Neznam što mi je da ovako često pišem postove, jednostavno, nekad nemam kome reći ono što me trenutno muči ili pati pa tu pišem, iskaljujem se na ovoj tastaturi, ili možda pišem iz dosade. Omjer u postotcima je 50:50...
Jbg, kad ovako pišem sve što trenutno mislim iznesem na, ajmo tako reći, papir, ne držim u sebi niti minutu, eventualno pričekam do kraja dana pa onda tek iznesem sve što me muči.

Čak mi se vrti i jedna privlačna misao po glavi... Napisat vlastitu knjigu. Ne sada ko Lana Biondić, ako ste čitali popularnu knjigu "Život na visokoj peti", već nešto za nas obične smrtnike koji se oblačimo po običnim dućanima i vodimo normalan život, dostojan sa našim stanjem u novčanicima i minusima na karticama... (probudite se, danas je neizbježno imati taj minus)... Moja bi se knjiga možda zvala nešto kao "život obične smrtnice"... U biti, pisala bi o svemu što me obilježilo, u biti, svaka stranica bi bila kratki osvrt na jedan dijelić mog života...

Znam, možda bulaznim, ali mi je to želja. Kada sam pročiatala tu knjigu od Lane Biondić shvatila sam da je ona pisana za one dobrostojeće ljude sa itekako dobrim iznosom na tekućima (nema minusa naravno)... Sa vrlo malo poglavlja u toj knjizi sam se mogla poistovjetit. Sve je tako pisano s visoka, po mome mišljenju barem... No, nebi se bzvz zvala "Život na visokoj peti"... Pogotovo me dirnulo poglavlje gdje je pisala o shopingiranju, i to po Milanu, Parizu i svim tim fency mjestima... A istovremeno "popljuvala" H&M, iskreno, i da imam para, vjerujem da bi se i dalje tamo oblačila jer mi je jednostavno glupo trošit hrpu para na neke krpice koje ionako imaju vrijednost jednu sezonu, nakon sezone, sjedni i plači i s tom bluzicom upijaj suze...

No dobro, svako ima svoj život, neko bolji neko lošiji... A neki, kao ja, srednji, imaju ono što im treba, ne luksuziraju previše, i šta im fali, ništa... Barem se ne priča po novinama i po "zagrebačkoj špici" o nama kao snobovima sa bogatim obiteljima tj. muževima i očevima...
Najbolje je biti "zlatna sredina"...

Pišem post ne zato što sam htjela objavit svoju želju za pisanjem vlastiti knjige koja bi bila za zatvoreni krug mojih prijatelja i obitelji, već zato što sam iznervirana trenutnom situacijom u mojoj školi pa sam se došla tu izjadat pošto je trenutno utakmica na telki pa je moj drago malo "nedostupan" tj. ne želim ga gnjavit u nečem što voli.

Ovih dana je bio drugi rok popravnih, njemački je glavna stvar u mom razredu. Dvije cure koje su i prošle godine na drugom roku prošle jer je ravnatelj zamolio profu, su i ove godine bile u istoj situaciji. Ali, one su i ove godine prošle i to zato što u 2-im razredima nema mjesta za njih dvije ako bi pale ovaj razred... Mislim koja glupost, a mi ostali koji se mučimo i patimo po instrukcijama nek se i dalje patimo (u prijašnjim postovima možete bolje shvatit ovu situaciju)...

Ljuta sam i bijesna jer se ova mala djevojčica iz dana u dan ne može priviknuti na svu nepravdu s kojom se iz godine u godinu suočava...

Neznam više što da radim, kako da se smirim ali kipim iznutra, bojim se ponedjeljka, ne zbog učenja i rada, nije mi to toliki problem, sjednem i naučim, bojim se nepravde i nezaobilaznih instrukcija koje masno plaćam kod profesorice kako bi kod te iste imala dvojku...
Patim, nemogu više, a škola nije niti počela....



U svemu ovome imam jednu svjetlu točku, moju obitelj koja je uz mene i mog dečka koji me svakim danom sve više i više tješi i pokušava razveselit... Hvala mu na tome...

Samo molim Boga da mi i ove godine da snage, ako može što više da ovo izguram jer već sada osjećam grč koji me ubija i koji me već rugu noć budi iz sna...

Probat ću se opustit još ova 4 dana, a onda... Bože budi uz mene....!!!!