Mogli bi pisat o obilježavanju blagdana Svih Svetih i sjećanju na one koji počivaju u miru, obzirom da je to uobičajena aktivnost i dio našeg civilizacijskog nasljeđa. No, o tome ionako imate vijesti praktički u svim medijima, a budući i sami odreda njegujemo ovaj običaj i sjećamo se naših mrtvih s poštovanjem, ispada da bi pisali sami o sebi i svojim uobičajenim događajima. Stoga ćemo se u ovom tekstu baviti dijelom baštine na našem području koje je vezano uz blagdan Svih Svetih.
Riječ je o tvrđavi u Čačvini, uz tvrđavu Nutjak zasigurno najstarijem očuvanom povijesnom spomeniku ove vrste na triljskom području te na prostoru srednjeg toka Cetine. Još 1371. zabilježen je prvi spomen ovog u to vrijeme strateški značajnog objekta koji se nalazio na području Župe Cetina, pod upravom velikaša Nelipića. Nema sumnje, radi se o poštovanja vrijednoj starosti tog spomenika, a ne bi bilo čudno da je sama tvrđava napravljena kojih 10 ili 20 godina ranije budući se navedene godine pismeno spominje kao funkcionalan objekt u kojem se nalazila posada čija je zadaća među ostalim bila i nadgledanje važnog trgovačkog puta iz Splita prema unutrašnjosti.
Piše u staroj knjizi - Ni konjanik ni orao ne mogu umaći pogledu s Čačvine
U svojoj povijesti kula u Čačvini je bila stražar istočnog ulaza u Cetinsku krajinu, što je došlo do izražaja u vrijeme turskih upada početkom XVI stoljeća, kao i tijekom oslobođenja od turske vlasti nekih dva stoljeća potom kad su signalne vatre s Čačvine najavljivale vojne pokrete osvajača i obavještavale stanovništvo i vojsku u dolini. Tek nakon 1715. i postizanja dugotrajnog mira s Turcima Čačvina gubi na vojnom značaju, ali zato s druge strane služi kao temelj nastanku današnjeg istoimenog naselja.
Uz tvrđavu se nalazi i crkva Svih Svetih s pripadajućim starim grobljem, također vrijedan civilizacijski spomenik star 280 godina koji se po prvi put pod tim nazivom spominje oko 1730. u mletačkim ispravama i kartama područja. Kameni ogradni zid i stara željezna ograda crkvenog dvorišta svjedoci su jednog vremena i načina života koji postupno nestaje, i valja odati priznanje mještanima sela koji se trude kroz udrugu 'Tvrđava Čačvina' sačuvati cijeli kompleks od utjecaja zuba vremena. Zbog postupnog smanjenja broja stanovnika u crkvi se više redovito ne održava bogoslužje, ali je sveta misa na ovaj dan tradicija koja nije nikad došla u pitanje.
Razmatrajući sve navedeno, možemo biti u svakom slučaju ponosni što imamo ovakav spomenik baštine u našem kraju, a s druge strane s pravom ljuti kad vidimo kako se i trostruko mlađe građevine štite od propadanja u razvijenim zemljama, dok se u nas to sve radi stihijski. Konkretno, za očuvanje tvrđave u Čačvini najmanje zasluge imaju državne i gradske stručne službe i zavodi, a najviše sami mještani organizirani u spomenutu udrugu te pojedinci kojima je stalo do sanacije i obnove ovako vrijedne baštine, s tim da bi se trebalo odati priznanje vojnicima iz engleske postrojbe unutar SFORa koji su prije 10ak godina posebno angažirali na raščišćavanju tada zapuštene tvrđave i prilaza.
U svakom slučaju, tvrđava je tu i postoji, obnavlja se i o njoj se vodi računa. I vrijeme je, jer pomislite samo da je nekoj pokrajini u zapadnoj Europi takav spomenik, bez sumnje bi posebno povela računa o tome. Sva sreća da ima zainteresiranih mještana svjesnih značaja kompleksa crkve i tvrđave koji su se znali pobrigati o vrijednom sadržaju u svom naselju, jer da su čekali hoće li se ko smilovati ne bi tu bilo stine jedne na drugoj.
|
