eluard
četvrtak, 01.03.2018.
meteori
čini mi se da sam jednom pročitala negdje
"sveta daljina"
i vjerojatno sam te tada slušala, na klaviru, mislim
i otišla tako daleko
bilo je jako hladno te večeri, u klubu bp
a nismo imali..trebalo se grijati..plesom
tanke cipele, tanke čarape, koji vrag..
jelo je bilo toplo.
pustili smo ih da govore
i prisluškivali, pričali su o tome kako se
ona rodila pored rijeke,
i bili sretni, tu u polumraku
a onda je trebalo malo zamahnuti bokovima
i zavrtiti stopala
smijao se je, brada od dvatri dana presijavala se je
na njegovom licu kao perzijski tepih,
mislila je na vrijeme
koje je divljalo vani
i na
čizmice spremljene u vreći.
trebalo bi obući čizmice,
svi su ionako već pijani.
dozvoli mi, da znam kako je plesati u čizmama.
vjetrovito.
a u njima, toplo.
pa obuci ih, odi u toalet i obuci čizme.
nismo pili vodu. idemo poslije negdje na kavu,
ugrijati se. idemo.
ali, on je bio uporno dosadan. sa pričom o rimu.
rim ovo, rim ono.
zatim, barcelona.
o bože. ne znam pada li vani snijeg. ništa se ne vidi
iz tog podruma.
i još debele plišane zavjese.
kao da smo u kazalištu. brada mu se tresla od smijeha.
i između virili krasni bijeli zubi. i ona je voljela taj osmijeh.
upravo taj. koji razoružava i najbezazleniju misao.
ostavlja bez zraka.
i uvlači meteore u kosu, povremeno i bolide.
