Bili su na vrhu stepenica,u prastarom parku,jedna djevojka i on.
Hladnoća je ledila,nalik sibirskoj zimi,pa su krošnje stabala bile ogoljene i prozirne,dopuštajući uzbuđenim pogledima
da promatraju duboko kroz njih,sve do starih rimskih stupova koji su i dalje prkosili vremenu i zaboravu.
Nisu bili dugo zajedno,ali osjećaj na kojem je letio kada bi ugledao nju,nije davao mjesta sumnji.
Zaljubio se onako kad ni ljubav nije dovoljno snažna riječ,kad ni zlatna svjetlost ni hladnoća zelenih novčanica nemogu probiti čistinu njezina pogleda,
toplinu njezinih dodira.
A dok ju je grlio i ponegdje još uvijek sramželjivo poljubio,ta toplina mu je tekla venama čineći svu prošlost bezvrjednom
,sve snove nepotrebnima.Vjetar je širio svoj dah umiljato ih milujući kao da im daje svoj blagoslov,svoj naklon.
Njezina se sunčana kosa nemarno vijorila,ostavljajući njega bez riječi.
Ali nešto je želio reći.Planirao je kada prođu vjetrovi njoj na slatke uši tiho šapnuti svoju ljubav,no nije mogao više čekati.
Ova noć,hladna a opet nježno topla nagovorila ga je,pokazujući mu nju,lijepšu od šumskog vihora,jasniju od planinskog zova plave vile
u svijetlu ljubavi i tišine.
Pokraj njezinih promrzlih crvnekastih ušiju šapuno je iskreno i jednostavno:
"Volim te,curice moja"
Nesigurnost koju je osjećao ranije dovodeći u pitanje njezin kasniji zagrljaj nestali su
,postavši prozirni kao grane ledenih stabala.
Jer smeđi mu je pogled,uzvratio riječi,nespretno i zaljubljeno.
Te me ju noći netko posebnog,toplog,smeđeg pogleda ispunjavao snove tišinom i nježnim dodirom.
Na pozornici mnogih predstava,ova je bila posebna,a vjetar koji je kasnije još hladnije zapuhnuo
stiskao ih je zajedno.
Na njegovom su ramenu u tihom mraku i svjetlosti noći na kratko,ali vječno zaspali snovi.
spomen na naših 6 mjeseci
Post je objavljen 27.08.2005. u 18:46 sati.