Shvatio sam nedavno da nije sve napisano,sve sto je trebalo biti,trebalo se desiti i
nejde bas ocekivano nizvodno,zapravo bas tada nije nikada tako.
Vidio sam da postoje trenuci koji iako se ubrzo sve vrati u uobicajenu
dosadu ili tugu,sigurnost ili strah,ovisi i o vasem gledistu,iznenade i na cudenje sasvim
vas vrate na one dobre stare staze,kad sam imao smisao,i kad jos nisam pjesme pisao.
Znate ono kad se vase pesimsticno videnje nekoga,potpuno izmjeni u jednom trenutku,
pogledu ili papiru,saputu ili dodiru.
Kad u necijim ocima zapazite iznenadenje,odusevljenje,poput malene djevojcice koja upravo otvara poklon ispod bozicnog drvca.
Kad u necemu vidite promjenu,nesto neocekivano,posebna cestitka za rodendan,neka poruka u kasnu noc.
Kad se u necijem mirisu osjeti iskrenost ili jednostavno onaj osjecaj da je neka stara molitva poput pisma stigla
na svoju adresu.Rijetki su takvi trenuci ,ali vrijedni su svega.
Taj osjecaj neznanja,slican strahu u dobrim strava filmovima,vas ispunjava,
Barem mene koji sam smisao pogubio po putu
iako mi se nalazio na dlanu,neki ga je neobicni vjetar otpuhnuo daleko iznad mene,ali jos
uvijek cini se dostizno.
A u zivotu je sve dostizno,neocekivanje je ono posebno i najljepse.
Iako takav trenutak prode brzo,puno brze po vasem dojmu,on ostane nekako vjecan,nekako ispunjen,potpun.
I mozda se cini da je uvijek sve nekako jednolicno i pomalo otuzno ili kod nekih pak dosadno,
ali pogledajte i osjetite taj trenutak i nasmijesite se te uzivajte u dasku nove nade,novog zivota.
Bozicni dar ispod bora
28 rujan 2005komentiraj (40) * ispiši * #
