Sudionik Domovinskoga rata, danas estradni umjetnik Marko Perković Thompson, govori o svome putu svjedočenja vjere i ljubavi. Susrevši Boga pronašao je temelj na kojemu je odlučio utvrditi svoj život. Nadahnut čvrstom vjerom u Boga danas slavi one vrijednosti koje su urezane u srce čovjeka, a plod su ljubavi.

Najnoviji album »Bilo jednom u Hrvatskoj« privukao je pozornost javnosti. Budući da se smatra kvalitetnim uratkom, koje su ti bile smjernice pri nastajanju i izradi albuma?
Ja sam taj album dugo radio, više od dvije godine. Prvo sam određivao koje će teme biti, a potom razrađivao teme posebno. Dovodio sam pjesme do nekoga svog kriterija, a zatim sam to aranžmanski uobličavao sa svojim ljudima te sam na kraju svega zadovoljan. Bilo je prilično iscrpno, promijenio sam nekoliko studija, ali pjesme su slušane i prihvaćene i to je dobro.

Pjesme zrače tradicionalnim vrijednostima. Jesu li vrijednosti hrvatskoga društva poljuljane?
Da, puno mojih pjesama se bavi tom tematikom, govore o vrednotama koje se čine poljuljanima jer osim Crkve i sličnih institucija gotovo nitko ne čuva te naše vrednote. Ja u svojim pjesmama uvijek govorim da su vrednote bitne i upravo su te naše hrvatske vrednote – ljubav prema Bogu, ljubav prema Domovini, ljubav prema čovjeku te ljubav prema obitelji – ono što mene najviše inspirira.

Po tvojoj procjeni, ima li dovoljno prostora za vjernike u slojevima našega drustva, npr. estradi, bussinessu, politici? Ima li vjernik šanse u takvim sredinama?
Pa zavisi o čovjeku. Mene ništa ne može poljuljati u mojoj vjeri! Nastojim biti čvrst u svojoj vjeri, a jednako tako i svakoga drugog čovjeka ne bi smjelo ništa poljuljati u vjeri. Isus Krist je jednako tako beskompromisno volio i svakoga čovjeka i svoga Oca. Dakle, taj bismo primjer trebali slijediti, a po tome vidimo kako u vjeri nema kompromisa. U takvoj, nepokolebljivoj vjeri svaki čovjek pronalazi svoj put bez obzira na okružje u kojemu živi.

Kakvo je bilo tvoje pravo, zrelo iskustvo upoznavanja Boga i Božje blizine?
Da, zrelo, tako je! Pa prije nekih sedam, osam godina ja sam osjetio jače prisutnost Boga. Možda je grubo reći, ali ja sam se tada izmirio s Bogom, osjetio sam njegovu blizinu, toplinu, snagu, zaštitu i to je nešto »najlipše« i najosjetljivije, najprodornije. Teško je to riječima opisati. Odlascima u crkvu, posebice u crkvu sv. Ante na Svetome Duhu gdje je djelovao p. Miškić, druženjem sa svećenicima te odlaskom na molitvene zajednice počeo sam se jačati u vjeri. Često sam se pitao što bih ja od Boga tražio kada bih mogao: zdravlje, blagostanje mojih bližnjih ili bilo koju drugu korist, ali ipak sam nekako osjetio da je najvrednije od Boga pitati ČVRSTU vjeru. Kada imaš čvrstu vjeru, sve ovo drugo dolazi. Tako je bilo i kod mene: kako sam počeo osjećati čvrstinu vjere, tako se sve slagalo i u mome javnom djelovanju, u privatnome životu, mome cjelokupnom okružju, kao i u obitelji. Tek tada se sve posložilo.

Koliko ti takvo iskustvo i vjera pomažu u životnim izazovima? Kako ostati čvrst, jak i nepokolebljiv i sačuvati svoj moralni identitet kada je pojedinac vjernik danas suočen s mašinerijom osude i omalovažavanja? Puno ljudi stane na pola puta i spusti glavu. Kako iznaći snagu i hrabrost?
U molitvi! Ona ti daje snagu, ona te ojača, ona te inspirira, ona te štiti. Molitva je po meni to oružje kojim se možeš obraniti od svijeta i svih tih nametnutih loših stvari koje često proizlaze iz svijeta ili iz medija. Osobno prakticiram sve vrste molitve: krunicu, sv. misu, klanjanje. To su tradicionalne katoličke molitve koje molim. Mislim također kako je jako bitno da se ti sam susretneš sa sobom i s Bogom. Kada s njim tako blisko razgovaraš, tada je to najotvorenija, najdublja i najjača molitva.

Kako si došao do medaljona sv. Benedikta? Taj se medaljon kasnije mahom nosio diljem Hrvatske.
Najprije sam ga uočio na jednome djetetu u jednoj molitvenoj zajednici. Naoko mi se učinio zanimljivim pa sam se pomalo raspitao o značenju. Nakon nekoga vremena darovao mi ga je jedan karizmatični svećenik pa sam od njega dobio i cjelovito objašnjenje medaljona te ga stoga i danas nosim s tim uvjerenjem. A medaljon je postao zatim općeprihvaćen nakon što sam se s njime slikao na omotu albuma »E, moj narode«.

Po mišljenju mnogih, pjesma »Diva Grabovčeva« ostavlja poseban trag u srcu. Kako si baš tu pjesmu odlučio prepjevati i predstaviti je onoj javnosti koja tu temu nije poznavala?

Ja sam čuo za tu priču kada sam bio na Blidinju. Posjetio sam i mjesto gdje je Diva pokopana, na Vran planini oko Rame. Ta priča me je dirnula kao čovjeka sklona tim pričama koje u sebi sadrže pozitivnu poruku. Inspirirao me njezin život prije svega, a onda i njezino postojanje u narodu i nakon mnogih godina. Ubrzo sam nabavio jednu pjesmaricu s pjesmama o njoj, a nakon toga sam tu pjesmu tekstualno i glazbeno obradio na svoj način. Htio sam istaknuti njezin život. Moja poruka nalazi se, naime, u stihu: »I kada pogledaš našim ženama u oči i kad vidiš jedan divan sjaj, to je Diva Grabovčeva, još je ona živa, znaj!« Mislim da je važno znati da oko nas postoje Dive, one žene koje vrijednosti ne gube ni po cijenu smrti. A takve žene se ne smiju propustiti, one zaslužuju poštovanje i divljenje.

Obitelj! Danas si obiteljski čovjek. Što za tebe osobno znači biti pater familias i obitelj općenito, u ovome suvremenom dobu?
Obitelj je zaista dar Božji. Nama ljudima na ovome svijetu obitelj je cilj, cilj koji nam je Bog zadao. Obitelj je najsvetija zajednica u svakome društvu. Ja to tako osjećam i doživljavam. Sada kada i sam imam obitelj, meni je obitelj sve. Evo, ja bih svima na ovome svijetu poželio obitelj jer ona nosi posebnu ljubav i draž. Ona, naravno, nosi i probleme i sve ono što čovjek ne bi htio, ali kada sve to uobličiš u jedan život, onda to postaje savršena ljubav. Kada vidim svoje sinove, kćer i suprugu, osjećam da imam nešto dragocjeno. Obitelj je dragocjeno ispunjenje.

Bi li mogao izdvojiti neke svoje pjesme koje tebi osobno znače nešto više?
Uh, to je posebno teško kantautoru, a ja to jesam. Mislim da je neki put i samu izvođaču nekih pjesama teško odabrati onu posebnu, a kantautorima je tim teže. Mogu eventualno reći da su mi biografske pjesme poput »Dide« ili »Sine moj« nešto malo bliže, ali teško je izdvojiti »Divu Grabovčevu« pored »Dide« i obratno. Važno je da nikada ni jednoj pjesmi ne dajem prostora manje nego drugoj. Svakoj svojoj pjesmi dajem se cijeli.

I na kraju,koja je tvoja poruka?
Mislim da je ovo posljednje vrijeme u kojemu živimo vrijeme srca,vrijeme ljubavi. I u svoj ovoj liberalizaciji, koja posebice mladu čovjeku nameće nemoral i svakakve stvari, dolazi vrijeme da se ljudi osvijeste, da govore srcem, da govore jezikom ljubavi. Svaki čovjek treba gajiti ljubav prema Bogu, ljubav prema Domovini i svojoj obitelji jer je čovjek bez svega toga stvarno ništavan. Bez te tri vrijednosti bio bi siromašan, ne materijalno, već u duši, a čovjek, ako duševno nije dovoljno nahranjen ili je bolestan, onda mu je beskoristan i materijalizam i sve ono što mu svijet nudi. Zato, vrijeme srca stoji za vrijeme Boga, vrijeme Domovine i vrijeme obitelji i čovjeka. Eto, to je put i tako bismo trebali živjeti!