`ISTINA!-uznemiren-veoma,veoma,uzasno uznemiran sam bio,i jesam;ali zasto `uporno` govorite da sam lud?Bolest mi je izostrila cutila-nije ih unistila-nije otupjela.Iznad svega,sluh mi je postao vrlo ostar.Cuo sam sve sto postoji na nebu i na zemlji.Cuo sam mnogo stosta i o paklu.Po cemu sam,dakle,lud?Poslusajte! i obratite pozornost kako vam trijezno-kako smireno mogu ispricati cijelu pricu.`
E.A.Poe-Izdajnicko srce


Zrak je ispunjen napetoscu djelovao ostro poput stijena dalekih planina.Grane ladonje zjapile su prazne u potpunom odsustvu lisca koje se vec predalo i otpalo uz povike zimskih vjetrova.
Ona je bila pogrbljena,nevino i pomalo nesigurno gledajuci prema podu mislima negdje na ljubavnoj stazi,cineci njemu tim sramzeljivim i pomalo odsutnim drzanjem jos vecu plasljivost koja mu je sjekle hrabre pokusaje.Ruka joj se njezno zavitlala medu koljenima pokazujuci prema otpalom liscu njezna kao da razmjestava zvijezde u noci.Na njezinom se licu ocrtavala neizvjesnost ali nesto ju je,ni sama nije znala tocno sto pognulo naprijed,kao da je taj trenutak u vremenu neprimjetno pomagao njihovim nesigurnim zeljama.Nedaleka cesta vise je licila na usnulu rijeku,a oci su se njene,smede do beskraja skrenule hrabro i nepromisljeno prema njegovim.
Dok je promatrao kako djevojka duge smede kose prima njega,zamornog plavokosog tek poznanika,laganim kretanjem stavljajuci svoj dlan na njegov u ocima tog mladica nestali su sve misli,svi strahovi pognuti ispod potpunosti vremena.
Usne njen,tkane od meke ljubavi priblizavajuci se njegovom licu plesale su od strasti i zelje za njom.
uz obostrani uzdah,poljubili su se pomalo sveceano i tako nevino bacajuci sjenu na sutljivu ladonju i pomalo znatizeljne poglede ostalih bica u parku.
Nekoliko je vjeverica protrcalo pored tog zaljubljenog para,ali ih oni, tako sretni i posebni nisu ni primjetili neprestano stapajuci dah i dajuci lijepoti posve nove poglede.

Za moj san kojeg sam sakrio
michel

Trosi se san djetinji
o mekoj djevojci i ljubavi
odnila ga rijeka prevara
cijela horda sivih utvara
pogleda u kotace usmjerena
misli ko kartaga unistena

Ladica na dnu ormara
otkriva pocetak kraja
gdje putevi nisu uvenuli
a vitezovi su jos zapjevani
al sto dalje ruka seze
to je teze naci komad srece

Koraci tamni sad me odvlace
na perone puste nicije
dok iz magle izvire vlak
otkucava prastari smedi sat
a iza njega sto ostat ce
kad me vrane dokrajce

Hodala je tesko,al mog oka kao janje meko
koraka tanka plovila je na zeljama mojim
i strah me vodio suzom dalekom
pa nisam kleknuo pred usnama njenim

A zalim sto nisam zastao i dodirnuo
njenu kosu tkanu od snova vjecnih
uhvatio joj dlan i u ljubav zapjevao
da sam bar usan osjetio,bar trag toj sreci

Kako su noci letjele kao ptice nebeske
ali moji su dozivi u sapate se pretvorili
ulice su ostale nijeme,ah da ju bar sretnem
bar jednom da pomilujem,njen dah u meni

Hodala je lijepo,al kao ranjena srna teska
pogleda tamna u samoci kroz ljude
prelijepa i daleka,na postolju nevina otrova
kisna obrisa,dok niz lice klize suze istocne