da mogu, sad bih ti poslala
proslavu zalaska sunca, boje bakra
iznad planine ružičaste sjene
da mogu
brisani prostor bih nazvala po tebi
podijelila bih more na noć i na svjetionike
ribarice prenašala klackalicama
da mogu, svijet bi sada ostao u nekoliko valova
zakopan, vedar, i pun mjedi, posut mrvicama
crvenog koralja
da mogu, sad bih ti poslala
proslavu zalaska sunca, boje bakra
iznad planine ružičaste sjene
da mogu
brisani prostor okititi zorom
probuditi pjesmu galeba
bila bih prepelica
da se svijet zavrti natraške
u našem edenu bi cvale kruške i pjenili se vali
bogatstvo iz srži
misaone stvari
potegnule bi čak do grenlanda
hladno jutro, ovdje na zapadu,
i pozdravljaju vrane
za neke smjele parabole laž je najljepša kreacija prirode
možda smo samo, crni i postojani, visili tamo
i plazili zelene jezike ližući jedno drugom dlanove
i grlica i bjelokost izvađeni su iz močvare
po njenom licu iverje i utegnuto rublje
grle stupove prolaznici
kao kad se u šumi drvo grli
pa se zatvore strmi gajevi u dušu
livada se pretvara u žal
a krovovi oko nas plivaju žestoko među oblacima
on ne govori ništa
ja jedem i šutim
skriva mi oči
nema imena u svemu tom
stranci, nekad tako bliski
stranci
stranice, propuhane vedute
nastambe od slame.
drvo, strasti.
ljubavi. srećonoše. tuge.
djeca.
iznenađenosti, u domeni sporosti..
možda je to to
traganje
možda je istina isplivala
a tko zna jel ta prava
odoše oni u dim
šuma se pojavljuje kao scena u
fantastičnom filmu
priča o muškim fazanima
dolazi plima, more se igra
svaki koji viri iz mora okružuju
koncentrične kružnice
a bijela linija sa sredine se primiče kraju
more ne čuje ništa
ne čuje, ne gleda, ne priča
samo muški fazani
kriješte