"Ah šta bih sve dao sada za inekciju hrabrosti!"
Govorio je mladić neobične plavkaste kose samome sebi.Čak i da je kraj njega nekoga bilo,teško bi shvatio značenje njegovih riječi u zaglušujučoj glazbi koja je ispunjavala naguranu prostoriju.
Nekolicina je njih,u povečoj skupini zagrljeno plesala i pjevala,zapravo se više zabavno derala pjesme lakog i nedvosmislenog značenja.
Mnoge su djevojke,često jedna lijepša od druge,prolazile pokraj njega,gledajući ga pomalo zavodnički krajičkom oka.
No nije se obazirao.
Pogled mu se ledeno zabetonirao za kamenu ugrađenu klupicu i osobu naslonjenu na nju.Kosa smeđa,a opet tako plava,gradila mu je snove,oči duboke i tamne ispunjene neopisivim pogledom,sačinjavale su mu želje.
I prije je sanjao djevojke,ali nju je sanjao drugačije,posebno i zamišljeno.Znao je pisati pjesme,čak je i prave priče u zadnje vrijeme počeo sastavljati,a u svima njima nalazila se ona,poput odgovora na teško pitanje.
Pjesma se sada promjenila u neobičnu i jednostavnu,bez riječi ali sa puno ritma.
Vratio je pogled i zadrhtao:
"gdje je sada otišla"
izjurio je van bez razmišljanja i milosti.Srećom po neobičnog mladića odgurnuti ljudi nisu se baš osvrtali,več su samo zagunđali i nastavili svoju priču.
Vani je bilo hladnije,a on je nosio samo bijelu oznojenu i umornu majcu kratkih rukova.Prelazio je pogledom parkiralište i okolnu livadu koja je mirno usnila pod svjetlosti zvijezda.
Kad se njen oblik vratio,pomislio je,sada ili nikada,hrabro izguravši ponos i predrasude.Govor je pripremao još tamo od svježih proljetnih dana,te je ,činilo se napokon pronašao trenutak za njegovu primjenu.
Trava se lagano savijala pod njegovim nesigurnim koracima,budeći livadu.Cvrčci su pjevušili naprijed na putu.
Ali nije bio jedini.Nečiji su kotači glasno i puno lakše budili livadu,a kad su se zaustavili pored nje i kada je vozač skinuo kacigu,svi su cvrčci utihnuli.
Zgodni crnokosi vozač zagrlio je nju,poljubivši ju željno u tople usne.
U jednom trenu,u njegovom je srcu tuga zavladala,pogled mu postade tužan i hladan,a tišina mu se uvukla,poput djeteta u toplu postelju,pod kožu rušeći mu sne stalno iznova,nalik na kišu koja stalno dolazi.

Na stablu bijela je sova skrenula pogled sa svog skromnog obroka i pogledala mladića čudnim pogledom,a onda se preplašila od zvuka kotača i smijeha lijepe djevojke.

Bili su na vrhu stepenica,u prastarom parku,jedna djevojka i on.
Hladnoća je ledila,nalik sibirskoj zimi,pa su krošnje stabala bile ogoljene i prozirne,dopuštajući uzbuđenim pogledima
da promatraju duboko kroz njih,sve do starih rimskih stupova koji su i dalje prkosili vremenu i zaboravu.
Nisu bili dugo zajedno,ali osjećaj na kojem je letio kada bi ugledao nju,nije davao mjesta sumnji.
Zaljubio se onako kad ni ljubav nije dovoljno snažna riječ,kad ni zlatna svjetlost ni hladnoća zelenih novčanica nemogu probiti čistinu njezina pogleda,
toplinu njezinih dodira.
A dok ju je grlio i ponegdje još uvijek sramželjivo poljubio,ta toplina mu je tekla venama čineći svu prošlost bezvrjednom
,sve snove nepotrebnima.Vjetar je širio svoj dah umiljato ih milujući kao da im daje svoj blagoslov,svoj naklon.
Njezina se sunčana kosa nemarno vijorila,ostavljajući njega bez riječi.
Ali nešto je želio reći.Planirao je kada prođu vjetrovi njoj na slatke uši tiho šapnuti svoju ljubav,no nije mogao više čekati.
Ova noć,hladna a opet nježno topla nagovorila ga je,pokazujući mu nju,lijepšu od šumskog vihora,jasniju od planinskog zova plave vile
u svijetlu ljubavi i tišine.
Pokraj njezinih promrzlih crvnekastih ušiju šapuno je iskreno i jednostavno:
"Volim te,curice moja"
Nesigurnost koju je osjećao ranije dovodeći u pitanje njezin kasniji zagrljaj nestali su
,postavši prozirni kao grane ledenih stabala.
Jer smeđi mu je pogled,uzvratio riječi,nespretno i zaljubljeno.
Te me ju noći netko posebnog,toplog,smeđeg pogleda ispunjavao snove tišinom i nježnim dodirom.
Na pozornici mnogih predstava,ova je bila posebna,a vjetar koji je kasnije još hladnije zapuhnuo
stiskao ih je zajedno.
Na njegovom su ramenu u tihom mraku i svjetlosti noći na kratko,ali vječno zaspali snovi.


spomen na naših 6 mjeseci

Poput oblaka koje skrivaju mjesec magla je u rano jutro odbijala propustit sunce, zaklanjajući ga i čineći ga gotovo nevidljivim.Dvije skrivene lastavice u svom su gnijezdu zatvorile oči i mirno zaspale,da bi sada iznenada poskočile,znatiželjno i plašljivo.
Začulo se šuštanje.Vlak koji se tren poslije zaustavio pred njima sadržavao je stvarnost koja je rušila njene želje,njene snove.
Nokti su joj se poput preplašenog mačića zabili u njegova leđa.Molila ga je,obečavala svašta,samo da ne ide,da ostane s njom, ali njegove su plavo-zelenkaste oči i dalje ponosno gledale naprijed nedajući slabosti ni trenutak razmišljanja.
Na zapadnoj stanici neki su plakali,gledajući kako se njihovi strahovi obistinjuju.Rat je svoje prste protegnuo i do njihovih domova.Vojnici,ponegdje još dječaci od svega osamnaest godina hrabro su odbijali suze.Nekolica nesmotrenih je čak uzvikivala bojne poklike, neznajući da time kidaju srca svojih djevojaka,svojih žena.
Magla se još spustila kao da pokušava svojim sivilom sakriti tugu. Ona ga je i dalje molila, preklinjala, čak ga je htjela udariti pokušavajući sve samo da ostane.
Smirivao ju je naivnim riječima da se vraća za mjesec-dva,da mu ostane vjerna, time namjerno skrečući temu ,jer znao je da su te smeđe oči i ta nebeska smeđa kosa njegove i njemu jedine.
Opustila se i nježno pala u njegov topao zagrljaj.Milovao joj je lice i laganim pokretima prolazio kroz kosu,dajući joj još lijepši sjaj.
Čovijek sa neobičnom kapom i odjelom uzviknuo je:
"Ukrcaj" ,glasno ali njoj opet tako nejasno jer nije dopuštala da shvati kako on odlazi.Odlazi u rat na bojišnicu,daleko u neku prokletu šumu,planinu.
Nije ga prestajala gledati.Kako joj se sviđao.Vojnička mu je uniforma opravdavala smrknut pogled,a prošlu su noć proveli zajedno, pa mu je svijetlo smeđa prelijepa,oduvijek je tako mislila,kosa sada bila pomalo raščupana,a njezin mu se lančić zavukao duboko pod potkošulju te ga nije primjetila.
Gledala je tek njegove obrise oko vrata.Vrata koje je toliko puta ljubila, željela.
Suze su joj se opet počele slijevati,te ju on poljubi tužnim i nježnim usnama,dajući joj nadu i tugu,isprekidane mislima.
Napravio je prvi korak težak poput gorske stijene.Vojnici su ulazili u vlak.Vrijeme je teklo poput sunčeve svjetlosti, a on je morao otići.
Mnoge ,a i ona je bila jedna od njih,nisu puštale stisak svojih voljenih,stvarajući gužvu.
Njegov je dodir tad popustio poput tihog lista u kasnu jesen.
Gledala je kako među posljednjima ulazi stojeći na onim malim stepenicama koje pomažu da se lakše uđe,opasno se njišući na rubu.
Netko ju je odgurnuo, a ona je panično tražila mjesto gdje če ga opet ugledati.Pronašla je vazu sa cvijećem koje uljepšuju stanicu te se popela i ugledala ga.
Vlak je polako,ali sve brže odlazio.
On joj je mahnuo,smireno i voljeno,a u ruci na, njezin užas i ostvaren strah držao je crnu pušku zajedno sa barjakom.
Njegova slika je polako izblijedila ,a vlak je ušao u normalnu brzinu gubeći se u magli.
U magli koja je stišala i suze i ponos, i strah i hrabrost.


Za sve one kojih nema
... Michel

Sunce poput zimske peći grije beskrajnu plavu boju.Nema ni oblaka,ni vjetra, ni hladovine drveća.
Samo se jedna sjena prisjeća i razmišlja,na obali stijena, sama a opet tako neprolazna.
Valovi su ga poprskali,nespretno i pomalo zaigrano,ali on nije volio more,a kratkotrajni smznuti morski dodir nije podnosio.Sunce ga je razotkrivalo,te ni u njemu nije mogao pronaći trenutak osmijeha.
Pa,zašto je uopče ovdje,na obali ničega,usamljen poput bijelog goluba u crnoj noći? nije znao,nije ni pokušao misliti o tome,odavno se bio predao tišini.
Njegova se svjetloputa koža poput vučjeg otpora pripitomljavanju,odbijala predati crnilu svjetlosti.Oči pune tuge tražile su granu za koju bi se uhvatile,tražile su nekoga.
Ali znao je i sam,on nije htio tek bilo koga.
Tražio je nekoga,nečiju kosu,nečije oči.Smeđe,jesenske oči.Ne plave,ni zelene,zapravo boja je nebitna,a pogled je sve i duša i tijelo.
Pogled kojeg je pronašao,a kojega je iz ruke ispustio a da ga pravo nije ni držao.Ne može zaboraviti, da živi vječnost u beskraju opet bi žalio,tugavao za tim pogledom.
Odvojen od svega promatrao je kako se na pučini ukazuje sunčev obris,kao da se ono jasno pokazuje tek trenutak prije nestanka.Kako bi volio sada biti sa njom.Ploviti i trčati,plivati i letjeti,gledati nebo i more,sve odjednom u njezinome pogledu.
Poput čovijeka na samrti, molio je plavi beskraj za jedan njezin dodir,barem na trenutak.
Pokorno molio, pa ljutito zahtjevao,a onda pogano ignorirao.Ali nije pomoglo.
Plavi je beskraj šutio,tek nijemo promatrajući sijenu kako se nečujno provlači kroz stijene.prohujali su sati,a oblaci su odavno zatvorili nebo.Lagana je kiša započela svoj ples, dok se nečija sijena zamagljivala, da bi kasnije uz tupi šum kojeg nitko,ni more,ni oblaci nisu začuli, nestala potpuno se sjedinivši sa plavim beskrajem.


"nema riječi,nema dara,niti pjesama
da sakriju moju muku,moja sjećanja"

Nebeski sokol raširenih krila približavao se brijegu,letivši ponosno iznad bijele doline.Na trenutak nešto je zasvjetlucalo poput svjetionika u morskoj noći.
Suza mu je potekla tiho niz obraz izmorenog lica.Več je veljača,pomislio je.Dugo su izdržali,ali pomoći nije bilo.Ostali su tek blijedi pogledi i kukavičke isprike za suzdržavanje.Svi su prihvatili sudbinu.
Stara je utvrda bila izmorena i na izmaku snaga,dok je promatrala kako je zelena vojska okružuje još tamo od početka padanja hrastovog lišča,a sad je več bila hladna zima.
Noge su mu se smrznule,iako je preko njih navukao nekoliko pari čarapa,preuzevši ih od preminulih branitelja utvrde.
Ostala ih je tek nekolicina,petnaestero najviše,a i to je tek bila pozitivna procjena.
Sjedio je pokraj drvenih vrata,visokih i starih,na ulazu u utvrdu.Oko njega deseci mrtvih nepokopanih tijela,koje nitko više nije mogao sahraniti,čak su i svi psi izginuli.
Zeleni je vladar,duge crne brade bio mudar i strpljiv.dao je otrovati meso ubijene strvine,a onda je u tišini svojeg šatora zlokobno promatrao kako psi trgaju strvinu.
Kasnije kada je hrane ponestalo,a sve su životinje pomrle,neki su branitelji na rubu izgladnjelosti i zdravog razuma ubijali pse i jeli njihovo meso,time sami sebe zaraživši.
U groznoj predstavi koja je uslijedila,bolest je poharala južni dio utvrde,da bi ju ugasio tek ledeni dolazak zime i snijega.
Zelena je vojska tada napadala najviše,približavajući užasan kraj koji se poput crnog oblaka nadvio nad utvrdu.
naglo se pomaknuo.Užasan je zvuk,zvuk za napad zelene vojske,prolomio nebo.
Pokušao je ustati,no nije mogao.Nije osječao noge,zaledile su se.
Uspio je tek neznatno okrenuti glavu unazad.Nikog nije bilo,nikog živog.Ostao je posljednji.Disanje mu se usporavalo,a oči su mu se polako crnile.Prihvatio je završni ples i prepustio se.

Zelenom je konjaniku koji je nedugo zatim projahao u utvrdu,gotovo pozlilo od prizora.Utvrda je bila mrtva,raspadnuta tijela ležala su posvuda.Oni posljednji su se zaledili.Nekom su nesretniku na ulazu utvrde bile čak i otvorene oči.Gledale su ga ponosno.Poštovanje i mržnja kidali su mu misli,a onda odluči spustiti svoj polumjesec i dade naređenje da se hrabri branitelji pokopaju po njihovoj staroj tradiciji.

U godinama koje su uslijedile i nevremena i oluje su zaobilazile ledeno grobište,samo je stari viteški natpis"zauvijek živi onaj koji pogine pošteno" gledao tiho u plavo nebo,u biserne oblake,u daleke neprolazne zvijezde i još mnogo dalje,tamo gdje mu je netko uzvrčao pogled,bistar i nebeski.