9.
Nekad ju je zanimalo što ju je čekalo zapravo. Samouništenje vjerojatno.
Nije mogla vjerovati da će živjeti s životinjom unutar svoga tijela. Životinju koja je ubijala i uzimala. Nije planirala ovako završiti.
U boli, sama i s neprekinutom žudnjom za jednu stvar. Krvlju.
Nije mogla niti vjerovati da je mogla tako skrenuti s puta. Postati zla. Nije bio to njezin izbor, tješila se, znajući da je bio i da je. Vječno biti Enkel, pali anđeo crnih krila.
Zgađeno se namršti i pljune pokraj svojih bosih stopala. Njezina poluprozirna siva haljina se vijorila na prljavom gradskom zraku. Njezino nevino, sedamnaestogodišnje lice se nije promijenilo proteklih sedam godina. Sedam.
Toliko je prošlo od Velikog Rata, rata kojeg je mrzila iz dna duše, rata u kojem je izgubila toliko toga, toliko odgovora, ljudi i nade. Nije voljela razgovarati o njemu, govoriti o tim gubitcima. Mrzila je pohod toga rata. Mrzila je sebe.
Mrzila je sebe, svoje tijelo, svoja tamna krila, svoju krv, svoju izgubljenu dušu. Usred toga samouništenja, usred tolike mržnje prema samoj sebi, postala je ono što je uvijek prezirala.
Postala je Tamna. Uništavatelj. Zla. Besmrtna. Izgubila je jedini stvarni dio sebe, dio u koji nije niti vjerovala, ali koje je postojao, koji je postojao na mjestu pokraj njezinog srca, tamo gdje je nekad živo kucalo, sada je radilo samo slabe thump, thump zvukove. Zvukove koji nisu bili zvuci živućeg srca.
Škripanje metala po podu, je bilo jezivo i podizalo male dlačice na Damarisinom vratu. Ali ju nije smetalo, već je uživala u jezivosti toga zvuka.
U lijevoj ruci, blijede nezdrave plave boje, koju je krasila tetovaža spiralnog uzorka, držak biča kovan od srebra joj je blistao pod mjesečevim sjajem.
Bič je bio prekrasan. Jedna metalna traka, lagana ali ubojita je lagano puzila po podu kao kojekakva ubojita zmija.
Voljela je taj predmet.
Zamahne ga iznad glave i zaneseno nabije pod krova. Blago podrhtavanje tla nasmije Damaris i ona još jednom, jače, zamahne bičem.
Znala je da Tama tinja u njoj. Svako ubojstvo je bilo još groznije, ali ona je uništavala u njima. Znala je da može.
Zamota bič oko svoje ruke i pomakne jedan pramen svoje vjetrom nepočešljane kose. Bila je i dalje tamna, ali čudan plavkasti sjaj ju je krasio. Izgledala je kao čudak s tom sjajnom kosom. Gotovo se više nije niti prala, bila je bez doma, ali svaki put je izgledala čisto i mirisno, sa svojom sivom prozirnom haljinom, bosim nogama i nenašminkanim licem, koje je uvijek bilo sakriveno ispod snopa duge tamne kose.
Kao pravi anđeo, poseban sa svojom tamnom kosom, ali kada je raširila svoja krila postala je noćna mora svih ljudi. Nepobjedivo čudovište, neljudske ljepote i razorne moći.
I bila je spremna da ubije.
Raširivši svoja crna krila, ona uzme mali skok i sjuri se neljudskom brzinom prema praznoj ulici. Mrak je prekrio cijelu ulicu, magla se zavlačila oko ulične lampe, prekrivajući žutu svjetlost i omekšavajući svjetlost, a ljudski stanovnici su sigurni spavali pod svojim krovovima.
Metar iznad ulice, njezina krila je zaustave i ostade lebdjeti tako par minuta, osjećajući krv koja joj ulazi u glavu i od koje će poslije dobiti vrtoglavicu.
Tako, naopačke, okrenuta glavom prema tlu, izgledala je nerealno, kao Tamni koje je tako pažljivo promatrala, o kojima je znala tako mnogo. Koji nisu bili svjesni svojih moći, pa su se zaletjevši u tlo, radili potrese i uništavali gradove koji bi potonuli unutar Zemlje, dublje u Pakao.
Mogla bih pokušati iskušati svoju moć. Dotaknuti ovaj nevažan komad zemlje, uništiti Céasadh do svojih temelja, osjetiti kako u njoj ključa tamna krv i unaprijediti svoje moći i svoj položaj među demonima u Paklu.
Iskreno, željela je osjetiti tu vrstu moći. Biti desna ruka Lucifera je bio važan posao i dobro plaćen.
-Zamisli koliko ćeš ljudskih duša ubiti.-
Nečiji tihi glas se probije do njezine svijesti i ona se trzne iz svoje sanjarije i s tim nepažljivim pokretom ona padne na ulicu, glave nadolje.
Pulsirajuća bol joj se širila od glave prema nožnim prstima, svaki živac joj je bolno prolazio kroz imaginarne čavliće u glavi i svaki dio tijela je bio osjetljiv na dodir.
Ona stisne zube i podigne se na noge. Brzo pogleda svoje ruke, noge, pregleda glavu i ne vidjevši ni kap krvi, izdahne. I onda se sjeti da ima još jedan dio tijela na koji je zaboravila. Krila.
Desnom rukom brzo pregleda lijevo krilo, prebacivši svoji dlan preko glave i osjeti malo krckanje.
Nemoguće, pomisli.
Sletjela je na glavu, ne na leđa, pa nije moguće da je ozlijedila krila. Ali stanje krila je govorilo drugačije. Desno krilo je bilo poputno skršeno, stršalo je iz krivog kuta i, začudo, nije uopće boljelo. Lijevo je bilo... pa normalno, osim čudnog peckanja na području gdje je izlazilo.
-Nesreća?- glas iza nje se pojavi. Ona ostane leđima okrenut prema strancu, bojeći se okrenuti.
-Ne zapravo. Samo mala povreda-, ona odgovori, pustivši svoja krila da ozlijeđena vise s njezinih leđa.
-Jesi li sigurna? Ovo izgleda više nego ozbiljno. Usudim se reći da sada izgledaš kao pravi pali anđeo sa svojim polomljenim krilima.-
-Tko si ti da znaš kako izgleda pali anđeo?-
Okrene se prema svojemu sugovorniku i raširi svoje oči od iznenađenja. Imala je što za vidjeti.
Dva najplavija oka su je djeljila samo dva koraka. Odjedaput postane tako gladna, ali u tom stanju šoka ona nije uspjela niti prozboriti ti.
Dečko s kojim se sudarila više nego jedanput. A to je uvijek bilo onda kada su se presudne stvari događale, pomisli.
Ulica kada je trčala od svojih Sjena (naučila je puno o tome što ju je uhodilo tijekom sati sama iščekujući vijesti), jutro u školskom hallu prije nego što je upoznala Damona...
Odjedanput je bila znatiželjna da sazna što je ovaj dečko. Ova pojava koja, čini se, nije starila.
Oči su mu i dalje bile čudne plave boje, hladne boje ali najplavije, kao boje azurnog mora. Tamna kosa mu je prekrivala čelo, a bio je blijed, blijeda kao kreda. Beživotno su mu se ruke nalazile pokraj bokova, a njegove oči su pokušavale uhvatiti njezin pogled.
Bezuspješno.
Sada je napokon mogla znati što je on. Još jedan Lovljeni. Ali to nije moguće, ponovno se uvjeravala. Kako je bila tako blesava da nije povezala sve činjenice.
To ti je tako kada ljudi drugačije izgledaju po danu, opsuje u bradu i pogleda ga.
-Čini se da možeš znati kako jedan Uništavatelj izgleda pretpostavljam.-
On samo slegne ramenima, dječji posprdni osmiješak se pojavi na njegovom licu.
-To što jesam jedan njihov, ne znači da znam kako drugi izgledaju -, približi joj se. -Sjećaš li se što ti je tvoj mentor rekao za Uništavatelje.-
Damaris kao da su te riječi bile utetovirane u pamćenju.
-Ali Anđeli uništavatelji...Hävittäjä enkeli...oni su zli. Uživaj u smrti i boli drugih. Agonija je njihova hrana. Zlo ih čini jačima. Vječno prokleti.-
-Da, dobro je rekao. Ja vjerujem da si upoznata s time sada Damaris, zar ne?- sarkastično se nasmije.
Ljutnja bukne unutar Damaris i ona se u sekundi nađe ispred gada, ruke obavijene oko njegovog vrata.
-Još jedna riječ štakoru- sikne - i mrtav si. Jasno?-
-Ohohoho, netko nam je bijesan je li? Ali vjeruj mi, Damaris, nećeš biti uskoro. Ili barem ne na mene.-
I stim riječima on uhvati njezina zapešća i pritisne ju uza se. Damaris osjeti njegovu toplinu, toliko dugo nije bila blizu niti jednog stvorenja (izuzmemo li hranjenja), kako se širi iz njegovog blijedog tijela i zadrhti.
-Toliko toga ne znaš Damaris.-
-Ma je li!? A da mi objasniš!?- zadere se. - Ovo mi se previše izgleda na posrani déja vu s Damonom! Čuješ li me gade!?- bila je tako blizu da mu je mogla pljunuti u facu.
-Ono što se dogodilo s Damonom je bila slučajnost. Nikad nisi niti trebala kročiti nogom u njihovu Sigurnu kuću u Finskoj. Ili upoznati Tay. Odmah je prepoznala obilježja Enkela i uvidjela da nisi stvorena za Čuvara. To nije bila tvoja budućnost. -
-To ne objašnjava ništa. Ne objašnjava zašto mi je dala nekolicinu debeli knjiga starog izgleda, da naučim što više o Enekelima i o cijeloj povijesti i vrsti anđela.-
-Trenutačna sidhina nesigurnost, pretpostavljam.-
Damaris ga pogleda. Ipak je znao više.
-Da, pa bilo je i vrijeme da shvatiš. Znam sve. Kako su te zatočili, kako si bila spašena od Velikog rata i na tome sam im zauvijek zahvalan. Ali sada je došlo vrijeme da vidimo koliko znaš ti, Damaris. Koliko nam možeš biti korisna.-
-Korisna za što? - ona nije bila glupa. -Pitaj Boga koliko je ostalo Enkela na ovom području ili na cijelom svijetu. Nekolicina možda! -
-Nisi mislila na mlade Enkele-, on ju pusti iz zagrljaja i na trenutak ona osjeti probadajuću bol i imala je potrebu da padne na pod pokraj njegovih nogu.
-Nisam mislila na djecu koju nisu ni Preobrazbu prošlu! Djecu!-
-I oni su opasnost za našu vrstu. Za nas. Za tebe.-
Zadnu riječ je pažljivo izgovorio, pazeći na njezinu reakciju. Ona polako počne shvaćati. Ona jest zla. Za ovo što joj se dogodilo i što je sada si je sama kriva, nitko drugi. I tada, u tom trenutku, shvati da je i ona Lovljena s iste strane za koju se borila.
U par tjedna na zemljištu Akademije shvatila je što rade s mladim Enkelima, kako ih izučuju, stvaraju borce od njih, krvoločne životinje koje će ubijati Tamne. Tamne poput nje.
-Sjeb-, tiho reče, unatraške počevši hodati prema zidu obližnje zgrade. Trebala joj je potpora koja joj neće dopustiti da padne. Nije smjela pasti.
Nasloni se na zid i dalje pod dojmom njezinog otkrića. Kako nije mogla to prije shvatiti. Da li je onaj pronicljiv dio nje se izgubio? Gdje je nestala ona mlada, naivna Damaris koja je barem znala povezivati svari? Zašto je bila tako lakovjerna?
Nije htjela vjerovati da je ona vjerovala cijelo vrijeme da ju neću početi tražiti, uvjereni da nije ubijena i da je negdje zatočena. Zatočenik same sebe.
Znala je i sama da oni, Vijeće, nisu tako glupi. Smjestili su ju u sigurnu lokaciju, nekoliko mjeseci prije početka Rata, osigurali ju, ali kada se nitko nije vratio po nju, i tada je shvatila i ona.
Morati će ih sama pronaći i ostati zauvijek lutati, ni na Zemlji ni na Paklu ili Raju, gdje god je trebala završiti na kraju.
-Sada, pretpostavljam, shvaćaš što su učinili-, on nije volio čekati. Htio je iznesti prljavu istinu na stol, da ona može što shvatiti. -Znali su da si prevrijedna da umreš i nisu te htjeli poslati na bojilište kao i ostale Čuvare. Ali ta vremena, kada je Čuvara bilo više su prošla i oni su bili toga svjesni. Nisu te smjeli izgubiti, ti si im bila jedina prilika za preživljavanje. Iskoristili su te draga. Kao što će te i drugi. Ti si odviše vrijedna da umreš, ali i odviše opasna da živiš.-
-Sada shvaćam zašto si rekao da neću biti bijesna na tebe. Ali i dalje ne razumijem. Dali su mi toliko tih spisa, knjiga, fotografija, obiteljska stabla, informacije o novim Enekelima...- ona zastane na trenutak. - Ja sam cijelo vrijeme bila vaša krtica, zar ne?-
On ju pogleda u nevjerici, mali smiješak mu se pojavi na licu i on se nasloni na zid pokraj nje, pažljivo gurnuvši svoju ruk u đep svojih traperica. Pažljivo izvadi jednu cigaretu i pruži otvorenu kutiju njoj.
Ona zahvalno kimne i uzme jednu.
-Ako ćemo iskreno-, on započne - zapravo si i bila na neku ruku. Ali neka te to ne zamara. Nisi mogla zaobići i povući ono što bi te zateklo u budućnosti. Postala bi Tamna ovako ili onako. A dobra stvar u cijeloj toj priči jest što si postala Tamna sama, nisi bila okružena njima, inače... ubili bi te. To se dogodilo i s Damonovim Enkelom. -
Sada ga ona pogleda u nevjerici, njegove ležerne pokrete dok je upalio cigaretu i udahnuo prvi dim, kao da je govorio o vremenu a ne od Enekelu mrtvog joj mentora.
-Nemoguće- ona izusti stisnutih zubiju, u prstima i dalje držeći cigaretu koja je čekala da bude zapaljena.
-Moguće je, moguće Damaris.-
Ona krene mahati glavom ulijevo i desno, željeći da joj ta nova informacija izađe iz glave i da se nikad više ne spomene.
To njemu nije bio u planu.
-Ime joj je bilo Scarlet. Bila je predivna. Svijetle oči i tamnocrvena blago valovita kosa bi joj se u slapovima spuštala niz leđa. Sjećam se kada sam ju prvi put vidio. Tražila je put do neke stare građevine na sjeveru Finske. Stara vremena, tada još Damon nije bio mentor, već učenik na Akademiji. Zaljubili su se. Nitko nije pretpostavljao, niti osjetio da ima krv Čuvara i da će to postati. I na kraju... govorili su da je krv tekla hodnicima. Strašan masakar jedne jadne djevojke.-
Damaris je ostala sleđena. Sjetila se Damonovog lica kada se prvi put Preobrazila. Njegovo lucidno mumljanje, držanje za glavu, beznađe u njegovim očima. Sve što se dogodilo te noći joj se vratilo.
On ju pogleda s čudnim izrazom na licu.
-Mislio sam da ti je rekao.-
Ona se namršti.
-Čini se da nije-, i uzme mu upaljač.
Krene upaliti cigaretu, ali ruke su joj se tako tresle, podrhtavale, gubila je tlo pod svojim nogama. Samo je trebala prinesti vatru upaljača cigaretu. Toliko je mogla.
Ona sklopi svoje oči, osjećajući se tako praznom i slabom, u rukama držeći i dalje upaljač i cigaretu.
On joj uhvati ruke i lagano je zatrese.
-Damaris? Počuj me. Biti će sve okej. Biti će.-
-Ali nije-, ona otvori svoje oči i pogleda ga. -Nikad nije niti bilo.-
Njezine skupljene ruke u njegovoj on približi svojim prsima a drugom ju obgrli, pružajući joj oslonac.
-Zašto je mene ovo snašlo?- ona upita Nebesa, njezin pogled usmjeren prema tamnom nebu bez zvijezda, osjećajući kako joj se suza spušta preko obraza do njezinih usnica, dovoljno blizu da je dotakne jezikom i osjeti njezinu slanost.
Sol i željezo, poput krvi. Zagnjuri svoju glavu u njegova prsa, onako kako je znala i Damonu i udahne. Začudo, mirisao je na zemlju, njezin mošusan vlažan miris , na malo kolonjske i limuna.
Zadrži svoj dah i sjeti se Damona.
Praznina u kojoj je prije kucalo njezino srce, zaboli na sekundu, ali bol nestane kada ju on zagrli jače. Nakon nekoliko minuta, zagrljeni su bili pokraj toga zida i ona shvati nešto. Nije znala kako se zove.
Ali on ju preduhitri, kao i svaki put.
-Joshua Evan. To mi je ime.-
-Drago mi je Joshua-, ona se bezvučno nasmije. -Damaris Mao Zeyn-, pokuša mu pružiti ruku, ali shvati da ih Joshua i dalje drži.
-Eto, barem sada znaš moje ime-, i on se nasmije. -Jesi li spremna da vidimo koliko su ti ozlijeđena krila? Ali morala bi doći sa mnom. Ulica nisu toliko sigurne znaš?- smiješak mu se pojavi na licu.
Ona kimne glavom i prihvati njegovu ruku.
Ako ju je netko pitao što je očekivala od Joshuinog stana, ili mjesta gdje živi, vjerojatno bi rekla da je očekivala neku samotnu tamnicu, zatvoreno nisko mjesto ili nešto tako slično.
Zidovi stana u prizemlju jedne od uobičajeno oronulih i starih zgrada, su bili obojeni crno i prazni, sjene svjetla reflektirajući se na tim praznim površinama.
U jednom kutu je bio veliki krevet od crnog kovanog željeza, i jako skupog izgleda, pokraj njega oveći stolić s starim papirima. Mjesto do velikog prozora je zauzimala mala skromna kuhinja, Damaris je pomislila da mu vjerojatno i nije od neke svrhe, koliko je poznavala sebe (a i ostale Tamne) ljudska hrana im je bila nepotrebna.
U stanu je sve bilo veliko, površinom i dužinom i zauzimalo mnogo mjesta, pa sam dojam je odviše bila zatrpana soba s dvije prilike u njoj.
-Skini se-, reče joj Joshua, spustivši ključeve, nakon što je sigurno zaključao i zatvorio vrata stana, na stolić pokraj kreveta. - I legni na krevet okrenuta na trbuhu da ti mogu bolje pregledati krila.-
Ona samo slegne ramenima, i lagano, počevši od ruba haljine, ju prebaci preko glave, shvativši tek tada da su joj se krila sama od sebe povukla a da sama nije bila toga svjesna.
Haljinu spusti na pod i onda krene otkopčavati svoj grudnjak.
To što je bila Enkel, nije značilo da je mogla hodati bez donjeg rublja u polu prozirnoj haljini.
Joshua se bavio nečime na stolić, nečime što je Damaris jako podsjećalo na pismo, bez kuverte. Bora mrštenja se pojavi na njegovom licu.
-Problemi?- ona ga upita.
On samo mahne rukom i krene prema njoj.
-Ništa važno, stvarno.-
Ona slegne ramenima.
-Da se sagnem u struku?-
-Nije potrebno samo idi na krevet, mišići i koža oko krila moraju biti opuštena da brže utvrdim što se dogodilo.-
Krevet je bio podosta visok, pa je, podignuvši jednu nogu, lagano se posjela na krevet i gurnula svileni tamno crveni debelu poplun u stranu i pažljivo se polegnula na svoj trbuh.
-Možeš ih otvoriti-, čula je glas iza sebe.
Ona osjeti njihovo lagano mahanje, osjeti ih kako otpušten teret, kako plutaju u zraku iznad nje.
Pogleda sebi iza ramena i shvati kako su joj krila narasla, i nije se začudila, u posljednje vrijeme svakojake su joj se promjene događale na tijelu, počevši od kose.
-Predivno- Joshua promrmlja. -Boja noćnog neba... tako rijetka. Kao gavranova krila-, i dotakne njezino desno krilo pažljivo svojim kažiprstom.
-Znaš što sam shvatila?- ona kaže. -Još nisam vidjela tvoja.-
On ju pogleda i ona shvati da on ne zna kako odgovoriti na to. Posramljena ona zagnjuri svoju glavu u mekanu posteljinu i udiše Joshin miris.
Prstima joj je prelazio preko svakog pera i perca, klizio preko kostiju i provjeravao da li se savijaju dovoljno dobro i da li su čvrsta. Kada je završio desno krilo, brzo zapiše nešto u svoju bilježnicu i, došavši na drugu stranu kreveta, krene pregledavati lijevo krilo.
Dotaknuvši mjesto pokraj ulaza, ili izlaza krila, Damaris zajaukne od boli, osjećajući kao da je to mjesto buknulo u vatri zbog njegova dodira.
-Izvini, izvini-, on se počne ispričavati. -Nikad ne mogu zapamtiti da se ne diraju ulazi drugih Enkela. Ali ovako ne reagiraju drugi. Koliko te boli Damaris? Reci mi iskreno.-
-Osim što nije počelo boljeti dok me nisi dotaknuo, samo me malo peckalo. Sada se osjećam kao da mi taj dio kože gori i prelazi na krila, spaljujući svako pero.-
-To je zbog rasta krila, pretpostavljam. Premda, isto nikad nisam čuo za takvo što-, on ju pogleda od vrha glave do pete, kao da je nekakva vrsta pokusnog kunića. -Morati ću obaviti par poziva, čini se-, pomakne zalutali pramen crne kose sa čela -Možeš slobodno ići spavati sada, jedino ako ti nešto nedostaje. Treba li ti što?- ona zamahne glavom -Dobro onda. Uvuci ih-, kada je uvukla svoja krila i sklupčala se kao fetus, on je prišao krevetu i pokrio ju poplunom, dopuštajući da joj izviruje glave i gnijezdo od kose. Sjedne pokraj nje i palcem joj prođe po obrazu -Lijepo sanjaj.-
-Da je barem to jednostavno-, ona kaže i sporo sklopi oči, polako uživajući gledajući njegovo lice kako se zamućuje i sporo utone u snove.
Moglo bi se reći da nije imala noćne more, ali nije ni sanjala snove, nego su joj sjećanja izranjala negdje iz njezine podsvijesti, nekada ju i uplašivši ju do kosti.
Što je bilo?- zabrinuti glas se javi negdje iz stana i Damaris otvori svoje oči iste sekunde, uranjajući u istu tamninu kao u snu. Tiho osluhne oko sebe, ali zabrinuti glas se ne pojavi.
Prokleta i ona bila, glasovi su se ponovno pojavili. A toliko ih dugo nije bilo.
Jednom, sjeća se i ona, upitala je Damonova za glasove, da li su se i prije oglasili u drugih Enkela, ali on je samo zamahnuo glavom i poljubio joj čelo.
Prstom dotakne svoje čelo, prisjećajući se blagog jesenskog povjetarca i šume, čiji su putovi bili prekriveni palim crvenim i žutim lišćem.
Ako se ne vara, tada je bilo točno mjesec dana do Rata, zadnji put kada je razgovarala s njim i vidjela ga, dotaknula mu usne i stisnula ruku.
Nedostajao joj je tako puno.
-Damaris? Jesi li to ti? - Joshuin glas ju trgne iz sjećanja, i ona se ponovno ogleda oko sebe, razaznajući njegov obris pokraj nje, sklupčan i prekriven poplunom. -Mislim da sam čuo nešto. -
Protrlja svoje oči dlanom i zagleda se u zid nasuprot nje.
-Ponovno su se pojavili-, reče mu.
-Tko?- on ju upita, sada sjedeći pokraj nje i rukom na njezinim leđima.
-Glasovi. Damon-, malčice se zagrcne izgovorivši njegovo ime, - je uvijek tvrdio da se nikad ne pojavljuju kod drugih, ali kod mene-, nasmije se posprdno. -Kod mene je sve obrnuto, čini se.-
-Glasovi? Vjeruj mi, ni ja nikad nisam čuo za njih, ali eto, kunem se da sam čuo riječ otrov. A ti?-
-Mislim da se netko brinuo za mene.-
Joshua se zagleda u nju, pažljivo prelazeći rukom po njezinim leđima.
-Ovo je čudno-, maleni nervozni osmijeh se pojavi u kutu njegovih usana. -A i ti si sama po sebi posebna. Ne vjerujem da su glasovi nešto opasno i da se trebaš brinuti. A sada, laku noć Damaris.-
Ona nevoljko se spusti na krevet, pustivši svojem mozgu da odluta podalje od njezinog tijela.
Pokraj sebe je mogla osjetiti nekoga, netko neljudsko biće koje je doslovno isijavalo toplinu iz svoje tijela i držalo njezinu ruku.
Osjetila je kako je ona hladna, hladna u tijelu a očni kapci su joj bili preumorni da se otvore.
-Da li misliš da će biti dobro?- netko je upitalo biće pokraj nje.
-Naravno da hoće-, ljupki mladi glas odgovori Joshui. -Ona samo sada prolazi kroz drugu Preobrazbu, ništa više ili manje. I daj se opusti, molim te. Čvrsta je ona-, biće je govorilo Joshui, ali nije skidalo pogled s Damaris, pogled koji je mogla osjetiti kroz svoje komatozno stanje.
Damaris shvati da će se biće sada obratiti njoj, mogla je to shvatiti po stisku njezine ruke.
-Damaris? Damaris? Čuješ me? To sam ja, Aria.-
Njezino tijelo se ukoči. Djevojka koju je upoznala u Akademiji. Djevojka za koju je mislila da je mrtva.
Nekako pokuša natjerati svoje usnice da se otvore, da može joj odgovoriti s jednostavnim 'da'.
-Dobro onda. Bol i hladnoća će brzo otići, vjeruj mi. Samo ćeš morati izdržati. Okej? Još netko vrijeme i ja ću ti objasniti što se dogodilo. I vjeruj mi, ja nisam Tamna, samo me Joshua pozna.-
Damaris nije znala što reći, ali nije znala ni kako, pa je uspjela sam kimnuti glavu, jer je stvarno htjela znati što se dogodilo u Ratu. Dok je bila zatočena.
-Jutro-, nečiji glas ju probudi. Ona otvori širom oči i zabljesne ju sunčeva svjetlost, pa oči prekrije rukama. -Kako glava?- upita ju osoba pokraj nje.
-Jako osjetljivo-, ona odgovori, još jače stišćući rukom svoje ruke i samo želeći ostati u svojim snovima, gdje ju vječna tama čuva.
-Gladna? Žedna?- ovo zadnje ju osoba upita posprdno.
-Aria! Pa ne možeš tako- Joshua se javi negdje iz kuhinje. -Da li ti to nas ismjehuješ?-
-Nikad-, ona odgovori, lagano se hihoćući i Damaris osjeti slabo vibriranje madraca. -Damaris, mislim da bi bilo prikladno, a i ljubazno da me pogledaš sada.-
Iz njezinih usta, kao neki odgovor, izađe neki ljutit zvuk i ona nagne svoju glavu položenu i dalje na jastuku da pogleda Ariu. I dalje je bila primamljujuće prelijepa, divne sivaksto crvene boje s blagim tragovima narančaste boje, sa svojim tamnim očima i dugim, prekriženim nogama.
-I ja sam se borila u Ratu, ako te zanima-, ona pogleda svoje ruke u krilu, izbjegavajući Damarisine oči.
-Zar moramo već ujutro o tome?- ona ju iskreno upita i podigne svoje obrve.
-Bolje ikad nikad-, i dalje izbjegavajući njezin pogled.
-Istina-, ona prizna. -Ali meni se ne da nimalo razgovarati o tome. Nadam se da shvaćaš.-
Aria pogleda Joshuu koji je držao kipuću šalicu kave u rukama i gledao Damaris znatiželjno.
-Nisi mi rekao da je postala takav tvrdi orah. Prije nije bila takva, znaš li?-
On samo slegne ramenima i posjedne se pokraj Damaris na velikom krevetu.
-Dobro onda-, ona kimne glavom. -Kada budeš spremna, razgovarati ćemo-, pogleda ju. -Do tada, ja ti neću smetati. Do viđenja.-
U tren oka, ona je izašla kroz vrata, a Damaris se posjedne u krevetu i uzme šalicu iz Joshuinih ruka.
-Što ćemo danas raditi?-
On ju pogleda i ponovno slegne ramenima. 'Ne znam' je bio njegov odgovor. Ona se samo naslonila na njega.
Sretna ti jedna godina draga! Ovo je ogromno, for sure, ali mene boli briga jer će i sljedeće biti.
Got 'ya! *promijenjen soundtrack
Got 'ya! *promijenjen soundtrack
objavljeno 08.10.2011. (subota) u 23:26 sa 12 komentara