Sve mi je ta mala. Sve bih dao za nju. Nema sretnije osobe od mene kada znam da sam ju usrećio, kada vidim kako se slatko smije. Ne mogu misli s nje maknuti ni na trenutak. I kroz ove godine sam se trebao naviknuti da stalno mislim na nju, ali jednostavno, sada opet ne ide.
Sve ove godine, uvijek mi je na pameti, što god radio, ali sam nekako mogao se i zaokupiti pa potisnuti te misli. Svakako bi me se vratile, čim bih malo odahnuo od nečega, čim bi uzeo bilo kakvu pauzu, ali navikao sam na to. Ali sada, več neko vrijeme ne mogu nikako potisnuti misli o njoj, mislio o tome koliko ju volim i koliko mi fali. Čime god da se pokušam zaokupiti, jednostavno, ne ide.
I mogao bih stalno razgovarati s njom, samo da joj čujem glas. Ma bar da se i dopisujem s njom. Ali ne smijem to raditi, ne želim da sam joj dosadan i naporan. Ima svojih obaveza i ne može cijeli dan provoditi dopisujući se sa mnom. Već sam i sam sebi dosadan.
Ona je moj put, ona je smisao mog života. I dan danas kada mislim o njoj osjećam uzbuđenje u grudima, kada ju zagrlim, srce mi zaigra, obuzme me tolika sreća da je to nepojmljivo. Izuzetno intezivan osjećaj koji me cijelog obuzme. Toliko sretan i uzbuđen budem da to nije dobro. Ne znam što bih sa sobom napravio. Možda lijepo zvuči kako sam jako sretan, ali nije. takavi osjećaji nisu normlani, takavi osjećaji umaraju tijelo i dušu. ne bih htio da to svaki dan proživljavam. Znam da možda glupo zvuči, ali tko iskusi takav intezivan osjećaj ne želi da traje dugo. Prelijepo je, ali za kratko vrijeme.
Mnogi mi govore kako sam previše privržen njoj i kako previše toga radim za nju i zbog nje. Svjestan sam toga. Ali, ja bih napravio sve za nju, samo da je sretna. I ako idem i protiv sebe, nije mi problem. Naravno, i usprotivit ću joj se. Ne može biti sve po njezinome, ali mislim da toga treba biti više, da moram imati svoj stav. Naime, imam ga, ali je nekako jako sličan njezinom i ispada da joj se pokoravam i jednostavno ne izgleda da imam stava. Loše. Moram pokzati da imam stav unatoč tome što sam za nju spreman učiniti sve.
Ona je ta, ta koja mi se uvijek motala po glavi od kako sam ju samo malo upoznao. Ona je ta kojoj sam se radovao kao malo dijete, iako ju vidim 1-2 puta godišnje na par sati i samo sam isčekivao dan kada ću ju vidjeti. Ne mogu reći da sam ju volio, ali jako mi je s njom bilo lijepo, njeno društvo mi je uvijek godilo, uvijek sam bio radostan uz nju, ne znajući ni sam koji je razlog. Postojali su ti neki čudni osjećaji koji bi me ispunili dok razgovaram s njom i ta neka tuga, nešto takvo, što bi ma zaokupiralo kada bi se rastali. Ne, nije to bila ljubav, ali je bilo nešto, možda nešto slično. Nije to bila ni zaljubljenost, ne, ne na taj način, jer bio sam zaljubljen u mnoge druge, ali bi to sve bilo nekako površno, nije bilo te nekakve ispunjenosti, zadovoljstva. A postojali su i ljudi s kojima sam jako volio razgovarati, bio ili ne zaljubljen u njih, i opet j postojala neka praznina. Ne tuga, praznina, neka neobjašnjiva praznina. Bio sam i jako sretan i sve, ali uvijek je nešto falilo, nešto što imam kada sam s njom. I tako je to potrajalo i na kraju sam se ludo zaljubio u nju, i odljubio i shvatio potom da ju volim, iskreno volim, i ponovno se zaljubio u nju i završili smo zajedno i evo, volim ju i dan danas kao i prvog dana, i više.
Svakim danom sve više shvaćam koliko mi je stalo do nje i koliko ju volim i kako nema ništa što bi me spriječilo i udaljilo od nje. Nas dvoje možemo sve, zajedno možemo sve. I ako se i javi kakva nesigurnost, zajedno možemo sve prebroditi.
Baš sam se raspisao. Nisam čovjek od velikih riječi i vjerojatno se nisam u mnogim dijelovima dobro izrazio, ali eto, pokušao sam opisati kako i što osjećam prema njoj i kako mi nije žao niti jedne suze koji sam pustio za nju, jer znam, isplati se. Isplati se propatiti, jer znam da ćemo na kraju biti zajedno i sretni oboje.
Post je objavljen 06.11.2014. u 13:28 sati.