima.... Svakim danom sam ga sve više zavoljivala i ljubila...
Shvatila sam da ga volim sa svim njegovim manama i nespuštanjem daske na wc-u, bacanjem bokserica svuda po sobu, podrigivanjem i da dalje ne govorim... bilo je dosta... hehe...
Hvala dragom Bogu na njemu što mi ga je poslao, nadam se da ova sreća s njim neće prestat ni za mjesec, dva, godinu, 5, 50 i 100....
Da, želim cijeli život biti s njim.

Sada sam sa svojima u Zadru sve dok 10. 08. i jako mi fali, ali valjda ću nekako izdržat. Skupljam snagu jer se sjećam našeg rastanka. Odpratio me sve do moje zgrade i tamo smo se dugo pozdravljali. Išao je čak pješke do Ilice skroz od moje selendre jer je moj zadnji bus otišao.

Hvala mu na tome i svemu što je za mene radio u ovih tjedan dana.
Volim te....

P.S pozdravim svima iz vrućeg Zadra. Ne kupam se, kiša je padala, more je sigurno hladno, a i dobila sam mengu. Nećeš postat tata, bebo! Hehe...
Nadam se da ste zadovoljni sa izvještajem sa mora...
I slike će doć za neko vrijeme kada ih dečko smanji i kada ulovi vrijeme da ih stavi na blogek...
Pusa svima, a najveća mojoj ljubavi koju volim najviše na svijetu

Za ono jučer nemam opravdanja, bila sam toliko bezobrazna da ni ja sama nemogu povjerovat u to napisano. To nisam bila ja, znam da zvuči nevjerojatno, al stvarno neznam što mi je bilo. Jednostavno sam bila iznervirana, neznam ni sama s čime, jednostavno je u meni nešto prekipilo, puklo. To je taj moj sklop, mala razlika između sreće, tuge i zlobe. Ovo je prvi puta da se ja ovako loše osjećam. Mislila sam da je lako ispričat se, ali vjeruj, teže je i više nego što sam mislila. Odugovlačila sam, otvorila par puta usta sa ispirkom na usnama, ali riječi nisu izlazile. Nakon skoro sat vremena sam uspjela progovorit:"žao mi je, oprosti". Ko bi reko da su te 4 riječi tolike teške, a i imaju toliku vrijednost.
Zahvaljujem se Bogu što mi je dao tebe, osobu koju me obožava, koja se nikad ne može naljutit na mene, koja vjeruje u mene. Neznaš koliko mi je značilo kada si rekao da ti se javim kada se smirim, znala sam da postoji nada u nas. I znaj, nikad neću prestat vjerovat u nas, samo nas jedna viša sila može razdvojit (znaš koja), a Bog nam ni jednom ni drugom to neće učinit. Mi smo ipak njegovi slatkiši, koji svaki mjesec, za svaki moj pms imaju raspravu, uvijek jednu te istu... (inače pms je predmenstrualni sindrom ali ja imam i onaj postmenstrualni, tako da, nije lako mom čečerku).
Ovaj post je samo za njega, isto kao i onaj prošli koji je obrisan, ali ovo je samo isprika i isključivo isprika.
Oprosti za sve jučer rečeno još jedanput. Znaš da te volim više od sebe, više od života, ti si moj život, za tebe živim. Ono što sam jučer rekla da me smeta tj. živcira, to su, sada kada razmišljam svojom glavom ću ti reći, samo male sitnice, tvoje mane koje uz vrline čine svakog čovjeka, koje su mi čak i stvari koje te čine neodoljivim, preslatkim, posebnim, to te čini MOJIM. I te tvoje "mane", koje su ništa nasprem mojih, jer ja sam jedna velika MANA, zapravo volim....


Evo, došla sam do kraja, iako nebi bilo dovoljno ni da sam ti se ispričavala cijelu noć. Samo ti se uza sve ovo, želim i zahvalit za to što nam jučer nije bio zadnji dan, što si pričao samnom i olakšao mi tu moju sjebanu psihu, moju neku unutrašnjost, tu crnu rupu koja me uništava i ubedirava.

Volim te živote moj!

P.S znam da je sad ovo ispalo hrpa nabacanih riječi, bez reda i poredka, ali bitno je da moj mali to shvati (zna on da ja sve pišem zbrda zdola)

Da još samo dodam... U petak moj dečko i ja idemo na more, u Malinsku kod njegovog ujaka, imat ćemo svoj kat u kući i jedva čekam da počnem kuhat...
Da da, znam i ja nešto skuhat, ako ništa drugo, čupavce speći... Evo baš ih jučer pekla i moji ih već potamanili
Jako sam uzbuđena zbog petka, već sada imam onu "putnu nervozu" u želudcu... Joj, kako sam sretna.... wee....
Inače, ne mislim o ničem drugom nego samo o tome kako dragi i ja lomimo valove (kak bi moj stari reko) pa zato neću o ničem drugom niti pisat jer mi u glavi nema mjesta osim za tu jednu misao.

Pozdravim svima, a jedan veliiiiiiiiiiiiikiiiii kiss mom čečerku....

Nemam inspiracije za postom, a još manje naslovom...

Nekako sam izgubila volju za pisanjem bloga ovoga, nekako nas ne komentiraju, ne posjećuju, jednostavno neznam dal ima smisla nastavit ga pisat...

Al no dobro, idem pisat nešto, pa bio zadnji post dobro, ako neće bit, još bolje...

Praznici traju i traju... nije da se nešto pretjerano zabavljam... u stvari - umirem od dosade!

Mom Pooky-u su počeli ispiti, uči on, muči se, i ja sam sigurna da će biti dobri rezultati.. Evo danas je baš dobio trojkicu...
Neznam iz čega, komplicirani su ti njegovi nazivi predmeta, al evo njeg baš na msn-u (s posla se javlja) pa ću ga pitat....
Brzo ja dođem...
....
...Eh evo... ...interaktivno programiranje na web-u (copy paste sa msn-a, komplicirano i za napisat)

I tako, on uči, ja čekam da se javi, pa možda odemo u šetnjicu...
Ali nema se vremena, faks, učenje, posao i tako dan po dan...

Al nema veze... Bit ćemo zajedno na moru po ciiijeeeleee daneeee
Kupat ćemo se, sunčat, papat sladoleda, šetat po Malinskoj, pa malo pajkat (hm... da) i tako, uglavnom uživat

Eto dragi moji, to je u vezi mog Pookya.

Kod mene osobno, nema ništa novog.. Osim da idem na operaciju noseka, i to dan prije rođendana moje ljubavi, 13.09. (14 mu je rođos) I što je najgore....
*stavili me na odrasli odjel* Pa haloooo.... Ja bi među djecu, a ne među one starkelje s jednom nogom u grobu

A baš mi je bilo zabavnom na dječjem odjelu, sad kad spadam u big girls, više nejdem na operacije

Eh, nikad mi nije po volji... Al ča češ...?!?!

To je to od nas (tj. od mene) za danas...

Znam da po običaju neće biti posjetitelja, komentara, ali vi gubite, ovako se dobro blogeri ne nalaze svaki dan... (šala mala)

*...pozz svima i uživajte...*