U prošlom postu: Srela sam Klarka, i on je tražio da ga poljubim još samo jednom za rastanak. To sam učinila i Manuel nas je vidio. Naljutio se i pozvao me kod Zabranjene šume, gdje je raskinuo sa mnom. Ja nisam imla potrebu da više živim...
Nisam znala što da radim. Ustala sam sa kamena na kojemu sam sjedila, obrisala suze i zaputila se ka Hagridovoj kolibi. Iz kolibe su dopirali neki čudni zvuci. Prvo sam pogledala kroz prozor koji je zaboravio zamračiti i vidjela ga kako duboko spava i hrči. Da nisam bila u ovoj situaciji čak bi se i nasmejala. Otišla sam do vrata koja su bila sa druge strane kolibe i polako ih otvorila. Hagrid nije ništa čuo. Otišla sam do njegove: on to naziva kuhinjom? Sve je mirisalo nepodnošljivim ´mirisom´. Na jednoj od polica sam vidjela veliki nož, užasno prljav. Pa ako ne umrem od uboda, sigurno ću umrijeti od trovanja. Uzela sam ga i tiho izašla iz njegove kolibe. Vratila sam se na isto mjesto na kojemu sam bila prije. Pogledala sam u nebo, pustila nekoliko suza i u trenitku kada sam željela zabosti nož sebi u stomak čula sam vrisak:
„Ne!!“
Osvrnula sam se oko sebe i vidjela sam, nikog drugog, nego Maggie Riddle. Bacila sam nož i rekla:
„Što ti radiš ovdje? Sad me i špijuniraš. Koji ti je... vrag?“
Ona mi je prišla i mogla sam vidjeti da je užasno uznemirena.
„Ti nisi normalna“ rekla mi je i ja sam ponovo počela plakati. „Ja ću ti pomoći.“ rekla mi je i ja sam podigla pogled prema njoj. Zagrlila me je. Nisam mogla vjerovati sa kim sam postala prijateljica, a smatrala sam je prijateljicom u tom trenutku.
„Meni niko ne može pomoći!“ prošaptala sam kroz plač.
„Ja mogu. Pođi sa mnom.“ rekla mi je i pružila mi ruku. Nakon nekoliko trenutaka, ipak sam joj se pridružila.
Dok smo išli sve dublje u Zabranjenu šumu, upitah je:
„O čemu se radi. Kako ćeš mi pomoći.“
„Ja ti mogu pomoći samo tako što ću te odvesti jednoj osobi. On ti sigurno može pomoći.“
„A ko je to?“ upitah je znatiželjno.
„To je osoba koja će ti pomoći da pronađeš sebe, koja će ti pružiti sve što želiš i uz nju ćeš biti sretna.“
„Hoćeš li mi reći ime te osobe?“ upitah je ponovo.
„Voldemort.“ Reče ona. Na spomen tog imena, ja zastadoh. Nisam znala želim li njegovu pomoć. Bila sam iznenađena. Trebala sam razmisliti... To nije mala stvar. Naposlijetku sam shvatila da je Maggie upravu. Uz Voldemorta će mi biti najbolje. Nastavile smo hodati. Bila je magla, jedva se vidio prst pred okom. Nakon pola sata hodanja (barem mi se činilo da je pola sata) stigli smo na jedno mjesto gdje je bilo puno ljudi pokrivenih crnim kokuljama.
„Zdravo ljudi. Dovodim vam gosta“ reče ona veselim glasom.
Svi su me pogledali i bilo mi je baš neprijatno.
„Ovi ljudi su pristaše mojih roditelja: Smrtonoše i Paukovi sljedbenici.“ reče Maggie tiho obraćajući se meni. Bilo me je strah. Šta ako mi naude, ja ipak nisam na Voldemortovoj strani... Ispravka... Ja nisam BILA na Voldemortovoj strani, ali sada se sve promijenilo. Odjednom mi se počela sviđati ideja da ću biti zla... da ću moći nanositi ljudima bol kakvu su oni meni nanosili svih ovih godina...
„Ja sam Ashlee McGuire, drago mi je“ rekoh ja i vidjeh da nema potrebe da se stidim.
„Ja sam ju dovela.“ oglasi se Maggie „Želim da razgovaram lično sa ocem, majkom i sa njom. Kad smo kod toga, gdje je moj otac?“
„Trebao bi doći svake sekunde. Otišao je po tvoju majku. Malo je opasno da sama dolazi.“ bio je to Lucius Malfoy, otac od Draca. Pramen izblajhano-plave kose vidio mu se ispod kokuljice i tako sam zaključila da je on, a i Dracov glas nije mnogo drugačiji od njegovog. Shvatila sam da je on jednan od onih koji su nedavno pobjegli iz Askabana.
„Da li si sigurna da je dobro što dovodiš Izabranicu i Peti element među nas“ upita Lucius
„Ja ću dovoditi koga ja hoću i raditi ću što ja hoću, jasno?“ reče Maggie ozbiljnim i drskim glasom.
„Jasno je, Izabranice Tame.“
„Izabranica Tame?“ upitah ja tiho, a ona me pogleda onim obasnit-ću-ti-drugi-puta pogledom pa zašutih.
Nakon nekoliko minuta čekanja, i gledanja u prazno, bez ijedne riječi, čuo se zvuk sličan onome što se čuje kada se Grey (kućni vilenjak moje porodice) prebacuje i pogledah ka mjestu sa kojega sam čula. Opazih dvije spodobe, jednu sa jako lijepim plavim očima koje su bile izražene čak i u mraku, a druga spodoba je ima bijelu kožu. Pokušala sam ostati pribrana, ali mi je puls bio tri puta veći od uobičajenog. Voldemort i Lujiza su nam se približavali. Kada su se pridružili krugu kojemu smo svi mi pripadali, Voldemort se oglasi:
„Maggie, koga si to dovela?“ upita on strogim glasom. On je znao ko sam ja. Imala sam priliku da ga upoznam, kada sam saznala da sam Peti element.
„Tata, mama, moramo razgovarati“ reče ona „Nasamo!“ naglasi posebnim tonom.
„Uredu“ oglasi se Lujiza napokon.
Pljesnu tri puta rukama, i pored nas se iz zemlje poče stvarati koliba. Nakon što je napokon potpuno ´izašla´, Lujiza reče:
„Maggie, Ashlee, pratite nas“ i uđe u kuću ostavljajući nam otvorena vrata. Voldemort uđe poslije nas. Kada smo svi ušli u kuću, Lujiza ponovno pljesnu tri puta i počeli smo propadati kroz zemlju. Prozori su bili crni od zemlje, a Lujiza upali malu lampu koja se nalazila u kutu sobe..
„Lujiza, ti sa Maggie, a ja ću sa ovom.“ reče Voldemort.
„Uredu“ potvrdi Lujiza i uze Maggie za ruku, vodeći je u drugu sobu.
„Pa, kako si ti došla u naše redove“ upita me sjedajući na jednu stolicu, i pokazujući mi da i ja uradim isto, što sam odmah učinila jer sam mislila da mi stopala krvare od hoda, a usput sam negdje bacila jednu sandalu kojoj je pukao kaiš, pa sam bila bosa.
„Ja.. ovaj... Maggie me je dovela.“
„Kako te je našla u ovo doba noći u Zabranjenoj šumi?“ upita me ponovo
„Ja.. raskinula sam sa momkom i željela sam se ubiti, i ona mi je rekla da mi vi možete pomoći da pronađem sebe.“ odgovorih ja u jednom dahu (ni sama ne znam kako) „Znam sve o vašim smrtonošama, i svojevoljno sam došla ovdje. Želim vam se pridružiti. Želim biti zla“ rekoh ja sa pakosnim osmijehom na licu (ako se to moglo nazvati osmijehom, jer sam bila užasno tužna)
„A ko je tvoj momak?“ upita me Voldemort.
„Zove se Manuel.“ rekoh ja. Bilo mi je baš neprijatno sjediti za stolom sa Voldemortom i razgovarati o ljubavi. Pa zar ga ne zanima ništa pametnije??
„Slušaj.. sada malo ozbiljnija tema.. O tvom dolasku... Kada jednom odlučiš postati Paukov sljedbenik ili Smrtonoša, moraš znati da je to zauvijek, i da nema kajanja. To ti govorim na vrijeme. Moraš biti svjesna šta te čeka, i jesi li se spremna suočiti sa tim. Sada želim da mi kažeš da li si sigurna da želiš da budeš moj sljedbenik, i da mi zauvijek služiš?“
Nakon nekoliko trenutaka se trgoh i rekoh „Da!“ nisam razmišljala, bila sam sigurna u svoj izbor, već sam bila zadubljena u svojim mislima „Da!“ ponovih još jednom jako odlučno.
„Ti si pravi Smrtonoša“ reče on i uhvati me za rame, i odmah me prođe neka čudna jeza...
Oko dvije-tri minute nismo ništa progovarali, pa smo napokon čuli kako neko otvara vrata sobe. Okenuli smo se ka njima i vidjeli smo Lujizu i Maggie kako izlaze. Maggie mi je namignula, i znala sam da je sve uredu...

Nastavit će se....

PS: Znam da ovakakv preokret sigurno niste očekivali, ali se desilo. Sjedila sam u svojoj kući i razmišljala o liku koji sam stvorila... Priča bi se petljala u nedogled da ovo nisam uradila. Nadam se da vam se svidjelo ovo što sam uradila sa Ashlee, i da ćete me sada više čitati.
PPS: Prošli post je bio zaista kratak, ali ewo sada da vam se odužim... Molim vas pročitajte ga u cijelosti jer će biti jako bitan za ostatak priče.. Nadam se da nije predug...
PPPS: Ovaj post je posvećen mojoj najboljoj drugarici Roxy, koja mi je dala ideju da ovo uradim. Roxy, od sveg srca Hvala!!

Kiša je lila niz prozore Hogwartsa koji je izgledao kao ukleto mjesto... Munje su sijevale na sve strane... Stvarno me je bilo strah... Ja sam stajala naslonjena na zid jednog od mnogobrojnih hodnika na šestom katu zadubljena u svoje misli i gledajući u vrhove mojih cipela. Gledajući svoje cipele i razmišljajući vidjeh još jedan par dobro poznatih cipela.. onih koje sam mu ja poklonila... Podigoh pogled i vidjeh očekivano lice: Klark Duffin.
Zaustih da nešto kažem, ali on je bio brži: „Znam da nemam pravo da ti bilo što kažem, ali bih volio da me saslušaš.“ Kada je vidio da je ništa ne odgovaram, nastavio je: „Ovaj mjesec dana koliko nismo u vezi, bio sam opsjednut jednim duhom, slugom Voldemorta. Zato sam se ponašao onako ružno. Ne tražim da mi oprostiš, da se pomirimo, već samo tražim da shvatiš da ništa od onoga što sam uradio nije bilo svojevoljno. Želio bih da te poljubim, još samo jednom, za rastanak.“
Nisam znala što bih mu rekla... Opsjednut?? Bilo mi ga je žao... Nije on kriv.. Ali ne možemo ponovo biti zajedno... Ja prislonih svoje usne njegovim i poljubih ga kao nikada prije... Učinilo mi se kako je vrijeme stalo.. kako se sve oko nas počelo okretati i nestajati.. Nikada prije nisam osjetila nešto tako lijepo, ali se to moralo završiti.. U tom trenutku odmaknuh svoje usne od njegovih i samo prozborih „Zbogom Klark“.
Zaputila sam se ka dnevnom boravku Gryffindora. Rekoh lozinku Debeloj dami i sva potištena uđoh kroz rupu... Hermy, Vic, i Anna su sjedile i igrale neku čarobnjačku igru.. Pridružih im se u društvu.
„Gdje si stara?“ upita me Vic
„Ew me“ rekoh mrzovoljno
„Manuel mi je dao ovaj papir da ti ga dam..“ reče Anna i iz svoje palerine izvadi papir i puži mi ga.
Ja ga otvorih i pročitah tekst koji se činio samo brzo naškraban

Ash,

Večeras, u isto vrijeme
na istom mjestu...

Manuel

Znala sam šta to znači: na ulazu u Zabranjenu šumu, tamo gdje je počela naša ljubav... Pozdravih se sa curama i otiđoh do spavaonice. Skinula sam palerinu i obukla se. Legla u krevet i napravila sat da me probudi deset minuta prije ponoći. Čula sam i ostale cure kako su ušle u spavaonicu..
Komentirale su me:
„Kako slatko spava...“
„Večeras je bila neraspoložena, baš me zanima što se desilo...“
„Ajde da je ne probudimo.. brzo se presvlačite i na spavanje.“
Kao da su me pitale... Već za petnaest minuta se nije čulo ništa, već su svi zaspali... Nije bilo potrebe da me budi sat, jer sam ionako bila budna i stalno sam gledala na sat čije su kazaljke svijetlile u mraku... Kada je sat pokazivao deset minuta do ponoći, polako sam se izvukla iz pokrivača i zaputila ka vratima spavaonice....
„Gdje si krenula“ čuh nečiji glas i ostah ukopana na mjestu. To je bila Hermy
„Err.. krenula sam do WC-a..“ slagala sam brzo
„Oky... odoh spavati“ reče ona i ponovo spusti glavu na jastuk..
Ja sam čim prije izašla iz spavaonice i zaputila se ulazu u Zabranjenu šumu. Na jednom većem kamenu je sjedio Manuel. Nije bio baš raspoložen.... Ja sam mu prišla i kada me spazio ustao je.
„Ćao ljubavi!“, rekoh ja i priližih mu se da ga poljubim, ali on me samo odgurnu
„Manuel... što se...“ prekinula sam nakon što je svoj kažiprst stavio na usta u znak da zašutim. Oboje smo sjeli na kamen.
„Ashlee, vidio sam danas onaj poljubac sa Klarkom. Tako strastveno si ga poljubila... ne znam...“ govorio je a ja sam ostala u čudu..
„Manuel, mogu objasniti“ opravdavala sam se ja dok mi je suza padala niz obraz..
„Kakva korist... prošlost se ne može promijeniti...“ prekinuo me je „Uništila si me... vjerovao sam ti.. nikada se nisam nadao da ćeš napraviti toliku budalu od mene...“ govorio je on i suzdržavao se da ne počne plakati...
„Manuel, to je bio oproštajni poljubac!!“ prekidoh ga ja jer nije htio da me sasluša...
Tada on stade pred mene i prisloni svoje usne mojima.. ljubio me je... osjećala sam se predivno.. Mislila sam da smo se pomirili, a on se tada odmakao od mene i rekao:
„Griješiš.... ovo je bio oproštajni poljubac“ reče tiho i zaputi se ka dvorcu.. Ja ostadoh sjediti na kamenu, i lagana kiša poče padati... Nisam se obazirala..
„Moj je život završen“ rekoh sama sebi. Od tog trenutka sam razmišljala samo o jednoj stvari: Samoubojstvu.

Nastavit će se...

PS: Ej ljudi... odlučila sam da ne zatvorim ovaj blog, jer će se u sljedećem postu desiti nešto što je svatko od vas najmanje očekivao (ne brnite, neću se ubiti). Vidjet ćete o ćemu se radi... Natavite čitati blog i ostavljati comm...
PPS: Štafetu koju mi je proslijedila Ginny ću odjaviti na Angelini,(također imam novi post na tom blogu pa svratite) pa je molim da mi oprosti zbog toga....

„Ashlee McGuire, ako odmah ne digneš tu svoju lijenu guzicu iz kreveta, kunem ti se da idem sama na doručak.“ prodera se Hermy
Tada sam shvatila da stvarno moram ustati.
„Idem....“
Nakon lične higijene sam zajedno sa Vic, Hermy i Annom sišla u Veliku dvoranu. Manuel je već bio za stolom, pa ga samo poljubih i sjedoh za svoj stol. Iako su me probudile protiv moje volje, bila sam dobro raspoložena. Klark nije bio tu, ne znam zašto. Vidjela sam samo onu glupaču Lavender kako cmizdri. Pomislila sam da mu se nešto dogodilo, ali se to odmah sazna. Uostalom, nije me bilo briga...

***
Na časovima sam se pravo dosađivala. Na Povijesti magije smo učili o kralju Arturu, nekakvom kamenu u maču (ili bijaše mač u kamenu). Ma bilo bi to iole zanimljivo da nam predaje neko drugi a ne Binns. On i zanimljive stvari pretvori u ubistvo... Preobrazbu smo imali sa Slytherinima i učili smo o pretvaranju čovjeka u miša... Ja sam samo uspjela svog partnera (Malfoya) pretvoriti samo u pacova (mada se nije puno promijenio jer je ionako ličio na njega...). Potom je došlo proricanje (koje sam jedva čekala jer ću vidjeti Manuela..) Ne kapiram kak sam se u nekoga uspjela tako brzo zaljubiti... Zajedno smo sjedili. Bilo mi je malo neugodno jer sam zapostavila prijatelje, ali oni tvrde da je sve uredu.... Na Proricanju smo nešto učili o gatanju iz šalice kave. Kada je profesorica prišla našem stolu, ispustila je krik između vrištanja i divljenja.... Ma ništa novo, ona uvijek proriče smrt, pa se nisam previše brinula.
„Dijete, odakle ti taj prsten?“ upita me profa.
„Dobila sam ga od Manuela.“ rekoh ja
„Taj prste čini osobu uvijek sretnom...Nešto poput Felix Felicitasa i unikatan je.“
„Super...“
Tek sam tada shvatila da Manuelu stvarno nešto značim... Ne bi mi ga dao bez razloga. Ma volim ga.
***
Za ručkom mi je Harry rekao da mora hitno razgovarati, pa smo se dogovorili da se nađemo u knjižnici jer nas tamo niko neće moći da čuje. Nakon nastave sam otišla u knjižnicu na naše tajno mjesto.
„Pa.. o čemu si htio razgovarati?“ upitah ga ja
„Želio sam te upitati za savjet. Meni se ne sviđa Ginny, već Maggie, koja hoda sa Dracom.“
„Šta?“ rekoh ja te onda snizih ton „Jesi li ti normalan?“
„Ne znam šta se događa sa mnom, ali znam da je volim i da nije onakva kakvom je svi zamišljaju“
„Harry, moraš se dobro paziti,“ savjetovala sam ga ja „Ona je ipak Voldemortova kći i ja mislim da je na njegovoj strani“
„Ja sam siguran da nije. Ne znam samo što da radim“
„Ja sam te savjetovala, pa ti vidi što ćeš uraditi. Sada moram ići. Vidimo se.“
***
Poslije mi je neki prvačić rekao da je Dumbledore sazvao sastanak Izabranih. Ja sam već na to i bila zaboravila.
„Dobra večer“ pozdravio nas je profesor dok smo ulazili u njegov kabinet.
Nakon što smo svi sjeli na stolice koje je prizva, počeo je priču.
„Voldemort je ponovo u punoj snazi. Još pet njegovih pristaša je uspjelo pobjeći iz Askabana. Uz to je njegova žena Lujiza Brown bobjegla iz Bastille. Stvari ne mogu biti gore. Lujiza ima svoje pristače, Paukove sljedbenike, i oni će se, kako mi nagađamo, ujediniti sa Smrtonošama. Tada im se nećemo moći oduprijeti. Zlo će zavladati svijetom. Moramo spiječiti ujedinjenje Paukovih sljedbenika i Smrtonoša...“
Mi, Izabrani smo samo sjedili i nismo ništa progovarali.....

PS: Ljudi, ozbiljno razmišljam o zatvaranju ovog bloga. Ne sviđa mi se priča. Mislim da sam se skroz zapetljala u njoj. Ne znam ni sama što planiram. Mislim da ću završiti ovu godinu (što će biti u naredna 2-3 posta) i da ću ga onda zatvoriti. Voljela bih da iskomentirate da li vam se sviđa priča. Maybe me ubijedite da ju ipak nastavim.
PPS: Ako zatvorim ovaj blog, napravit ću novi, a ak vam nije bed da me posjetite na blogu Angelina Lily Allen na kojemu ima novi post i da ga komentarishete. Kissac od Ashlee....

Nekoliko smo minuta tako hodali bez riječi... Ja nisam znala zašto sam uopće pristala na ovu šetnju.... Kakva korist kada je moje srce potpuno zbunjeno....
„Godi li ti šetnja?“ naposlijetku me upita
„N-naravno“ promucah ja tiho
On zastade, a pošto me je držao za ruku i ja zastadoh... Diže pogled ka nebu i reče: „Imela... to znači da ti dugujem poljubac“ reče on i primače svoje usne mojima.... Bilo je ugodno.... Kada se odmakao od mene, reče odlučno
„Sviđaš mi se, Ashlee McGuire!!“ i kleknu na koljena... Izvadi kutijicu tamno plave boje iz svoje palerine i otvori je... „Ovo sam dobio od svoje mame... Od prvog je potomka moje obitelji. Majka mi je rekla da ovaj prsten darujem samo osobi za koju ja budem osjetio da je vrijedna i da osjećam nešto prema njoj... Mislim da sam pronašao tu osobu.... Ashlee McGuire, da li želiš biti moja djevojka?“
„Da, želim“ rekoh ja nesigurno...On mi stavi prsten na ruku. Odjednom osjetih kako je u mene ušla sva sreća ovog svijeta.... Činilo mi se da zračim nekom posebnom energijom... Nisam znala zašto, ali mi se činilo da sam postupila ispravno što sam pristala. On ustade sa zemlje na kojoj je klečao (nadam se da sam ispravno ovo napisala....) i ja utisnuh jedan poljubac u njegove usne... Zagrlila sam ga i ostala u njegovom zagrljaju neko vrijeme... Kada se odmakao od mene, reče: „Bilo bi dobro da krenemo...“
„Da“ potvrdih ja.. Spleli smo ruke i zajedno krenuli natrag ka dvorcu...
Kada samn ušla u dvorac, svi su bili na hodnicima i čula se ogromna buka iako su svi šaputali. Izgledali su kao da su vidjeli đavola. Nisam znala o čemu se radi. Tada u velikoj masi ljudi spazih Harryja i Hermione. Nisu izgledali srećno. Pokušah im prići vukući Manuela koji me je držao za ruku.
„Šta se dogodilo?“ upitah ja kada sam se probila kroz svu tu gužvu. Jedna suza se spusti Harryju niz obraz... U ruci je držao crni papir, i na njemu ispisano nešto zlatnim slovima...
„Megan....“ izusti Hermione, jer je Harry izgledao kao da ima knedlu u grlu
„Što se dogodilo sa njom??“ upitah ju ozbiljno....
„Ona je... nema je više“ reče Hermione i izgledala je kao da će početi plakati.. „Ostavila je samo oproštajno pismo... I ti se spominješ... “
„Ja.. ali zašto bi mene...“ tada uzeh pismo iz Harryjevih ruku i počeh čitati rukopis koji je izgledao kao kod prvačića... Činilo mi se da je plakala dok je to pisala:

Dragi Harry,

Kada buđeš čitao ovo pismo, mene više neće biti. Iako smo se mnogo puta svađali, želim da znaš da sam te uprkost svemu tome mnogo voljela i uvijek te smatrala bratom, iako to nisi bio. Bila sam isuviše ponosna da ti priznam da sam pogriješila u mnogim stvarima vezanim za tebe i za Ashlee... I njoj sam ostavila oproštajno pismo, pa će vidjeti o čemu se radi...
Što se tiče razloga zbog kojeg sam odlučila ovako rano, i na ovakav način okončati svoj život je ljubav... Znam da se sada sigurno mrštiš, jer misliš da to nije vrijedno za umrijeti, ali postoji jedna stvar koju sam ja smatrala takvom.
Kako i sam znaš, Leo je bio moja velika ljubav i sve je bilo uredu... mnogo sam ga voljela, i činilo mi se da se i on osjeća isto... Predala sam mu se u potpunosti misleći da ću ga voljeti do kraja života, kao i on mene. Napravila sam veliku pogrešku jer sam mislila da me on voli podjednako kako i ja njega.... Kada sam ga vidjela Lavender Brown u njegovom naručju, kako je iskorištava isto kako je i mene iskoristio, poželjela sam da me nema... Nisam bila na nastavi nekoliko dana, jer sam se razbolila, i nisam znala što da radim... Nisam znala da li Lea mrzim ili ga uprkost svemu tome još uvijek volim... Ljubav me je uništila do kraja i nisam osjetila potrebu da živim....

Dalje nisam mogla čitati... Već sam i ja uveliko plakala. Iako je nisam dobro poznavala, sve što mi je radila nije se činilo zlim....Dadon pismo Hermione i krenuh se prema anuelu. Pogledah ga i on poče brisati moje suze svojom nježnom rukom... Zagrlih ga snažno i on mi uzvrati....

Žašto se to moralo dogoditi?? Željela sam biti sama.... Nisam znala zašto?? Kako smo ja i Megan povezane toliko?? O čemu je riječ...

Nastava je obustavljena tog dana a ja sam ga cijelog provela u svojoj spavaonici... sama....

PS: Ljudi žao mi je to je post ovako kratak... Sljedeći će biti dug.. obečavam... Nemojte mi zamjeriti ako nekome zaboravim javiti ovaj post jer imam puno posta sada.. pravim još TRI nova hpff pa ne znam gdje sam....
PPS: Ponovo dodajem u likove jer izbacam dva lika a ko želi neka samo ostavi u komentare... Primam oko 5-10 likova pa će sigurno biti mjesta za sve koji to žele... A sada.... commentarishite...