Poput oblaka koje skrivaju mjesec magla je u rano jutro odbijala propustit sunce, zaklanjajući ga i čineći ga gotovo nevidljivim.Dvije skrivene lastavice u svom su gnijezdu zatvorile oči i mirno zaspale,da bi sada iznenada poskočile,znatiželjno i plašljivo.
Začulo se šuštanje.Vlak koji se tren poslije zaustavio pred njima sadržavao je stvarnost koja je rušila njene želje,njene snove.
Nokti su joj se poput preplašenog mačića zabili u njegova leđa.Molila ga je,obečavala svašta,samo da ne ide,da ostane s njom, ali njegove su plavo-zelenkaste oči i dalje ponosno gledale naprijed nedajući slabosti ni trenutak razmišljanja.
Na zapadnoj stanici neki su plakali,gledajući kako se njihovi strahovi obistinjuju.Rat je svoje prste protegnuo i do njihovih domova.Vojnici,ponegdje još dječaci od svega osamnaest godina hrabro su odbijali suze.Nekolica nesmotrenih je čak uzvikivala bojne poklike, neznajući da time kidaju srca svojih djevojaka,svojih žena.
Magla se još spustila kao da pokušava svojim sivilom sakriti tugu. Ona ga je i dalje molila, preklinjala, čak ga je htjela udariti pokušavajući sve samo da ostane.
Smirivao ju je naivnim riječima da se vraća za mjesec-dva,da mu ostane vjerna, time namjerno skrečući temu ,jer znao je da su te smeđe oči i ta nebeska smeđa kosa njegove i njemu jedine.
Opustila se i nježno pala u njegov topao zagrljaj.Milovao joj je lice i laganim pokretima prolazio kroz kosu,dajući joj još lijepši sjaj.
Čovijek sa neobičnom kapom i odjelom uzviknuo je:
"Ukrcaj" ,glasno ali njoj opet tako nejasno jer nije dopuštala da shvati kako on odlazi.Odlazi u rat na bojišnicu,daleko u neku prokletu šumu,planinu.
Nije ga prestajala gledati.Kako joj se sviđao.Vojnička mu je uniforma opravdavala smrknut pogled,a prošlu su noć proveli zajedno, pa mu je svijetlo smeđa prelijepa,oduvijek je tako mislila,kosa sada bila pomalo raščupana,a njezin mu se lančić zavukao duboko pod potkošulju te ga nije primjetila.
Gledala je tek njegove obrise oko vrata.Vrata koje je toliko puta ljubila, željela.
Suze su joj se opet počele slijevati,te ju on poljubi tužnim i nježnim usnama,dajući joj nadu i tugu,isprekidane mislima.
Napravio je prvi korak težak poput gorske stijene.Vojnici su ulazili u vlak.Vrijeme je teklo poput sunčeve svjetlosti, a on je morao otići.
Mnoge ,a i ona je bila jedna od njih,nisu puštale stisak svojih voljenih,stvarajući gužvu.
Njegov je dodir tad popustio poput tihog lista u kasnu jesen.
Gledala je kako među posljednjima ulazi stojeći na onim malim stepenicama koje pomažu da se lakše uđe,opasno se njišući na rubu.
Netko ju je odgurnuo, a ona je panično tražila mjesto gdje če ga opet ugledati.Pronašla je vazu sa cvijećem koje uljepšuju stanicu te se popela i ugledala ga.
Vlak je polako,ali sve brže odlazio.
On joj je mahnuo,smireno i voljeno,a u ruci na, njezin užas i ostvaren strah držao je crnu pušku zajedno sa barjakom.
Njegova slika je polako izblijedila ,a vlak je ušao u normalnu brzinu gubeći se u magli.
U magli koja je stišala i suze i ponos, i strah i hrabrost.
Za sve one kojih nema
... Michel
Post je objavljen 20.08.2005. u 11:26 sati.