Sunce poput zimske peći grije beskrajnu plavu boju.Nema ni oblaka,ni vjetra, ni hladovine drveća.
Samo se jedna sjena prisjeća i razmišlja,na obali stijena, sama a opet tako neprolazna.
Valovi su ga poprskali,nespretno i pomalo zaigrano,ali on nije volio more,a kratkotrajni smznuti morski dodir nije podnosio.Sunce ga je razotkrivalo,te ni u njemu nije mogao pronaći trenutak osmijeha.
Pa,zašto je uopče ovdje,na obali ničega,usamljen poput bijelog goluba u crnoj noći? nije znao,nije ni pokušao misliti o tome,odavno se bio predao tišini.
Njegova se svjetloputa koža poput vučjeg otpora pripitomljavanju,odbijala predati crnilu svjetlosti.Oči pune tuge tražile su granu za koju bi se uhvatile,tražile su nekoga.
Ali znao je i sam,on nije htio tek bilo koga.
Tražio je nekoga,nečiju kosu,nečije oči.Smeđe,jesenske oči.Ne plave,ni zelene,zapravo boja je nebitna,a pogled je sve i duša i tijelo.
Pogled kojeg je pronašao,a kojega je iz ruke ispustio a da ga pravo nije ni držao.Ne može zaboraviti, da živi vječnost u beskraju opet bi žalio,tugavao za tim pogledom.
Odvojen od svega promatrao je kako se na pučini ukazuje sunčev obris,kao da se ono jasno pokazuje tek trenutak prije nestanka.Kako bi volio sada biti sa njom.Ploviti i trčati,plivati i letjeti,gledati nebo i more,sve odjednom u njezinome pogledu.
Poput čovijeka na samrti, molio je plavi beskraj za jedan njezin dodir,barem na trenutak.
Pokorno molio, pa ljutito zahtjevao,a onda pogano ignorirao.Ali nije pomoglo.
Plavi je beskraj šutio,tek nijemo promatrajući sijenu kako se nečujno provlači kroz stijene.prohujali su sati,a oblaci su odavno zatvorili nebo.Lagana je kiša započela svoj ples, dok se nečija sijena zamagljivala, da bi kasnije uz tupi šum kojeg nitko,ni more,ni oblaci nisu začuli, nestala potpuno se sjedinivši sa plavim beskrajem.
"nema riječi,nema dara,niti pjesama
da sakriju moju muku,moja sjećanja"
Plavi beskraj
13 kolovoz 2005komentiraj (76) * ispiši * #
