Lito je i bliži se vrime godišnjih odmora, a eto našeg svita ima svugdi diljem Europe a kamoli Hrvatske. Dobar dio njih će doći na odmor ovamo u rodni kraj bar nakratko, u pauzi između mora, Glumaca u Zagvozdu, Carpe Diema, prženja na domaćim plažama te trpljenja neljubaznosti sezonskih konobara po raznoraznim manje-i-više elitnim lokalima.
Tu se javlja jedna zanimljiva misao - jeste li ikad čuli da je naše Poglavarstvo ikad iniciralo nekakvo okupljanje raseljenih Triljana bar za godišnji odmor, kad se već ne može recimo u Zagrebu organizirati nekakva zavičajna udruga? Niste jer nikome to nije palo na pamet ili nije bilo interesa za organiziranje takve skupine koja bi zasigurno imala sluha za svoje misto.
![]()
Jedan od praktički svjetski poznatih Triljana
O ovome je dijelom već pisao mojtrilj.blog.hr ali očito nije zgorega opet ponoviti. Poznato je da diljem Lijepe Naše ima ljudi iz našeg kraja koji su dosta toga postigli u životu a imaju volje i sluha nešto učiniti za svoj zavičaj, a jedini je problem šta ih niko nema volje, želje i/ili znanja okupiti i dati smjernice djelovanja (malo je i blesavo da ljudi djeluju na svoju ruku, koliko to god bilo pohvalno u pravilu takva aktivnost čak i kratkoročno stane u mistu).
Dok ovo pišem, upravo mi se na zvučnicima u pozadini vrti album pjevača jedne domaće rock-skupine, inače mog susjeda za kojeg mi je izuzetno drago da je uspio u svom naumu, i to mi je dalo inspiraciju za napisati ovaj tekst. Pritom nije sam - naših iz Trilja i okolice ima na TVu, u medijima, u strukturama državne uprave, u sportu, ugostiteljstvu, uglavnom di god oćete... I niko se nije sitio upregnit te kreativne potencijale, snagu, veze, kontakte i utjecaj u jednom pravcu. Ili neko nije želio okupit te ljude na koje možemo bit ponosni jer su nam pokazali da u životu triba imat odlučnosti i virovat u sebe, jer bi se onda vidilo koliko je taj šta bi ih okupljao pod krinkom gradske uprave u biti (ne)sposoban u odnosu na njih.
Ne zaboravite: naši ljudi čekaju i nadaju se da će ih neko pozvati. Kad je bilo najteže kroz rat u najvećem broju su se odazvali i pomagali, a nema razloga da to ne bude i sada kad triba upregnit nastojanja u pravcu gospodarske obnove i stvaranja radnih mista. Definitivno je vrime da svi uvatimo za isti štap, a pozitivna iskustva iz ostalih sredina (pogotovo kad nam ih prenose ljudi koji imaju rezultat u životu) su samo dobrodošla.
|
