Nebeski sokol raširenih krila približavao se brijegu,letivši ponosno iznad bijele doline.Na trenutak nešto je zasvjetlucalo poput svjetionika u morskoj noći.
Suza mu je potekla tiho niz obraz izmorenog lica.Več je veljača,pomislio je.Dugo su izdržali,ali pomoći nije bilo.Ostali su tek blijedi pogledi i kukavičke isprike za suzdržavanje.Svi su prihvatili sudbinu.
Stara je utvrda bila izmorena i na izmaku snaga,dok je promatrala kako je zelena vojska okružuje još tamo od početka padanja hrastovog lišča,a sad je več bila hladna zima.
Noge su mu se smrznule,iako je preko njih navukao nekoliko pari čarapa,preuzevši ih od preminulih branitelja utvrde.
Ostala ih je tek nekolicina,petnaestero najviše,a i to je tek bila pozitivna procjena.
Sjedio je pokraj drvenih vrata,visokih i starih,na ulazu u utvrdu.Oko njega deseci mrtvih nepokopanih tijela,koje nitko više nije mogao sahraniti,čak su i svi psi izginuli.
Zeleni je vladar,duge crne brade bio mudar i strpljiv.dao je otrovati meso ubijene strvine,a onda je u tišini svojeg šatora zlokobno promatrao kako psi trgaju strvinu.
Kasnije kada je hrane ponestalo,a sve su životinje pomrle,neki su branitelji na rubu izgladnjelosti i zdravog razuma ubijali pse i jeli njihovo meso,time sami sebe zaraživši.
U groznoj predstavi koja je uslijedila,bolest je poharala južni dio utvrde,da bi ju ugasio tek ledeni dolazak zime i snijega.
Zelena je vojska tada napadala najviše,približavajući užasan kraj koji se poput crnog oblaka nadvio nad utvrdu.
naglo se pomaknuo.Užasan je zvuk,zvuk za napad zelene vojske,prolomio nebo.
Pokušao je ustati,no nije mogao.Nije osječao noge,zaledile su se.
Uspio je tek neznatno okrenuti glavu unazad.Nikog nije bilo,nikog živog.Ostao je posljednji.Disanje mu se usporavalo,a oči su mu se polako crnile.Prihvatio je završni ples i prepustio se.

Zelenom je konjaniku koji je nedugo zatim projahao u utvrdu,gotovo pozlilo od prizora.Utvrda je bila mrtva,raspadnuta tijela ležala su posvuda.Oni posljednji su se zaledili.Nekom su nesretniku na ulazu utvrde bile čak i otvorene oči.Gledale su ga ponosno.Poštovanje i mržnja kidali su mu misli,a onda odluči spustiti svoj polumjesec i dade naređenje da se hrabri branitelji pokopaju po njihovoj staroj tradiciji.

U godinama koje su uslijedile i nevremena i oluje su zaobilazile ledeno grobište,samo je stari viteški natpis"zauvijek živi onaj koji pogine pošteno" gledao tiho u plavo nebo,u biserne oblake,u daleke neprolazne zvijezde i još mnogo dalje,tamo gdje mu je netko uzvrčao pogled,bistar i nebeski.