Sve za nju, a osjećaji su (pre)jaki. Možda nije zdravo? Ali oduvijek je bilo nešto...

četvrtak , 06.11.2014.

Sve mi je ta mala. Sve bih dao za nju. Nema sretnije osobe od mene kada znam da sam ju usrećio, kada vidim kako se slatko smije. Ne mogu misli s nje maknuti ni na trenutak. I kroz ove godine sam se trebao naviknuti da stalno mislim na nju, ali jednostavno, sada opet ne ide.

Sve ove godine, uvijek mi je na pameti, što god radio, ali sam nekako mogao se i zaokupiti pa potisnuti te misli. Svakako bi me se vratile, čim bih malo odahnuo od nečega, čim bi uzeo bilo kakvu pauzu, ali navikao sam na to. Ali sada, več neko vrijeme ne mogu nikako potisnuti misli o njoj, mislio o tome koliko ju volim i koliko mi fali. Čime god da se pokušam zaokupiti, jednostavno, ne ide.

I mogao bih stalno razgovarati s njom, samo da joj čujem glas. Ma bar da se i dopisujem s njom. Ali ne smijem to raditi, ne želim da sam joj dosadan i naporan. Ima svojih obaveza i ne može cijeli dan provoditi dopisujući se sa mnom. Već sam i sam sebi dosadan.

Ona je moj put, ona je smisao mog života. I dan danas kada mislim o njoj osjećam uzbuđenje u grudima, kada ju zagrlim, srce mi zaigra, obuzme me tolika sreća da je to nepojmljivo. Izuzetno intezivan osjećaj koji me cijelog obuzme. Toliko sretan i uzbuđen budem da to nije dobro. Ne znam što bih sa sobom napravio. Možda lijepo zvuči kako sam jako sretan, ali nije. takavi osjećaji nisu normlani, takavi osjećaji umaraju tijelo i dušu. ne bih htio da to svaki dan proživljavam. Znam da možda glupo zvuči, ali tko iskusi takav intezivan osjećaj ne želi da traje dugo. Prelijepo je, ali za kratko vrijeme.

Mnogi mi govore kako sam previše privržen njoj i kako previše toga radim za nju i zbog nje. Svjestan sam toga. Ali, ja bih napravio sve za nju, samo da je sretna. I ako idem i protiv sebe, nije mi problem. Naravno, i usprotivit ću joj se. Ne može biti sve po njezinome, ali mislim da toga treba biti više, da moram imati svoj stav. Naime, imam ga, ali je nekako jako sličan njezinom i ispada da joj se pokoravam i jednostavno ne izgleda da imam stava. Loše. Moram pokzati da imam stav unatoč tome što sam za nju spreman učiniti sve.

Ona je ta, ta koja mi se uvijek motala po glavi od kako sam ju samo malo upoznao. Ona je ta kojoj sam se radovao kao malo dijete, iako ju vidim 1-2 puta godišnje na par sati i samo sam isčekivao dan kada ću ju vidjeti. Ne mogu reći da sam ju volio, ali jako mi je s njom bilo lijepo, njeno društvo mi je uvijek godilo, uvijek sam bio radostan uz nju, ne znajući ni sam koji je razlog. Postojali su ti neki čudni osjećaji koji bi me ispunili dok razgovaram s njom i ta neka tuga, nešto takvo, što bi ma zaokupiralo kada bi se rastali. Ne, nije to bila ljubav, ali je bilo nešto, možda nešto slično. Nije to bila ni zaljubljenost, ne, ne na taj način, jer bio sam zaljubljen u mnoge druge, ali bi to sve bilo nekako površno, nije bilo te nekakve ispunjenosti, zadovoljstva. A postojali su i ljudi s kojima sam jako volio razgovarati, bio ili ne zaljubljen u njih, i opet j postojala neka praznina. Ne tuga, praznina, neka neobjašnjiva praznina. Bio sam i jako sretan i sve, ali uvijek je nešto falilo, nešto što imam kada sam s njom. I tako je to potrajalo i na kraju sam se ludo zaljubio u nju, i odljubio i shvatio potom da ju volim, iskreno volim, i ponovno se zaljubio u nju i završili smo zajedno i evo, volim ju i dan danas kao i prvog dana, i više.

Svakim danom sve više shvaćam koliko mi je stalo do nje i koliko ju volim i kako nema ništa što bi me spriječilo i udaljilo od nje. Nas dvoje možemo sve, zajedno možemo sve. I ako se i javi kakva nesigurnost, zajedno možemo sve prebroditi.

Baš sam se raspisao. Nisam čovjek od velikih riječi i vjerojatno se nisam u mnogim dijelovima dobro izrazio, ali eto, pokušao sam opisati kako i što osjećam prema njoj i kako mi nije žao niti jedne suze koji sam pustio za nju, jer znam, isplati se. Isplati se propatiti, jer znam da ćemo na kraju biti zajedno i sretni oboje.

Fali mi

Fali mi sreća moja malena. Moja mala ljepotica
Ne mogu misliti kako spada, samo osvježavam fejs, i gledam skype ne bi li vidio da je tu, da se čujem s njom. Samo išćekujem kada ću se čuti s njom, kada ću se vidjeti s njom, nije mi do ničega.

Užasni mi fali zlato moje jedino

Prelijep i presretan vikend i potpuna tuga poslije

srijeda , 05.11.2014.

I tako, ovaj vikend sam bio u OS sa mojom ljubavi. nešto preljepo, neopisivo. Biti uz nju, grliti ju, ljubiti ju, zaspati s njom u zagrljaju i probuditi se uz nju... nadasve nešto najljepše.

Toliko sreće i radosti unosi u mene. Sama njena pojava me može razveseliti kao nikada. A tek njen zagrljaj, zagrljaj sigurnosti, zagrljaj sreće. Htio bih ju zauvijek držati u zagrljaju, da vječno bude uz mene. Najljepše od svega, probuditi se, otvoriti oči i vidjeti, osjetiti, ju pored mene. Onako prelijepu, smirenu, srce mi iz rudi hoće iskočiti od radosti.
Volim ju, volim ju više od svega na svijetu ovome, volim ju više od sebe.

Taj njen osmijeh, osmijeh koji bolesti liječi, osmijeh od kojeg se vinem u visine i od kojeg ne mogu do sebe doći, osmijeh najljepši

I tako teško je bilo otići, spakovat se na bus za ZG, pustit ju iz zagrljaja i i okrenuti se. Priznajem, slomio sam se, plakao sam, umirao sam putem.
Jedva čekam da je ponovno vidim, da ju ponovno zagrlim, da osjetim toplinu njenog tijela dok ju čvrsto držim u zagrljaju. Jedva čekam da vidim njen osmijeh, da poljubim njene slake usne... Da planem od ljubavi, da ne znam gdje sam od sreće. Samo ona me može toliko usrećiti, samo ona ima tu moć, samo ona ima moje srce i dušu i tijelo. Ljubav moja

Evo, već su dva dana prošla kako sam opet odvojen od nje i oba dana sam samo pokušavao spavati, samo da ne mislim koliko mi fali i danas ista stvar. Ne mogu misliti, ne mogu jesti, ne mogu se smiriti. Užasno mi fali
Mrzim svoj život, život razdvojen od moje jedine i najveće sreće. Teško je, užasno je teško. Neka bol mi prsa pritišće, zraka nemam kako treba, u stomaku mi je muka, u glavi mi se vrti. Ne mogu bez nje, NE MOGU!

Tješim se, još samo 10 dana i vidjet ću ju, no ne znam kako ću preživiti tih 10 dana. Pa tek su 2 prošla.
Da mi je istrgnuti ovo srce, srce bolno dok je nema. Teško je, teško.
Samo da mi je dočekat dan kada neću morati misliti hoće li biti sutra uz mene, kada ću znati da je tu, kraj mene, zauvijek.