10.
Nešto ju je pritiskalo u zatiljku glave. Ona pažljivo podigne svoju ruku i pritisne bolno mjesto. Kao da joj nešto želi probiti lubanju, ona osjeti bol kakvu nikad nije. Osjećala se kao da joj netko stišće i otpušta glavu, kao da joj se mozak kuha u vreloj krvi, kao da joj se kosti slamaju pod težinom nečeg nevidljivog. Kao da ju netko mlati, udara teškim predmetom. Kao da mu je jedina želja da ostane mrtva, mozga raspadnutog na podu, lubanje razbijene.
Vrisne. Nije znala što drugo.
Pomoć. Trebala joj je pomoć i ona ju je morala pronaći. Netko joj mora reći da sve to zamišlja, da ju nitko ne želi ubiti.
- Ušuti već jednom -, glas iznad njezine glave progovori. - Zašuti već jednom zauvijek, Damaris. -
- Ne -, ona uspije protisnuti kroz zube sekundu prije nego što je njegova teška ruka slomila joj lubanju neljudskom silom.
Nikad.
Vrisne. Nije znala što drugo.
Pomoć. Trebala joj je pomoć i ona ju je morala pronaći. Netko joj mora reći da sve to zamišlja, da ju nitko ne želi ubiti.
- Ušuti već jednom -, glas iznad njezine glave progovori. - Zašuti već jednom zauvijek, Damaris. -
- Ne -, ona uspije protisnuti kroz zube sekundu prije nego što je njegova teška ruka slomila joj lubanju neljudskom silom.
Nikad.
Kava ispred nje se hladila. Sporo ali sigurno, ona za par sekunda neće imati ništa toplo za piti. Uzdahne. Zašto bi se uopće brinula o tako banalnoj stvari, kada jedina stvar koja joj treba za preživljavanje je krv ljudskog bića koje je sjedilo iza nje s par svojih prijatelja. Mlada, čista krv.
Ali nije si smjela dopustiti razmišljati o tome. Zašto bi uopće razmišljala o hranjenju, kada ima važnijih stvari o kojima treba razmišljati? O kojima bi trebala odlučiti da budu izrečene? I one o kojima ne bi smjela?
Aria će morati saznati nešto, kada je već pristala joj ispričati ono što zna. Jednu stvar koju Aria nije znala jest da će ona dobiti cenzuriranu verziju onoga što se dogodilo za vrijeme Rata.
Nije Damaris htjela priznati sve.
Prvi put kada je posrnula, kada je umrla, kada je pobila, zavela i iskoristila ono što joj se dalo. Kada je bila Tamna u pravom smislu riječi, tih prvih nekoliko godina, kada se nije bojala forma i morala jer to više njoj nije ništa značilo.
Nije bila ljudska. Nije bila ni njihova.
Nije bila spremna za Pakao.
Da, posrnula je. I to više puta. Ali isto tako, nije ju bilo strah priznati. Ali mnogo ljudi ne smiju znati sve, ne smiju doznati.
Ljudi, ili Enkeli poput Arie. Damaris i dalje nije znala da čijoj je strani ta čudna djevojka koju je čekala. Koja se toliko promjenila od zadnjeg puta kada ju je vidjela.
I dalje je imala onu pepeljastu boju kose, bila je visoka i mršava, i previše ju je podsjećala na Tay, koja je bila sidhe. Ali, nešto posebno je isticalo Ariu od Enkela i od ljudi.
Sa svake strane njezinih ruku su izbijali mali rogovi, nevidljivi ljudskom oku ili čak neistreniranom enkelovom.
Ti rogovi su bili boje njezine kože, ali nekako prilijepljeni uz kožu, kao ljuske naoštrene na vrhovima.
- Ti nisi Enkel, zar ne, Aria? - Damaris ju upita, nakon što je ona naručila šalicu turske kave.
- Ne nisam. Ali dobro sam to prekrivala cijelo ovo vrijeme, zar ne? - ona joj se nasmije i podigne rukave svoje majice prema gore.
- Da li one koriste nečemu posebno? - Damaris je jako zanimala Aria, ali još ju je više zanimalo što je ona.
- Služe za obranu, oštri su poput noževa ali su također i Oznake moje rase. Ja sam jedna od Lylica. Vila. -
Damaris se osjećala kao da joj se čeljust spustila do poda, a oči da su joj se izbuljile kao ribi.
- V-vila? Misliš krila i čarobni prašak? -
Nije mogla vjerovati. Aria je bila s njom u Akademiji. Ali nije bilo moguće da su Enkeli znali da ona nije jedna od njih? Zar ne?
- Ne. Ja, mi smo više kao podvrste čarobnjaka. Sinovi i kćeri Lilith. Moja rasa je potpuno drugačija od tvoje ili njihove. Nas obilježuju neki vanjski znaci ili oznake koje upućuju na našu rasu. Moja Oznaka su ovi rogovi. Drugima može biti drugačija boja kože, kose, očiju, višak nogu ili ruku, ili bilo što tako nevjerojatno. I ne, Enkeli u Akademiji nisu znali da sam ja vila. Samo je Tay sumnjala, to joj je u krvi. Djeca sa krvlju sidha osjećaju druge s istom krvlju. Poprilično jednostavno, ako mene pitaš, Damaris. -
Ona pruži svoju ruku ka njezinoj i utješno ju stisne. Damaris ju je i dalje promatrala u čuđenju.
- Znam da ti je sve ovo previše. Ali dugo si živjela u tami, poučavajući te spise, svjedočeći Ratu, vjerujući da se Enkeli jedina nadnaravna rasa na Zemlji. Zato sam ja, i Joshua ovdje da ti pokažemo, da te naučimo drugačijem.
Jer ono što dolazi je gore od bilo čega što si do sada doživjela i vidjela. I zato ja moram znati sve što ti znaš, da vidimo u koliko si upućena. I vjeruj mi, postoje lakši načini od ovoga.
Drugi su Joshuu i mene pokušali uvjeriti da koristimo druge, lakše načine, ali mi nismo htjeli tebe siliti na bilo što. A kamoli da te prisilimo na put na koji ne bi htjela krenuti.
Mučenja, korištenja umnih trikova... Bolno je, ali to oni rade. Mi nismo htjeli -, pogleda ju molećivim pogledom, očiju širom otvorenih, koje su prodirale duboko u njene. Bile su tamne plave boje, boje koju je Damaris negdje vidjela.
- Shvaćam, Aria. Sada znam što trebam uraditi. Ali, Aria... Scarlet...- Damaris primjeti kako se Aria trznula na tome ime. - Scarlet, Damonova ljubav... Ona je tebi bila...-
- Sestra. Ona je bila moja sestra. Izgubljena sestra -, tuga joj je prepravila tamne oči, i suza joj je potekla niz obraz. - Ona je bila rođena kao i ti. Enkel. Ali, i ona kao i ja, imala je sidhinu krv. Krv sidha i Enkela... taj miks je smrtonosan kada dođe do Preobrazbe. Od njezinog rođenja, i otac i majka su znali da ju neće preživjeti. S njezinom smrću je i sve počelo. I završilo, na žalost. -
- Kada mi ju je Joshua opisao... Njezina kosa i oči... -
- Da, bile smo poprilično slične. Ali nismo bile iste. Moja kosa -, rukom pokaže na nju. - Od malena su mi je palili, jer su oni... -, s gorčinom to reče. - Oni su vjerovali da sam ja vještica. Moji vlastiti roditelji. Proklinjali su dan kada sam se rodila, palili mi kosu vjerujući da ću prestati koristiti svoje moći. Ali nisam znala kako prestati. Nisam ih mogla kontrolirati, one su same bujale u meni, stvarajući od mene čarobno biće. Promjene izgleda, micanje predmeta, čaranje... Mogla sam toliko toga. Mogu i dan danas. -
- Kada je to bilo? - ona ju znatiželjno upita.
- Prije mnogo godina. S šest godina sam pobjegla od vlastitog doma, ostavljajući sestru... Ali ona nije bila ništa poput mene. Ona je otišla s sedamnaest godina, s svojim mentorom, da se Preobrazi. I tada je umrla. Ljubav... Ono što je ona doživjela nije bila ljubav. Vjeruj mi. I nemoj više me pitati za to. Damon ti je trebao ispričati ti priču. Ali nije. -
Damaris je na trenutak bila tiha, gutajući u sebi pitanja koja je htjela ju pitati, osjećavši gorčinu unutar sebe. I bol. Bol pomiješanu s tugom, jer joj Damon nije vjerovao i ona je sada ostala sama, da shvati što mora napraviti.
- Zašto je i Rat započeo, Aria? -
Ona slegne ramenima. - Enkeli i Uništavatelji, Tamni su oduvijek bili u sukobu. Prije tebe, mene, prije ovog vremena. Za sve postoji početak. I ti nisi bila nikakav okidač za početak Rata. Prije ili kasnije bi došlo do njega, dovelo svoje posljedice i tebe mrtvu. Ali, drugačije su stvari ispale, zar ne? -
Nasmije se otužno. Ni njoj ova tema nije bila draga.
- Ali eto, sada barem imaš pravo da doznaš što se dogodilo. Što se događa. Ja to nikad nisam mogla, nisam dobila tu priliku. Iskoristi je, Damaris. Moraš. -
Ali da li je ona stvarno željela doznati što se dogodilo? Što se događa? Zašto ne bi mogla živjeti u svojem neznanju, u savršenom malom svijetu tankom kao opna sapunskog mjehura? Bilo bi jednostavnije, mogla bi biti nemarna, kakva je bila cijelo ovo vrijeme. Tko je ona, tko je Aria, da joj to brani, da joj to oduzima.
I dalje je u njoj bilo morala. I dalje znala što je dobro, a što loše, što se treba učiniti i što se treba pustiti da ide svojim tijekom. Znala je da treba dati informacije, znala je da treba s njima podijeliti ono što zna, ono što je naučila.
Tako će se barem riješiti neke krivnje, duboko usađenoj u njoj.
Aria je primijetila kako joj se mala bora brige utisnula u čelo. Njezino lice je bilo napeto od razmišljanja, ruke stisnute svaka sa strane stola.
- Rekla sam ti da te neću tjerati na ništa. Ali bolje ja nego oni. -
Ona samo kimne glavom.
- Je li ovdje sigurno razgovarati? Da li ti ovdje mogu pričati o onome što me snašlo? Jesam li sigurna? -
- Sa mnom jesi. Vidjela si moju oznaku, prodrijela si kroz moj glamur, i sada znaš tko sam i što sam. Ja ti moram pomoći, naši zakoni to zahtjevaju.
Ja jos joku näkee merkin, sinun täytyy auttaa näkijä: opastamaan häntä, ja pelastaa hänet, kunnes sillä hetkellä kun hän hengittää hänen viimeinen hengenvetoon.
(op. prijevod: And if someone sees your mark, you must help the seer: guide him and save him until the very moment when he exhale his last breath.) -
Aria je izgovorila taj zakon, nekim čudnim, nepoznatim jezikom i Damaris je osjetila kako se nešto promijenilo u njoj, kako je promijenilo samu esenciju nje same, kao da se otvorila drugom biću.
- Od kada sam te prvi put vidjela, znala sam. Znala sam da ćeš me vidjeti i da ću ti ja morati pomoći. Jer to je tako.
Ali rijetki, samo rijetki ljudi ili Enkeli, zapravo bilo tko tko nije iz moje rase, mogu vidjeti Oznake. Meni je jako drago što si to ti. -
Damaris je trepnula par puta, jer joj se učinilo kao da joj se cijeli prizor zamutio.
Pogledala je Ariu, ali to nije bila Aria koju je vidjela prije malo.
Njezino tijelo je i dalje bilo krhko, ali njezine su kosti sada stršile iz svih područje koja nisu bila pokrivena odjećom. Njezino tijelo je bilo tople, neljudske boje, a kosa... Kosa su bili svijetlo crveni plamenovi, koji su vijugali oko njezine glave, stvarajući aureolu svjetla. Aria zadrhti i Damaris obrati pogled na njezino lice, koje se činilo čisto, bez i jedna mane i nekako osvijetljeno, kao da ju je netko pošpricao šljokicama.
- Bože -, Damaris nije znala što da kaže. Ispred nje je sjedio pravi, živući primjerak vile. - Imaš li? -, nakon nekoliko trenutaka ona je samo zurila u nju, ali onda pokaže rukom na leđa.
- Ne -, Aria se slatko nasmije, pokazavši svoje prelijepe ravne zube. - To je samo mit. Ja ne mogu letiti, niti koristiti svjetlucavi prašak. Na neki način sam i napravljena od njega -, ona potrese svoju ruku, dok je Damaris gledala s nevjericom kako se mali komadići odvajaju od njezine kože, svjetlucaju na svjetlost i kako lagano prizemljavaju na stolu.
- Nevjerojatno -, je bilo zadnje što je rekla.
Aria se zahihoće, i par vlasi crvene kose joj pokriju lice. Izgledala je prekrasno i Damaris nije mogla prestati piljiti u nju.
- Ima li vas još? - ona zgrabi svoju hladnu šalicu i proguta hladnu, gorku kavu, pokušajući se vratiti vlastitom razumu. Stvarnosti.
Duboko udahne i pogleda oko sebe. Sve je i dalje izgledalo isto, prosječno i sasvim normalno, ljudski.
- Ima nas, ali jako malo, nažalost. -
Tužan osmijeh joj se još jednom pojavi na licu.
- Ali ipak vas ima? - ona nastavi, u nemogućnosti da se zaustavi. - Vile nisu mit. One postoje. I živite, dišete, kao i mi ovdje dolje. -
Aria joj se sada široko smijala.
- Smanji doživljaj Damaris. Da postojimo, ima nas jako malo, ali to ne znači sada da možeš poludjeti, jer si upravo shvatila da sve stvari, bajke, laži i čudovišta su stvarna. Neke stvari nisu tako stvarne. -
- Uvijek sam mislila... Ma ne znam ni ja sama što sam mislila. Vjerojatno želim sve to izbaciti iz vlastite glave. -
- Razumijem. Ali znaš da naš dogovor i dalje stoji. Ti mi moraš reći nešto. -
Damaris duboko izdahne, ispuštajući sav bijes i stres iz sebe.
- Dođu prije zalaska sunca na jezero Tahoe. Nemoj da te čekam. -
I s tim riječima Damaris ostavi vilu da ju prati pogledom kroz sve gušću gužvu, koja ju je polako progutala.
Vrisak se probio kroz tihu, hladnu noć.
Damaris je znala da je to jedan od djevojčinih, tihih glasova. Već su je polako počele iritirati, a tek je bila tamo dva tjedna. Kako li je mogla provesti još pitaj boga koliko mjeseci sama i izolirana od ostatka svijeta?
Izolirana s skupinom praznoglavih, mladih djevojka koja su se približavale Preobrazbi. Damaris je mogla i u zraku osjetiti kako se s njihovih ramena i kože diže mošusni miris marelica, koji ju je tjerao na povraćanje. Mrzila je marelice.
Daj poseban miris, čistih, toplokrvnih djevojaka je privlačio puno muških Enkela, čak i onih koji su to trebali postati.
Damaris se dizao želudac pri pomisli što su ti muškarci htjeli s tim nevinim djevojkama. Također nije mogla ni vjerovati u kakve su sve budalaštine vjerovali, svi oni, kada su birane djevojke bile čiste, nevine, dobre, izgledale kao anđeli, praćene pogledima svaki put kada bi otvorile usta, pomaknule ruku ili zanjihale bedrima.
Sve to vrijeme Damaris se vukla po kamenim hodnicima, kose neočešljane, koja je postala zanemarena, viseći u dugim crnim valovima koji su joj prikrivali leđa i doticali joj laktove.
Oči su joj bile tamno našminkane, posebnoj joj istučući sive, hladne oči koje su lagno vukle na plavu ili zelenu boju s promjenom svjetla.
Ona se naviknula da je njezin izgled postao još izazivajući, savršeniji ali ona se nije mogla otarasiti bolesnog osjećaja da je sve to krivo. Njezina prenagla Preobrazba, tamna krila i tijelo, nova ona koji je ljude (i druge) ostavljao bez daha ili riječi.
Nije bila naviknuta na toliku pozornost. Da, uvijek je bila prekrasna, istina, ali njezina neljudska ljepota je samo svjedočila o njezinom porijeklu.
Čula je kako druge djevojke šaputaju o njoj dok je prolazila kroz hodnike, ne susrećući njihove poglede, već gledajući ispred sebe, ramena uspravna i hoda sigurnog. Bila je bolja od njih na toliko načina, i nije mislila to sakrivati.
Ali na koliko god načina je ona bila bolja od njih, bila je također i gora. Na puno lošije načine.
Pobjegnulo je jednoj djevojci, imena Eve, koja je tiho, barem je ona u to vjerovala, šaputala, ali Damaris ih je mogla čuti. Sve one su bile glupe jer su vjerovale da mogu zatajiti svoje riječi od nje! Njezin sluh je postao precizno oštar, bila je u mogućnosti razaznati i najmanji šum u divljni, a kamoli glupa pričanje djevojaka!
- Čula sam da je ona punokrvna. Da je njezin otac jedan od Iskupljenih. -
Osjetila je kako su se djevojčina ramena zatresla kada je izgovorila zadnju riječi.
- Priča se -, ona je nastavila, shvativši da je pridobila pozornost koju je htjela, - Da je njezin otac -, s gorčinom ona ispljune tu riječ, i Damars se sjeti se da nijedna od njih nije imala oca. Barem živog. - Dobio oprost nakon što joj je zatrudnio majku. I onda da se vratio tamo gore, grijeha oproštenih. -
Pogledala ju je na kratko, uvidjevši da je ona stajala ukopana na svojem mjestu, jedne ruke čvrsto držeći knjigu Povijesti Enkela. S prijezirom je pogledala Eve, a onda i ostale djevojke koje su je s strahopoštovanjem gledale.
- Da, djevojke, to je istina -, ona im je rekla, premda ni sama nije znala, a kamoli da je bila sigurna u to.
Damaris je znala da je to jedan od djevojčinih, tihih glasova. Već su je polako počele iritirati, a tek je bila tamo dva tjedna. Kako li je mogla provesti još pitaj boga koliko mjeseci sama i izolirana od ostatka svijeta?
Izolirana s skupinom praznoglavih, mladih djevojka koja su se približavale Preobrazbi. Damaris je mogla i u zraku osjetiti kako se s njihovih ramena i kože diže mošusni miris marelica, koji ju je tjerao na povraćanje. Mrzila je marelice.
Daj poseban miris, čistih, toplokrvnih djevojaka je privlačio puno muških Enkela, čak i onih koji su to trebali postati.
Damaris se dizao želudac pri pomisli što su ti muškarci htjeli s tim nevinim djevojkama. Također nije mogla ni vjerovati u kakve su sve budalaštine vjerovali, svi oni, kada su birane djevojke bile čiste, nevine, dobre, izgledale kao anđeli, praćene pogledima svaki put kada bi otvorile usta, pomaknule ruku ili zanjihale bedrima.
Sve to vrijeme Damaris se vukla po kamenim hodnicima, kose neočešljane, koja je postala zanemarena, viseći u dugim crnim valovima koji su joj prikrivali leđa i doticali joj laktove.
Oči su joj bile tamno našminkane, posebnoj joj istučući sive, hladne oči koje su lagno vukle na plavu ili zelenu boju s promjenom svjetla.
Ona se naviknula da je njezin izgled postao još izazivajući, savršeniji ali ona se nije mogla otarasiti bolesnog osjećaja da je sve to krivo. Njezina prenagla Preobrazba, tamna krila i tijelo, nova ona koji je ljude (i druge) ostavljao bez daha ili riječi.
Nije bila naviknuta na toliku pozornost. Da, uvijek je bila prekrasna, istina, ali njezina neljudska ljepota je samo svjedočila o njezinom porijeklu.
Čula je kako druge djevojke šaputaju o njoj dok je prolazila kroz hodnike, ne susrećući njihove poglede, već gledajući ispred sebe, ramena uspravna i hoda sigurnog. Bila je bolja od njih na toliko načina, i nije mislila to sakrivati.
Ali na koliko god načina je ona bila bolja od njih, bila je također i gora. Na puno lošije načine.
Pobjegnulo je jednoj djevojci, imena Eve, koja je tiho, barem je ona u to vjerovala, šaputala, ali Damaris ih je mogla čuti. Sve one su bile glupe jer su vjerovale da mogu zatajiti svoje riječi od nje! Njezin sluh je postao precizno oštar, bila je u mogućnosti razaznati i najmanji šum u divljni, a kamoli glupa pričanje djevojaka!
- Čula sam da je ona punokrvna. Da je njezin otac jedan od Iskupljenih. -
Osjetila je kako su se djevojčina ramena zatresla kada je izgovorila zadnju riječi.
- Priča se -, ona je nastavila, shvativši da je pridobila pozornost koju je htjela, - Da je njezin otac -, s gorčinom ona ispljune tu riječ, i Damars se sjeti se da nijedna od njih nije imala oca. Barem živog. - Dobio oprost nakon što joj je zatrudnio majku. I onda da se vratio tamo gore, grijeha oproštenih. -
Pogledala ju je na kratko, uvidjevši da je ona stajala ukopana na svojem mjestu, jedne ruke čvrsto držeći knjigu Povijesti Enkela. S prijezirom je pogledala Eve, a onda i ostale djevojke koje su je s strahopoštovanjem gledale.
- Da, djevojke, to je istina -, ona im je rekla, premda ni sama nije znala, a kamoli da je bila sigurna u to.
Nebo je bilo obojeno skarletnom bojom, pretapajući se u toplije crvenije tonove svakom minutom. Prizor je bio predivan, ali Damaris nije zanimao.
Ona je bezvoljno promatrala vlastite prste, koji su bili izgrizeni i crveni od hladnog, zimskog zraka.
Došla je prerano i sada je žalila tu odluku.
Žalila je zapravo puno toga. Žalila je što je otišla od svojih roditelja, na početku početka, koji sada vjeruju da je mrtva ili nestala, jer ih je ostavila kao čovjek.
Nedugo nakon Preobrazbe, ona je bila premještena u drugu školu, tvrdili su da je to zbog njezine sigurnosti, ali ona je znala da lažu. Nitko joj nije mogao pomoći od onoga što je i ona sama.
Sada, kada bi se prisjetila svoga djetinjstva, svoga života s to dvoje smrtnih ljudi, ona se počela prisjećati malih sitnica. Način na koji bi ju gledali, kako su izbjegavali odlaziti kod svojih roditelja, kako nisu razgovarali s njom o njezinom rođenju...
Prisjećala bi ih se kao obrisa. Mutnih ljudskih obrisa koji su bili prekriveni nekim čudnim velom. Razaznala bi im glasove, ali njihov izgled...
Nije se sjećala više. Puno toga se nije sjećala. Nije se sjećala onog života koji je imala prije Damona. Prije svega toga.
Sjećala se najsitnijih detalja njezine sobe na Otoku, mali puteljak koji je vodio do staklenika dok je bila u Akademiji, kožnih uveza koji su bili posloženi na njezinom stoliću kada je bila sakrivena za vrijeme rata.
Ali svoj ljudski život je jednostavno zaboravila. Vjerojatno je to bilo tako jer je brzo shvatila da ni jedno znanje, ni jedna uspomena neće joj uspjeti pomoći da preživi u tom novom svijetu.
Smatrala je da je svojom preobrazbom ponovno se rodila, i da sada živi novi život. I da u njoj živi nova Damaris.
More je neprestano udaralo u strme stijene koje su okruživale Otok. Vjetar je vrištao izvan njezinih prozora, dok je hladan zrak sporo ulazio kroz nakupine razbijenog stakla jednog prozora.
Ona je drhtala sjedeći u svojem krevetu, držajući rub svoje debele deke.
Bilo je nepodnošljivo hladno i ona je osjetila kako joj se koža hladi.
Bila je sama u sobi, zatvorena vrata su je dijelila od ostatka stanovnika Otoka. Ne bi znala kako se suočiti s njima.
Znala je da, nakon što je čula da je potomak ljudske žene i palog Enkela, mora saznati tko je on.
Jer ako je cijeli njezin život, koji je napustila prije dvije godine cijelo to vrijeme bio lažan, ona je živjela u još jedno laži, koja je bila skrivena od nje.
Knjižničarki je izravno rekla što joj treba. Obiteljsko drvo obitelji Zeyn, ili barem nekoga njezinog.
Ona joj se tužno nasmijala i zgrabila snop ključeva. Viknula joj je da ju prati i ona ju je odvela u stari arhiv.
Taj mali sobičak je bio građen potpuno drugačije od cijelog otoka. Zidovi su bili visoki, Damaris je pretpostavljali da su bili dugački kao tri nje, velike police poredane jedna do druge i povezane s željeznim ljestvama koje su na krajevima imale dva okrugla koluta.
Knjižničarka je povukla ljestve i grozan zvuk je ispunio sobu. Jeziv, točno kao što zamišljati zvuk željeza po mramornom podu.
- Tvoja majka nije tvoja majka. Tvoj otac nije tvoj otac. Ti nisi njihova -, starija žena joj reče. - Rekli su mi da ćeš doći, prije ili kasnije. Pripremila sam se. Izvukla sam sav materija koji je na bilo koji način povezan s tobom, Damaris. Ti, od sada moraš sama saznati tko si i što. I čija si. -
Ona joj se pristojno nasmiješi, u ruke joj stavi snop ključeva i napusti arhiv.
Damaris pođe s njom, zatvori arhiv jednim ključem, pronađe prekidač za svijetlo i upalila ga. Tisuće električnih svijeća se upali, sve poredane jedna pokraj druge, osvjetljujući pusti arhiv. Damaris zadrhti, ali krene prema stolu, koji je bio prekriven materijalom.
Debele i stare knjige koje su mirisale na plijesan, tanki i raspucali papiri koji su je podsjećali na kore od kremšnita, papiri i svijuci svakakvih oblika i boje.
Ona se nevoljko i uplašeno posjedne na stolicu i uzme prvi komad papira.
Ona je drhtala sjedeći u svojem krevetu, držajući rub svoje debele deke.
Bilo je nepodnošljivo hladno i ona je osjetila kako joj se koža hladi.
Bila je sama u sobi, zatvorena vrata su je dijelila od ostatka stanovnika Otoka. Ne bi znala kako se suočiti s njima.
Znala je da, nakon što je čula da je potomak ljudske žene i palog Enkela, mora saznati tko je on.
Jer ako je cijeli njezin život, koji je napustila prije dvije godine cijelo to vrijeme bio lažan, ona je živjela u još jedno laži, koja je bila skrivena od nje.
Knjižničarki je izravno rekla što joj treba. Obiteljsko drvo obitelji Zeyn, ili barem nekoga njezinog.
Ona joj se tužno nasmijala i zgrabila snop ključeva. Viknula joj je da ju prati i ona ju je odvela u stari arhiv.
Taj mali sobičak je bio građen potpuno drugačije od cijelog otoka. Zidovi su bili visoki, Damaris je pretpostavljali da su bili dugački kao tri nje, velike police poredane jedna do druge i povezane s željeznim ljestvama koje su na krajevima imale dva okrugla koluta.
Knjižničarka je povukla ljestve i grozan zvuk je ispunio sobu. Jeziv, točno kao što zamišljati zvuk željeza po mramornom podu.
- Tvoja majka nije tvoja majka. Tvoj otac nije tvoj otac. Ti nisi njihova -, starija žena joj reče. - Rekli su mi da ćeš doći, prije ili kasnije. Pripremila sam se. Izvukla sam sav materija koji je na bilo koji način povezan s tobom, Damaris. Ti, od sada moraš sama saznati tko si i što. I čija si. -
Ona joj se pristojno nasmiješi, u ruke joj stavi snop ključeva i napusti arhiv.
Damaris pođe s njom, zatvori arhiv jednim ključem, pronađe prekidač za svijetlo i upalila ga. Tisuće električnih svijeća se upali, sve poredane jedna pokraj druge, osvjetljujući pusti arhiv. Damaris zadrhti, ali krene prema stolu, koji je bio prekriven materijalom.
Debele i stare knjige koje su mirisale na plijesan, tanki i raspucali papiri koji su je podsjećali na kore od kremšnita, papiri i svijuci svakakvih oblika i boje.
Ona se nevoljko i uplašeno posjedne na stolicu i uzme prvi komad papira.
Osmoga svibnja:
Damaris Luid, rođena dvadesetčetvrtog (24.) listopada1988. godine (godina nije potvrđena) u _______ (mjesto nepoznato), je kćer Agnes Luid i ________ (ime oca nepoznato).
Dijete je poslano u sirotište, majka je preminula na porođaju.
Udomljenje: __________ (na promatranju za moguće udomljenje)
Potpis: Julian McGot
Damaris Luid, rođena dvadesetčetvrtog (24.) listopada
Dijete je poslano u sirotište, majka je preminula na porođaju.
Udomljenje: __________ (na promatranju za moguće udomljenje)
Potpis: Julian McGot
Dvanaestoga svibnja:
Damaris Luid je udomljenja. Udomitelj je obitelj Zeyn. Roditelji su zahvalni Crkvi na posvojenju.
Potpis: Julian McGot
Damaris Luid je udomljenja. Udomitelj je obitelj Zeyn. Roditelji su zahvalni Crkvi na posvojenju.
Potpis: Julian McGot
Bilo je još papira, toliko njih, koji su se skupljali pored noga njezine stolice u stupce. Sve više i više papira joj ništa nije govorilo, ali ona je saznala da je cijelo ovo vrijeme bila pod nadzorom, da je sve što je napravila bilo zapisano, isprintano i potpisano.
Saznala je majčino ime i svoje pravo prezime. Ali otac? Njega nije mogla naći u nikakvim spisima, i sve više i više joj se činilo da Crkva nije uopće znala za Enkele, ili njihovo postojanje.
Saznala je majčino ime i svoje pravo prezime. Ali otac? Njega nije mogla naći u nikakvim spisima, i sve više i više joj se činilo da Crkva nije uopće znala za Enkele, ili njihovo postojanje.
- Damaris? - nečiji glas ju pozove. Ona se vrati u stvarnost, vrati se u sadašnjost.
Aria je stajala pokraj nje, kao što je i obećala. Da će doći. Da će biti pored nje.
- Ja.. Ja sam došla prerano i čini se da sam se izgubila u trenutku. Izvini. Da li si ti mene čekala? -
Iznenadila je samu sebe kako se odraslo ispričavala, kao da ju nikad u svom životu nije vidjela. A vidjela ju je i znala ju je. Itekako ju je znala.
- Ne. Tek sam sada došla -, slegne svojim ramenima.
- Odlučila sam, Aria -, ona počne. Shvatila je što treba učiniti. - Previše se toga dogodilo u tih sedam godina, čak i prijed Rata. I ja nemam riječi s kojima bih se mogla izraziti. Jednostavno je previše toga. I nekad, ponekad znam da moj mozak blokira puno toga. A ja mu to dopuštam.
Ponekad isto moji osjećaji preplave me, i ja ne mogu uspjeti držati sebe i sjećanja. Zato sam odlučila otvoriti svoj um tebi, da ti lakše saznaš sve, nego da ti ja o svemu pričam. Možeš li to učiniti, Aria? -
Ona je izgledala kao da se nećka, ali da je i nju netko takvo što upitao ili zamolio, i ona bi se nećkala.
Ona ju naposljetku pogleda, s nekom tugom u očima i reče: - Učiniti ću to, ali samo zato što si me zamolila. -
- Hvala ti -, Damaris reče i zagrli ju, njezine koštate kosti pod njezinim toplim tijelom. - Toliko ti hvala. -
Aria ju je odvela negdje, na neko udaljeno mjesto, Damaris nije pratila gdje. Pokušala je naći svoj unutarnji mir, tako da joj može otvoriti um i tako da obje ne budu imale problema. Ali bilo joj je teško. Nije se mogla sjetiti kako se opustiti.
Učiteljica je bila ispred nje, svojih ruku na bokovima i gledala ju kao da želi doprijeti do njezine duše.
- DAMARIS! Odgovori mi! Odmah sad! -
Damaris panično pomakne glavu, pokušavajući se sjetiti pitanja.
- Ne znam Učiteljice -, ona joj reče, ali znala je Damaris da ona zna da blefira.
- Znaš ti, znaš... -, ona zamahne svojim prstom. - I ja ću ti sada pokazati kako ja to znam. Dođi bliže. -
Ona ju pozove i Damaris nevoljko krene. Nije se bojala te žene, ali se bojala za svoje ljudsko smrtno tijelo i ono što je mislila učiniti njemu.
- Razrede, sada ću vam pokazati... Pokazati svima, kako se otvori um drugog Enkela ili natprirodne osobe ili bića. Slušate me? -
Svi su kimnuli glavama, kao glupe ovce.
- Dobro onda -, učiteljica pljesne svojim kosturskim rukama i okrene se prema Damaris koja je sada stajala pokraj nje, na razrednom podiju na kojemu je predavala učiteljica. Pokaže joj rukom na visoku kožnu stolicu s povezima na naslonima za ruke.
- Posjedni se -, ona joj uljudno reče i Damaris prođu žmarci. Nije voljela ovu ženu, u to je bila sigurna.
Ona se izravna i podigne malo svoju bradu, posjedne se i stavi svoje ruke na naslone. Žena se nagnula pokraj nje i zavezala kožne ramene oko njezinih zglobova. Malo je prejako stisnula ali Damaris se pravila kao da nije ni primjetila.
Učiteljica se sagne i zaveže njezine nožne zglobove, čak jače nego ručne.
Nakon što je to učinila ona stane ispred nje i zločesto se nasmije.
Počne govoriti jezikom Enkela, njezin jezik peckajući njezinu kožu kao bičevi sa svakom prokletom riječi.
- Mielesi on nyt minun, ja minä olen isäntä mielessäsi, esität, mennyttä ja tulevaa. Et vastustaa minua ja vaikutusvaltaa.-
(op. prijevod: Your mind will now be mine, and i will be the host in your mind, you present, past and the future. You will not resist me and my influence.)
I premda je stajala pola metra udaljena od nje, Damaris se osjećala kao da joj je netko stavio pijavice u mozak, koje joj sada plivaju niz njezin mozak, u njezin mozak, ostavljajući svoj mokri, ljigav trag iza sebe.
Odjednom, sve je bila velika crnina i ona nije znala gdje je. Nije znala ni tko je.
Osjećala je trnce po svojoj koži, kao živu vatru, osjećala je nečije očiju u svojem pamćenju, osjećala se kao da netko kopa po njezinom mozgu, svlačući ju komad po komad, sloj po sloj, sve dok od nje nije ostala samo nakupina krvi.
Oljuštena.
- DAMARIS! Odgovori mi! Odmah sad! -
Damaris panično pomakne glavu, pokušavajući se sjetiti pitanja.
- Ne znam Učiteljice -, ona joj reče, ali znala je Damaris da ona zna da blefira.
- Znaš ti, znaš... -, ona zamahne svojim prstom. - I ja ću ti sada pokazati kako ja to znam. Dođi bliže. -
Ona ju pozove i Damaris nevoljko krene. Nije se bojala te žene, ali se bojala za svoje ljudsko smrtno tijelo i ono što je mislila učiniti njemu.
- Razrede, sada ću vam pokazati... Pokazati svima, kako se otvori um drugog Enkela ili natprirodne osobe ili bića. Slušate me? -
Svi su kimnuli glavama, kao glupe ovce.
- Dobro onda -, učiteljica pljesne svojim kosturskim rukama i okrene se prema Damaris koja je sada stajala pokraj nje, na razrednom podiju na kojemu je predavala učiteljica. Pokaže joj rukom na visoku kožnu stolicu s povezima na naslonima za ruke.
- Posjedni se -, ona joj uljudno reče i Damaris prođu žmarci. Nije voljela ovu ženu, u to je bila sigurna.
Ona se izravna i podigne malo svoju bradu, posjedne se i stavi svoje ruke na naslone. Žena se nagnula pokraj nje i zavezala kožne ramene oko njezinih zglobova. Malo je prejako stisnula ali Damaris se pravila kao da nije ni primjetila.
Učiteljica se sagne i zaveže njezine nožne zglobove, čak jače nego ručne.
Nakon što je to učinila ona stane ispred nje i zločesto se nasmije.
Počne govoriti jezikom Enkela, njezin jezik peckajući njezinu kožu kao bičevi sa svakom prokletom riječi.
- Mielesi on nyt minun, ja minä olen isäntä mielessäsi, esität, mennyttä ja tulevaa. Et vastustaa minua ja vaikutusvaltaa.-
(op. prijevod: Your mind will now be mine, and i will be the host in your mind, you present, past and the future. You will not resist me and my influence.)
I premda je stajala pola metra udaljena od nje, Damaris se osjećala kao da joj je netko stavio pijavice u mozak, koje joj sada plivaju niz njezin mozak, u njezin mozak, ostavljajući svoj mokri, ljigav trag iza sebe.
Odjednom, sve je bila velika crnina i ona nije znala gdje je. Nije znala ni tko je.
Osjećala je trnce po svojoj koži, kao živu vatru, osjećala je nečije očiju u svojem pamćenju, osjećala se kao da netko kopa po njezinom mozgu, svlačući ju komad po komad, sloj po sloj, sve dok od nje nije ostala samo nakupina krvi.
Oljuštena.
- Damaris? Damaris? - osjeti njezin dah na svojem licu, njezine ruke kako ju tresu.
- Aria? -, ona ju zbunjeno upita.
- Ovdje sam, ovdje sam -, ona je šaptala.
Damaris se pokuša ustati, ali ne uspije jer ju spriječi ubojita bol u glavi.
- Je li gotovo? - ona upita.
Ona začuje njezin zvonki smijeh. - Ne Damaris, nismo ni počele. Samo si onesvijestila. -
Ona ju pažljivo pridigne, i sada su sjedila jedna pokraj druge, rame pokraj ramena.
Damaris promotri prostor ispred sebe i uvidi da se nalaze na litici, litici na planini koja je bila savršena panorama.
Nasloni svoju glavu na njezino rame.
- Predivno je -, ona nesvjesno reče, jer je i bilo. Zalazak je sada ostavio samo ljubičasti trag, a tamno noćno nebo se spuštalo s Mjesecom i svojim zvijezdama.
- Da je -, ova se složi i okrene s prema njoj. - Znaš li što ću sada učiniti? -
Damaris kimne i spusti svoju glavu prema njezinom krilu i okrene se na leđa. Sada ju je gledala ležeći, nju i pozadinu zvijezda iza nje.
Ona zaklopi oči i osjeti njezine hladne prste na njezinim sljepoočnicama.
- Ovdje sam -, je bila zadnja stvar prije nego što ju je ispunilo crnilo i gorka bol.
Slika: Vrisak.
Slika: Damonovo lice okrvljeno.
Slika: Njezine ruke puno tamne, crne krvi.
Slika: Ona, pod svjetlom svijeća, knjige ispred nje, oči zamagljene i mokri obrazi.
Slika: Krila, svih boja na ratno bojištu, krv svugdje... Smrt.
Slika: Ona, tamna krila, tamne oči, uzdiže se u zrak.
Vrisne.
Aria je bila tiha dok je prenosila Damarisino tijelo na prednje sjedalo, pokušavajući ne pasti, pokušavajući održati se na nogama. Nije mogla to podnijeti.
Vozila se desetak minuta i onda došla do Joshuinog stana. Nazvala ga je i rekla mu da se spusti dolje i da uzme ju. To je i učinio, ne rekavši joj ništa, kao ni ona njemu.
Vratila se u auto i krenula podalje od grada, od Céasadha, ostavljajući sa sobom slomljenu djevojku. Dok je vozila, pošalje zadnju poruku Joshuii.
Joshua, nahrani je. Otvorila mi je svoj um i ja idem do Gospodara. Pomoći će joj. Pomoći ćemo joj. Vjeruj mi.
Pazi ju Joshua. Ja nisam znala kako. Ja to nisam uspijela.
Aria.
Sve će uskoro biti gotovo, ionako, pomisli ona, dok je rukom brisala nenajavljene suze.
Njezino tijelo je premirno, Joshua zaključi dok ju je stavljao na njegov krevet. Posjedne se pokraj njezinih nogu i obuje ju. Dotakne njezino stopalo, neprirodnu meku kožu i odjednom dobije nalet žudnje.
Ova predivna djevojka ispred njega...
Nije htio misliti, već posegne za svojim mobitelom, jer je osjetio lagano vibriranje. Pogleda poruku, zagleda se u Damaris i ponovo u poruku. Izdahne duboko i legne s druge strane pokraj Damaris.
Odtipka poruku Ariji: Budem. Ti se čuvaj. J
Pomakne pramena zalutale tamne kose i pogleda njezino mirno, spokojno lice.
Izgleda mrtvo, on pomisli i odmah se zgrozi te pomisli.
Ali ona nije bila spokojna. Ona je sanjala. I to vjerojatno prvi put u duže vrijeme.
To su bile uznemirujuće slike, riječi, dijela. Ona u svojem najgorem izdanju, dok se hrani i čupa ljude, njihova tijela...
Sanjala je Joshu i Damona, njihova lica koja se se spajala i njihova tijela koja su zajedno radila te grozne stvari.
Ona je vikala u tom snu, ali nitko ju nije čuo.
Prokleta.
Prvi objavljen dio u ovoj godini. Svašta. Već sam mislila da ću je završiti, ali čini se da to ne ide tako.
Osjećam se kao da se ništa bitno nije dogodilo. Možda sam samo to ja.
Htjela sam reći nešto, ali smetnula sam s uma, na žalost. Nema veze, ionako.
Ovo je bogami dugo, dap. Prelijena sam da rečitam i da ispravljam. Sutra možda.
Osjećam se kao da se ništa bitno nije dogodilo. Možda sam samo to ja.
Htjela sam reći nešto, ali smetnula sam s uma, na žalost. Nema veze, ionako.
Ovo je bogami dugo, dap. Prelijena sam da rečitam i da ispravljam. Sutra možda.
objavljeno 29.01.2012. (nedjelja) u 17:50 sa 11 komentara