Lice mi se odavno zacrvenilo na onoj buri koja plese svake zime starim ulicama,pa iako sam nekako nezgrapno pokusavao se zastiti pretpostavljao sam da mi se i frizura nakostrjesila kao neka neispavana macka koju je netko netom maknuo s trosjeda.Noc je zablistala,hladna i zvjezdana dok se mirnoca okoline podudarala sa samocom koja me nekako nocu svlacila kada nitko nebi obracao pozornost.
Otvorim bijeli ronhill,i ugledam da iako precesto i nepusim preostale su mi tek dvije cigare za ovu nocnu setnju s gotovo punim mjesecom.Malo opusteno i pomalo nespretno zapalim i obidem osnovnu gdje ce ujutro tolika djeca gotovo bezbrizno nalik na osjecaj kad previse popis otici i zaigrati svoje igre u kojima jos nema ni ljubavi ni zabrinutosti.Falio mi je taj osjecaj,iako kad god pomislim da zamjenim onako u sali zivot s nekim ili se pak natrag u proslost vratim,njen odsjaj u srcu je prevelik i preivse mi znaci da bih jednostavno kad bi to i bilo moguce pokusao ponovno.
Svidao mi se ovaj rodni grad i zbog tolikih brezuljaka,simbolicnih uspona i padova pa sam dok se stara tvrdava pred menom dizala iz dna,a vjetar nosio uvijek rasirenu jaknu prisjetio slicnog dana kad bi se cijeli taj kraj cinio puno vecim i znacajnijim.
Sad su duge noge s lakocom prelazile u tek nekoliko kratkih minuta puteva sjecanja a njena zgrada bi jedina uspjela usporiti mene gdje god bih se zaputio.
No prije mimoilazenja,iza prozorskog stakla stari prijatelj mi zaviknuo onako u oblaku cigara i trave koju je svakodnevno koristio.Cesto se to znalo primjetiti na njegovom ponasanju,ali osobu koju znas od rodenja jednostavno te uveseli svakim novim videnjem.Primjetio sam da i on vozi vec,pa tu ideju o polaganju vozackog moram sto prije u praksu pretvorit,iako nece biti lako jer meni nema tko kupiti auto,a i za vozacki trebam sam skupit.Nesto zamisljenije sma nastavio brzo zastajuci.
Onda kad dusa sama zastane pred tim modrim prozorom u meni zaigra opet ona stara zelja toliko puta isplakana pjesmama.No ovaj put ,sad kad sam mozda docekao i dohvatio odskrinuta njena vrata,mozda nada je vikala u meni,mozda sve to lijepsim se bojama naslika.
Vratio sam se s sustavim zavijanjem vjetra,a ovaj put izabrao sam pravi kljuc izmedu dva podjenaka,onog ulaznog i kucnog,pa s tek nekoliko stepenica prosuljam se od kud se gotovo svake noci pomalo iskradem na malo samotnog dima.
Prije nego sto sam zaspao a i onda misli su mi sjekle svakakve mogucnosti koji mi mogle sici s njenih usana,tih mekih besanih usana.
Preokrenuo sam neki manji jastuk i zagledao se u mjesec,koji jos nije bio pun,al blizu je bas kao i ona,tako blizu.


...............
Prije vise od godinu dana jedan je blog ucinio da i ja pocnem svoj,pa mu ovime odajem svu zahvalu ...zove se parakeet