tepam da ne krepam

25.07.2017., utorak

Život nakon gastrektomije - drugi dio!!!

Ajmo školski ispočetka:

RAK ŽELUCA - UZROCI

Piše ovako: Najčešće obolijevaju osobe starije od 55 godina, Irci i Škoti, Japanci,Latinoamerikanci, osobe koje konzumiraju hranu sa puno soli pogotovo sušenu, dimljenu i usoljenu hranu, osobe sklone alkoholu, osobe sa krvnom grupom A, više muškarci - manje žene

Stvarnost:

Sve češće obolijevaju mlađe osobe i to je po redu drugi najčešći uzrok raka na svijetu.Sa gore navedenim zemljama nemam baš nekih poveznica (a imam nekoliko koktela nacija u krvi) osim ako mi neka prababa nije zaskočila malog japanca dok je statirao u kukuruzu. E sad, po ovome ispada da bi mi Slavonci svi trebali pokrepat. Osobno, nisam bila baš neki ljubitelj kobasica, kulen-seka, kulina, slanine (osim čvaraka, of kors) i ostalih delicija i prehrana mi se sastojala od puno voća i povrća iz vlastitog vrta, domaće peradi i domaćih gica hranjenih čistim kukuruzom i djetelinom. Nisam baš bila sportski tip, ali sam uvijek bila u pokretu, a alkohol u moje sveto tijelo nije dolazio u obzir.

Osobe sa krvnom grupom A; e to već može, jer jesam (ljudovi moji, jeste li vi vidjeli sve boleštine od kojih oboljevaju osobe sa krvnom grupom A? Čisto sam pobjegla sa stranice, čitajte ju sami!)

Više muškarci nego žene; e to jeste! U selu u kojem živim ima nas oko 20-ak koji smo operirani i ja sam jedina ženska! Da ste me pitali prije nekoliko godina da li čovjek može živjeti bez želuca vjerujte da bih odgovorila niječno. Stvarno pojma nisam imala da se to može!
E sad, razlika između muških i ženskih operanata je u tome što nakon operacije muškarci nemaju bolove nakon konzumiranja hrane, a većina žena ima ! Razlog tome je nepoznat, a navodno da se bolovi javljaju jer se mjesta spojeva tamo unutra jako skupe kod žena (isto nepoznati razlog) pa je protok hrane otežan i ujedno bolan.

Liječnikov komentar: 40% genetika, 30 % loša voda, 30% čista sreća! Alkoholičari su u manjini!

Može biti....ma znala sam od početka da sam neke jebene sreće!
Što se familije tiče, bake su umrle od karcinoma jetre i debelog crijeva, a tetke su imale maligne i dobroćudne tumore na maternici.
Voda: navodno se kontrolira, a vidjeli ste i sami kakva se voda pije u Slavoniji, lijepo obogaćena arsenom ili parazitima. Iskreno, mislim da je kombinacija one paučine koju su bacali iz aviona za vrijeme rata i loša voda. Tko je Slavonac zna dobro o čemu pričam!
Pa naravno da alkoholičari ne oboljevaju, valjda alkohol pobije sve te baje u želucu!

O SIMPTOMIMA NEĆU JER SAM IH OPISALA RANIJE u prijašnjim postovima, a sve počinje sa gastritisom, GERB-om. Navodno da će gastritise i čireve sada tretirati kao neko predkancerozno stanje. I neka...što više ljudi uzmu u obzir i na promatranje, mogućnost spašavanja je veća. (Vi svi koji patite od toga izvolite se redovno kontrolirati!)

A sada o onome što vas čeka nakon operacija!

Ako ste mislili da je zajebancija samo oko hrane, sranja i povraćanja...silno ste se zeznuli! To vam spada pod svakodnevicu! Ovaj post je o tome što možete očekivati NAKON konzumiranja hrane koja vam paše ili ne paše, što se događa u periodu od 3 godine i što trebate tražiti od liječnika u tom periodu ako on to slučajno smetne sa uma.

1. DUMPING SINDROM

...je skup gastrointestinalnih i kardiovaskularnih simptoma koji se javljaju 15 - 20 minuta nakon jela, a očituje se u osjećaju slabosti, pretjeranom znojenju, bljedilu, osjećaju mučnine, ubrzanom lupanju srca, bolovima i grčevima u stomaku, povraćanju, proljevu i nesvjestici poslije toga.

E sad bi mogli pričati Markove konake o tome, kako ugljikohidrati i šećeri brže prolaze kroz jejunum i tako to. Jednostavno - nešto vam nije pasalo! Bilo hrana, bilo okolina, a nitko ne zna što ga uzrokuje! Okidač vam može biti malkice toplija hrana, vrućina, hladnoća, svemirsko zračenje... Jbg, nitko ne zna i nitko vam ne može pomoći osim vas samih. Prije sam napisala da je sve metoda pokušaja i iako se držite namirnica koje vam pašu desiti će vam se dumping sindrom.

Penelopa je napisala da je išla 37 puta na wc (plus sve ovo gore), ali ja nisam brojala. Mene je zadesilo na kupanju na bazenima i znam da sam sjedila 4 sata na wc-u dok je iz mene izlazila voda. Mislim da sam se posrala brat-bratu 60 x. Suprug me onesvještenu sa gaćama na gležnjevima (sreća moja obukla sam dugu pamučnu haljinu) iznio sporednim putem u auto i sa upaljenim žmigavcima vozio kao sumanut preko granice u hitnu (ni el presidente nije brže prešo granu). Dobila sam 4 infuzije i još doma za praviti u kućnoj radinosti. Taj dan nisam ništa jela osim grisina kojeg sam si ponijela jer sam htjela da se djeca iskupaju . Radi se o tome da vam se iz nekog nepoznatog razloga sva tekućina iz organa i krvi počinje pretakati u tanko crijevo i stvarno čujete klokotanje cijelo vrijeme.

Moj savjet vam je: nikada ne idite sami bilo gdje, ako vam se i desi dumping - čim malo prestanu bolni grčevi hidrirajte se, pijuckajte tekućinu na slamku (ja i inače pijem samo na slamku jer me boli kada progutam veću količinu tekućine, a ovako ju kontroliram), uvijek imajte u frižideru blagu juhu od vegete sa kašičicom šećera jer je bolje i to nego satima čamit čekajući da infuzija isteče u venu, a i ukusnije je(a samo ju treba smlačiti).

Postoji i kasni dumping koji se javlja sat i pol do 3 sata nakon jela, a očituje se iznenadnom slabošću, hladnim znojem, nesvjesticom i jakim lupanjem srca. Šećer u krvi vam naglo opadne, pa opadnete i vi (kaže sin da otresam glavom i da točno zna kada će me strefit. Ma to je moj pokušaj da odagnam nesvjesticu! ha ha). Nemojte da vas vuku do kreveta ili kauča. Neka vas spuste na mjestu gdje jeste i daju vam malo soka, smokija ili par keksa, brzo ćete nadoći. Nakon dumping sindroma često će vas danima boljeti u prsima, boljeti će vas mišići kao da ste trčali štafetu. Lezite, odmarajte dok ne prođe, a ako ste picajzla kao ja i sve vam mora biti tip-top u kući i dvorištu, istrenirajte muža!

2. INJEKCIJE B VITAMINA

....suđene su vam svaki mjesec do kraja života. Nemamo želudac i ne možemo ga izvući iz hrane. Jako je bitan i ako vam pofali u organizmu može utjecati na živce i izazvati oštećenja tipa moždanog udara nakon kojega nema povratka u normalu!

Lijevi ili desni guz za injekciju vam je na izbor!

A to me dovodi do slijedeće točke a to je:

3.PRETRAGE KRVI I UZV ABDOMENA

Jako su bitne! Pretrage krvi radite barem 2x godišnje jer će vam pomoći da barem na neko vrijeme odgodite anemiju. Ja sam bila prošli tjedan i željezo mi je palo na 1 (normala je 8-30), kao i ostali parametri. Liječnik mi je prepisao infuzije sa željezom, a pošto sada u petak idem na kontrolu ( a i Penelopa je preporučila-mislimo da nam je kirurg zajednički) možda zatražim transfuziju krvi jer su nuspojave manje.

Općenito vam je smanjen unos minerala i vitamina pa možete pokušati konzumirati multivitamine koje se tope u ustima.

Ostalo što će vas patiti (ženski dio) je suha koža, opadanje kose i njena slabija kvaliteta te parodontoza.

Potražite kozmetičke proizvode za jako suhu kožu i nakon svakog tuširanja se pljackajte.

Svoju dugu rubin crvenu kosu skratila sam na kratku pixie frizuru sa dugim šiškama, a pošto nisam mogla održavati boju svaka tri tjedna, a i totalno sam osjedila, postala sam plavuša (go Lokice go!).

E sad najgori dio....zubar! Znam da ga nitko ne voli, ali bolje i to nego trpjeti upalu desni i hodati krezav po svijetu!

Dosta za ovaj post! Čim malo zahladi ja živnem ko ptičica i život je ponovo lijep!


Pusa od Male


Jezičina... ili kako sam izgubila druge za kavu

Ovo što ću vam sada ispričati priča je iz dva dijela : iz curskog doba i sadašnjeg doba.

Dok sam bila curka imala sam predobro društvo! Bilo je nas šest prijateljica i redovno bi za vikend izlazile u noćni život, ako ne u domaji, a onda preko u susjednu državu. Sve smo tada bile zaposlene, većina je imala dečke koji su se i međusobno družili, ali bi barem jednom mjesečno organizirale žensko veče kod B. jer je jedina imala vlastiti stan (privatnik, jel).
Često bi se sastav i proširio jer bi došle i prijateljice mojih prijateljica tako da bi se znalo desiti da nas ima oko dvadesetak u maloj garsonjeri, a nije bila gužva. Svaka bi donijela ili iće ili piće, zajebavale bi se, ko fol gledale u karte, ogovarale vlastite dečke, rješavale probleme... A znate već kako to ide! Prespavanac je bio obvezan! Ne sjećam se točno zbog čega, ali okupljanje je bilo dogovoreno u jednom in kafiću u to doba.

I tako... dok je broj ženskinja oko stola rastao zajedno sa turama na stolu, prilazi ti nama konobar (inače naš školski) i nudi piće od gospodina iz kuta. Naravno sve smo pogledale nadajući se nekom zgodnom frajeru i ....odbile.
Naime iz kuta je gledao Vrabac. Ne Galeb. Vrabac. Tako smo ga nazvale jer je tip nizak, debeo, sa malim svinjskim očicama koje ćire dok glanca naočale. Svi ga znaju jer u svim kafićima vreba iz nekog kuta. Ne radi se o nikakvom ruganju zbog fizičkog izgleda (Bože sačuvaj!) nego zbog njegovog ljigavog ponašanja tipa svi i sve je na prodaju. A da je ljigav - jeste!
Ne znam kako je kod vas, ali ovdje se već više od dvadeset godina dobrano osjeti siromaštvo i neke djevojke(18 +) i curke(18-) doslovno se prodaju za bon, majicu ili večeru. A on je bio takav lik! Čak je imao i stan koji je iznajmljivao studenticama sa ovog područja i stanarinu ubirao u naturi, jel. Znalo bi se desiti da je i vodio jednako ljigave tipove sa sobom jer eto - može!

E sad, ko je tu lud? Curka koja studira daleko od kuće i radi u McDonaldsu za crkavicu i puni stalaže u supermarketu ili matorac koji im može biti tata i maximalno iskorištava jedru mladost jer ima love. Ili možda roditelji koji skapavaju od gladi da bi im dijete studiralo, a ona onda na kraju te pare lijepo potroši na provod jer kako objasniti starcima višak love. Na čega misli to jadno stvorenje dok povorani starac hropće nad njom? Bljak!

Moja pokojna majka (baka), koja je preživjela 2. svjetski rat ostavši udovica sa 22 godine i sa troje male djece, često mi je pričala o gladnim godinama, gdje su visoki partijski komesari i bogatiji šokci, ucjenjivali mlade žene sexom za zdjelicu užegle svinjske masti ili pola kile brašna ne bi li prehranile svoje siročiće. Znale su tada neke seoske babe podvikivati jadnici da je kurvetina, ali one koje su imale žensku čeljad rekle bi: Ne jebe on nju, već muku njezinu.

Može li se to primjeniti i ovdje? Ne znam, jer je sve otišlo u p.m.! Znam...oduvijek je bilo kurvaluka iliti švalerancije, ali se nekako prikrivalo.

Enivej, da se vratim na priču. Dosadan kakav je, pokušao je poslati piće, brat bratu jedno 30 puta i svaki put je bio odbijen. Dopizdili mi konobaru, on nama , a i mi Vrapcu jer nijedna neće piće od njega. I tako sve dok glazba iz džuboksa nije utihnula, a on bacio komentar da smo ufitiljene matore glupače. Eheeej! Reci mi šta hoćeš, udari me, pošalji me u p.m., ali nemoj mi NIKADA, ali NIKADA reći da sam glupača! To mi je nešto najodvratnije što postoji na svijetu! Ove moje samo su se pogledale i B. je rekla da me drže jer sam počela uvrtati glavom, ma ono totalno zamračila. U trenu sam preskočila preko našeg stola, zafitiljila njegov u stranu hvatajući to malo govno za vrat jednom rukom, a drugom ga polugom okrenula od sebe i izbacila iz kafića psovkama kojih bi se i kočijaš postidio. O pljesku 300 ljudi koji su me dočekali pri povratku neću ni pisati! Prijetio je lik da će me dati na sud zbog iščašenja ruke i duševne boli, ali javilo se barem 50-ak ljudi koji su rekli da će svjedočiti u moju korist tako da je odustao. Od tada se ignoriramo ili mijenjamo kafiće.

E sad se vraćamo na "udani" dio, a od ovog gore događaja prošlo je nekih 15-ak godina. Kako je svijet mali, potrefilo se da sam se udala i da je taj ljigo drugi komšija. ha ha. Muž je znao za to što se dogodilo između nas dvoje i smijuckao se kada bi se sreli u prolazu. Hvala Bogu, ubrzo smo napravili novu kuću i preselili se, a ja dobila (barem sam se tada nadala) nove i mlađe susjede.

Bile su tu dvije sestre, obje razvedene sa kojima sam s vremena na vrijeme znala popiti kavu, neobavezno ćakulati i razmjenjivati recepte za kolače ili pokupiti savjet za baštu.
I tako, sjedimo mi jedno zimsko veče, raspredamo o nekim znanim i neznanim ljudima i dotaknemo se priče (a o kome drugome) nego o Vrapcu:
"I kako nam je Vrabac? Di je on u zadnje vrijeme?" - upita starija
"Ma daj, mani me se, koga još zanima ta stara pedofilčina! Sigurno vata jadnice po kafiću kao i uvijek."
"Pa tvoj muž i on su prijatelji, valjda dolazi kod vas!"
"Bogami u moju kuću on ući neće, a ako im se pije kava nek ide s njim u kafić!" I tako im ja ispričam zgodu od prije tih 15-ak godina, naravno uljepšanu.
"Jooj, pa nije on baš takav, pa on je džentlmen prema ženama, a ima i para. Šta ga toliko osuđuješ, pa nije ni jednu silovao!" - reče mlađa.
"Slušaj draga, neću osuđivati nikoga, ali koliko jadan, bijedan, napušen i nadrogiran moraš biti da takvoj osobi svojevoljno daš pičke! Ja to brate mili ne bi šetala ni radiovalovima, a kamoli prašila!"
I tu je razgovor prestao. Njih dvije su se zgledale, teme nestale, a ja šta ću - pokupila sam ručni rad (cigare i upaljač) i krenula kući.

"Oho, ženo, nešto si se brzo vratila!" bio je komentar moga muža.
"Jebiga stari, nestalo nam tema za razgovor, a tema je bio tvoj prijatelj Vrabac"
I tako ti ja njemu ispričam tok razgovora i moj zadnji komentar, na što se on toliko odvalio smijati da je kleknuo pokraj fotelje ne mogavši doći sebi jedno pola sata, a ja se počela smijati skupa sa njim onako bez razloga. Kada smo oboje došli sebi, brišući suze i držeći se za trbuhe priupitam ja konačno šta je tu toliko smiješno.
"E pa draga moja vješturo, tarupiro je on njih obadvije!"

Eto... i tako sam izgubila druge za kavu....

P.S. - Vrabac i dalje vreba iz kuta....

24.07.2017., ponedjeljak

Konjogriz i svečani slavonski ručak

Zona sumraka je bila relativno veliko selo u prošlosti sa velikim brojem članova uže obitelji. Stara seoska poslovica vezana za žene bila je :Nema lita bez diteta , tako da je nerijetko broj djece po obitelji bio između 6 do 10. Radilo se većinom na zemlji, svaka kuća imala je krave, a ona bolja i konje i prikolice.

Žene bi većinom ostajale ljeti kući ili bi ponijele dječurliju u korpi kad je bilo vrijeme okopavanja dajući im malo maka zamotanog u gazu umjesto dude. Naravno, toliko bi ih omamio taj mak da bi prespavali skoro cijeli dan.

Enivej, slušam tako u trgovini kako se
jedna postarija žena žali da joj djeca neće ništa da pripomognu. Primanja nema, eto, a oni potrošiše kišu Božju na piće.
"Ja da sam na tvom mjestu napravila bi isto ko i Mara!" - vikne joj jedna.
"Šta?"
"Pa ono sa konjogrizom"
"Vidiš...pametna žena....mogla bih"- reče dok su joj se usta svijala u osmijeh.

Sve starije žene su se navalile smijati, a ja požurila kući da priupitam muža o kakvoj se to priči radi. Mara je bila predobra mala ženica, vječno nasmijana, vrijedna, okretna, nikada se nije svađala, a viceve je pričala tako dobro da bi se svi počeli smijati puno ranije nego bi i završila sa njima. Bila je ona i pametnica, od one vrste koja će ti turit, a da i neznaš da ti je turila (naravno u pozitivnom smislu). A konjogriz vam je biljka većih listova sa crvenim vrhom koju su zaobilazile sve travobrsteće životinje osim konja i otud i ime.

A priča ide ovako nekako:
Mara je imala ukupno petero djece, tri sina i dvije kćerke. Kćeri su se poudavale i otišle, a sinovi su ostali živjeti sa njom. Bile su to ljudeskare i svi su radili u firmama gdje je plaća bila iznad prosjeka, ali nijedan nije bio oženjen, a takvi kao oni više su vremena provodili u birtiji truseći pivu negoli se zamarali maminim pridikama.

Svaki mjesec davali su prinos u kuću od kojeg se kupovalo meso,ulje, brašno, vegeta i sve šta u kući fali.
Jednom i ne baš tako davno legla sinovima plaća, ali ni jedan ne daje pare, a ni ne donosi ništa u kuću. Po gajbe piva se ide svaki dan, ali potrepštine nitko ne donosi. I upozoravala je njih Mara da svega fali i da nema više šta skuhati, ali sinovi ko sinovi - na jedno uho uđe a na drugo izađe. I tako se Mara dosjeti, dopizdilo i njoj kukati svaki dan, kako da ih zezne.

Osvanila Sveta nedjelja i dok su sinovi spavali, porani ona i nakosi mlade djeteline i konjogriza. Pristavila juhu i umjesto rezanaca zakuhala djetelinu, napravila salatu od konjogriza i začinila, umutila jaja i nasjeckala djeteline i zapekla. Ali nije to sve.
Postavila Mara svečani stol. Šlingani stolnjak, stari porculan, kristalne čaše, toledane salvete, čak je i " juhu" usula u onu porculansku zdjelu sa poklopcem i ručkama. Ma ono, čista gotiva.

"Ajmo djeco ručak, diž te se!" - viče Mara da je se čuje i u komšijsku kuću.
Sinovi, krmeljivi, podizaše se iz kreveta, gladni ko vukovi jer su noć prije bančili.
"Ajde, ajde, odma za stol, majka spremila svečani ručak!"
Sjeli oni za stol, gledaju šlingeraj, kristal i porculan koji se vadi samo za svečane prigode gledaju i jedan drugoga, da nisu zaboravili kakav rođendan...
"A evo majke i sa supicom da nadođete", viče Mara donoseći zdjelu za juhu, "Deder Đura, ti si najstariji, natoči svima, ali doobro promješaj!"
Mješa Đura i vadi u tanjur, ništa mu nije jasno, ali šuti.
Najmlađi nemogavši dočekati, nabode "salatu" na vilicu i poče žvakati, problijedi, pa poče pljuvati držeći se za grlo.
"Mamo, pa šta je ovo?" - i dalje pokušavajući doći do daha upita najmlađi, dok su mu suze od gorčine konjogriza curile po obrazima.
"Konjogriz za konje, jer ste konjine! Ono šta ste donijeli u kuću to ćete i jest!Tjedan dana vam govorim da nema ništa više u kući, a vi šutite. A sad me izvinite ja ode kod kćeri na ručak".

I tako, dok je Mara ručala kod kćeri, sinovi su sjeli svaki u svoj auto, zaputili se u trgovački centar i navukli potrepština ne za jedan nego za dva mjeseca.

Kad se Mara vratila i vidjela napunjenu kuću i frižidere samo je rekla:
"E pička vam materina, da vam pička materina, sad može jel?! Ručak će biti u 3."

Imala je Mara još svojih dogodovština, ali ova mi je bila najjača. Pokoj joj duši, takva se rađa samo jednom u sto godina!

23.07.2017., nedjelja

Život nakon gastrektomije - prvi dio!

Kao što naslov kaže, treba nastaviti sa životom, ali morate se držati nekih smjernica da bi povisili kvalitetu života. Pisati ću o hrani koju možete jesti, onu koju treba izbjegavati, na koju možete zaboraviti, što tražiti od liječnika, što će vam se događati sa tijelom, psihom i ostalim.

Pisati ću o onome kako sam ja to sve prošla i doživjela i kako funkcioniram danas. Ako za mene nešto funkcionira, možda neće upaliti sa vama, ali ovdje sam prvenstveno da bih podigla svijest ljudi i možda pomogla nekome tko se bori sa ovom opakom bolešću ili ju je prošao pa ne zna više što jesti i piti jer su informacije podijeljene i različite. A jesu! I sve je metoda pokušaja i neuspjeha! Ono što vam paše danas, sutra više neće!

1. PRAVILO - LIJEČNICI NE ZNAJU KAKO POSTUPATI SA VAMA!!!

Stigli ste kući i šta sad?

Nema više fine infuzije sa lijekovima protiv bolova, rupe od katetera su još otvorene...
Sve ovisi o vašem liječniku i koje će vam analgetike prepisati. Ja sam dobila usrani spasmex i mogla sam ih popiti 3 dnevno. Čuvala sam ih za večer jer bih do tada već umirala od bolova i trebala sam prespavati noć. Znate kako kažu: kad tijelo spava i bol spava. Neka vam se netko raspita u ljekarni što bi vam pasalo pa prenesite svom liječniku. Rupe će same zarasti za nekih mjesec dana.

Ovo 1. upozorenje sam napisala zbog toga jer sam završila na hitnoj nakon 4 sata izbacivanja tekućine iz sebe i još 4 sata infuzije. Liječnik je sjedio pored mene sa olovkom i notesom, raspitivao se o svemu, da bi na kraju zvao ZG i pitao mišljenje gastroenterologa. Zamolio me da se idući put javim direktno u bolnicu jer eto on ne zna.

Imate pravo na kućnu posjetu i previjanje....

Džabe vam! Koju god gazu vam zalijepe na otvore, procuriti će za par minuta. Iz utrobe vam dnevno iscuri pola litre tekućine tako da je gaza i kućna posjeta bez veze.
Uzmite lijepo bijeli ručnik za tuširanje,prepeglajte i lapite tati ili djedu pojas za križa da sve to fino drži i stisne.
Šetajte uz pratnju!

Stigli ste kući i svi jure odmah da vas vide i obiđu...

Može....ali ako ste pali sa kruške! Nakon svakog obroka ići ćete van (kakati). Pa šta, vjerojatno mislite. E pa vi ste sada patka i patka ostajete do kraja života: kako hrana gore ulazi, još brže izlazi. Osjećaj za veliki van je maaaalo drugačiji, nema vremena da malo stisnete i odšećete do wc-a. A-a, zaboravite. Kad zaboli,trk ili juriš! Ispočetka je dosta bolno pa će vas partner vjerojatno morati pridržavati dok vi fino izbacujete neprerađenu hranu. Izbjegnite neugodnjak. Usrat ćete se, definitivno, ali bolje da to ostane u miru vašeg doma ,među ljudima pred kojima vam nije neugodno ...usrat se.

Kasnije, kada budete mogli negdje ići, bilo u kupovinu ili negdje drugdje, birajte mjesta koja imaju toalet!

2. PRAVILO -NOSITE MASKU ZA LICE BILO GDJE DA IDETE OD RUJNA DO SVIBNJA

Da,da. Zaštitite se! Imunitet vam je pao i skoro se neće dignuti! Obična viroza, stomačna naprimjer, drugi će preboliti za par dana, a vas vjerojatno spremiti u bolnicu. Ne dopustite da vas posjećuju bolesni ljudi, a ako imate školarca, masku nosite dok je u istoj prostoriji sa vama, a poslije toga proluftajte.

Suprug je kupio paket maski koje je dijelio na ulazu posjetiteljima. Bolje da oni budu inkomodirani nego vi.

3. PRAVILO - TIJELU JE POTREBNO 3 GODINE DA SE PRIVIKNE NA PROMJENU

Prehrana u prvih godinu i pol....

E sad počinje zajebancija!
Količina hrane koju pojedete je iznimno mala. Jušna žlica pirea npr. je premija čak i za mene koja sam prošla operaciju prije skoro 3 godine. Imajte barem 6 obroka. Zaboravite vruću i jako hladnu hranu i piće.

Prvih godinu i pol jedete isključivo miksanu hranu. Krećete od juhe, bistre i bez ičega i polako ju zgušnjavate, bilo kašikom pirea, palente, griz noklica. Nakon mjesec dana paprikaš (lagani i ne začinjeni-smiksani naravno) pa polaaaaaaako u toku godine i pol do krute hrane. Rijeđi rižoto sa raskuhanom rižom i mesom (SMIKSANO!).

Biti će vam teško jer hranu ne žvačete, a brate mili i nije normalno. Za utjehu možete mlatiti krekere, smoki i sve što se topi u ustima, biti će vam lakše.

Ne dajte da vas tjeraju da stalno jedete-biti će vam loše. Ako ne možete puno jesti, nemojte! Teško je gledati da se netko pati, ali morate osluškivati svoje tijelo.

Zapamtite da vam je presječen vagus - živac - i vi više nemate osjećaj za glad ili žeđ. Biti će dana kad jednostavno zaboravite jesti ili piti, ali zato uvijek na tanjuru imajte nešto za grickanje, pa kad prolazite uzmite zalogaj.

U slučaju da hranu ne prihvaćate dobro i imate jake proljeve dobiti ćete prosure napitke koji će vam dignuti energiju i dati potrebne kalorije. Ja ih nisam mogla piti jer su slatki, a slatko sam zamrzila poslije operacije.

Izbjegavajte povrće u većim količinama jer se zadržava dugo u crijevima i napuhuje.

Sve mora biti dobro skuhano!

Zaboravite do kraja života svježe voće osim lubenica i dinja! Jedu vam se jabuke- skuhajte ih u kompot! Svježe voće teško pada i neko vam jako digne šećer u krvi pa onda naglo opadne i vi ste u banani. Past ćete u nesvijest i grčiti će vam se mišići što je jako bolno i trebati će vam par dana da dođete sebi.

Čokolada i kolači sa kremom su totalna koma za vas, završiti ćete satima na toaletu, a to ne želimo.

Vjerojatno ste postali intolerantni na laktozu, ali fermentirane mliječne proizvode možete konzumirati. Mlijeko zamijenite bademovim, sojinim ili rižinim bez dodatka sladila.

Zaboravite svježi kruh zauvijek! Mora biti star jedan dan, a i tada je bolje da ga istostirate.

Dobra stvar je maslac od kikirikija, svaki dan malu žličicu za oporavak crijeva.

Zaboravite pijenje tijekom obroka! Prvu tekućinu konzumirati tek sat do sat i pol nakon obroka jer dovodi do dumping sindroma (o ovome ću pisati u nekom drugom postu).

Piće - prirodni sirupi (meni se voda gadi), voda sa okusom, kasnije laaagano gazirani sokići, lagano ishlapljeli crni radler (mrzila sam pivo oduvijek, ali mi je ovo pasaloooo)

Prehrana kasnije....

I tu je zajebancija....
Negdje ćete pročitati gdje vam savjetuju posno meso, negdje masnije. Kad sam bila kod nutricionista, jer sam izgubila 25 kilograma u godinu dana na visinu od 155 (metar i ćevap) , rekla je da je idealni omjer 50-25-25, ugljikohidrati-meso-masnoće. U stvarnosti radi se o masnijem mesu sa prilogom i umakom (mora kliziti).

Zaboravite al-dente paštu. I dalje mora biti sve raskuhano.

Biti će vam teško uvijek spravljati kvalitetne obroke. Nekada ćete se našopati bilo čim, grickalicama npr. samo da se možete kretati.

Okusni pupoljci će se isto tako promijeniti. Može biti da ćete obožavati hranu koju ste prije mrzili i niste nikako jeli, a isto tako mrziti ono što ste obožavali.

Majonezu sam obožavala, a sada mi smrdi na staro motorno ulje, čokolada mi smrdi na miševe (?), kremaste kolače i torte gledam dok drugi jedu... i više mi ne smeta i nemam toliku želju.

Prije 6 mjeseci poželjela sam jesti nuttelu. Fino sam je namazala na tost i pojela. Bilo mi je zlo kao psu i više je ne želim pogledati iako uredno stoji na stalaži. Mažem je tu i tamo djeci i vjerujte da prste operem, a ne obližem.

Dosta za danas...

Pusa od Male!






21.07.2017., petak

Palestinski nenavođeni projektil

Iako je bio studeni, dan je bio prekrasan. Sunčan i topao,divan, ma ono...kad vam se od jutra čini da ništa ne može poći po zlu. I tako sam krenula put Osijeka na očitanje nalaza.

Isti liječnik koji je izveo gastroskopiju, pogledao je nalaze i pozvao supruga u ordinaciju.
"Spakujte stvari i sutra ujutro javite se u bolnicu. Nazvati ću svog bivšeg šefa i on će vas istoga trenutka primiti. Ovo ne može čekati!" Ovaj put sam bila mirna, nisam zasuzila. Noć prije sanjala sam jetrvu koja mi se smiješila i kimala glavom i ja sam jednostavno znala da će sve biti u redu. Vratila se ona Mala, sumnjičava, željna činjenica i objašnjenja, jer hej, ovo je moje tijelo i ako će netko prćkat po njemu, hoću da znam svaki potez koji će napraviti.
"U čemu je stvar?"
"Sluznica želuca debljine je od 2-5 mm, Vaša je 3 cm. Kako ste uopće funkcionirali zadnjih par godina? U svakom slučaju, što god da je, moramo vas otvoriti da vidimo o čemu se radi. Dobra stvar je da su okolni organi čisti i bez lezija."

I tako sam se uputila kući, spakovala torbu, skuhala ručak dečkima za sutra, zamolila tetu i mamu da se privremeno presele kod nas zbog djece, popušila kutiju cigara, popila litru kave i Cole (jbg. tko zna kada ću opet) i budna dočekala 6 sati ujutro kad smo se uputili za Osijek.
"Zar se ne bojiš" pitao me dragi.
"Ne! Što god da raste u meni, to govno mora van! Neću dopustiti nikome i ničemu da me odvoji od tebe i moje djece!"
"Obožavam kad grizeš!"

Zaprimio me šef kirurgije, pregledao snimke i rekao da sam sutra prva na redu za operaciju.
Pripreme neću opisivati, same all-same-all. Zahvat je trebao biti laparaskopski ,ali čim su mi dotakli želudac on se raspao tako da su me skroz morali otvoriti.
Izvedena je totalna gastrektomija, odstranjen mi je želudac, pola jednjaka, žuč, veliki dio tankog crijeva, 30-ak limfnih čvorova. Zbog opće slabosti organizma su me dva puta oživljavali na stolu i još jednom na intenzivnoj. Probudila sam se 6. dan na poluintenzivnoj glumeći satelitsku, puna katetera, sondi, infuzija i drugih cjevčica. Majkemi, jedino je guzica bila fraj (hvala, hvala, hvala).
Sestra koja je staja pored kreveta nasmiješila se i poželjela mi dobro jutro.
"Ovo je bilo opako gospođo, dobrodošli nazad! Imate pozdrav od supruga, bio je tu skoro cijelo vrijeme. Al ste ga isplašili!"
"A gdje sam to ja?"
"Poluintenzivna."
Jebalo majku, svugdje sam bila i svašta sam vidjela, ali ovo je soba iz noćne more. Dvoje pored mene prekriveni plahtama. Umrli. Čovjek preko puta krvari iz svih otvora, onaj do njega se usrao i vrišti od bolova. A sestra ravna moj jastuk jer ide vizita. Pola pet ujutro.
"Sestro, ja ovdje ne ostajem, diži me jebote!"
"Nema ustajanja barem 10 dana!"
Iz iskustva i raznoraznih priča znam da proces zacijeljenja ne počinje dok ne ustanete i ne počnete hodati.
"Ma vadi me odavde! I da nisam bolesna ovdje bi napoprijeko krepala!"
"Pa dignite ženu kad hoće! Uostalom u pravu je!"- reče doktor smiješeći se.
I tako sam ustala, sa sestrama sa svake strane, stupala pokraj kreveta jer koordinacija pokreta vam i nije nešto nakon toliko ležanja. On je sjeo na ispražnjen krevet do mojega (od onog umrlog) i objasnio situaciju u kojoj sam sada.
"Mala, sada ste invalid, koliko si to dopustite biti. Odstranio sam sve i malo više nego što je potrebno jer ne biste izdržali kemoterapiju, a i ne želim vas vidjeti ovdje opet za par godina. Bez želuca se može živjeti, kvaliteta života nije baš nekakva, ali ste živi. Uspjeli smo vas oživjeti par puta, a zadnji put vas je doslovno spasio muž jer je počeo vikati imena vaše djece i da Ivan plače zadnje dvije noći i da je morao obući vaš ogrtač jer miriše na vas. Ali mi nije jasna jedna stvar...Zašto vas je nazivao vješturom!???"
"Stara priča iz vojničkih dana."
"Ma bitno da je upalila."
"Znao sam da će te dati sve od sebe, tako je sa svim majkama. Garantiram isto tako da će te izaći odavdje prije roka."
Tako je i bilo. Pola sata nakon toga odmarširala sam sa svojim antenama do bolničke sobe (sa sestrama pokraj sebe i jednom koja je vozila kolica za svaki slučaj) među ostale pacijente
abdominalne kirurgije.

Cijeli dan ste na nekakvim infuzijama, osim od 4 - 6 ujutro i 4-6 poslijepodne. To vrijeme iskoristila sam da bih glumila palestinski nenavođeni projektil. Digneš me, usmjeriš (hodnikom) i odeeee u pičku materinu!. Vježbala sam podizanje ruku, razgibavala vrat (jebali ih kreveti neudobni), usput dižući i one koji nisu htjeli ustati zbog pekmezastog raspoloženja.
10. dan su povadili katetere i dali mi pola litre vode koju sam morala popiti na cijeli dan (valjda da vide jel negdje propuštam),a navečer sam dobila pola šalice slatkog čaja kojeg kusate sa malom žličicom. Bilo je to nešto najljepše što sam probala, toliko divno da sam se rasplakala od miline (al stvarno). Sutradan navečer vegeta juha bez rezanaca. Predobro!

Ajde malo da zahvalim dobrim ljudima! Liječnici su prekrasni, pogotovo šef kirurgije koji će vas obići i na dan kada je slobodan, onako u civilki iako je vizita bila. Sjesti će pored svakog pacijenta i popričati o svemu što vas zanima. Sestre...a šta da kažem o sestrama i braći. Doktor je jedna stvar,operira vas, otkloni problem, i vi ste manje-više gotovi sa njim. Sestre, e to su naši anđeli čuvari. One su glavne kad doktori završe, trčkaraju pokraj vas, mijenjaju smrdljive katetere, pelene, vode vas na wc, budu pokraj vas dok pokušavate oprati znoj i smrad sa sebe. Iako ih je bilo troje na odjelu sve su stizale, nikada ne skidajući osmjeh sa lica i pružajući sućut kada vam je teško. Kapa dole! Svaka čast i čistačicama, tu su da očiste sranje koje napravite ili nešto prolijete, pet puta dnevno brišući podove i čineći sitne usluge pacijentima. Svaka čast!

Od predviđenih mjesec dana, iz bolnice me liječnik pustio 13. dan. Falila su mi djeca, a on se nasmiješio i rekao da ću se ionako brže oporaviti ako je beba pokraj mene.
I tako sam, nakon dva tjedna sa klamericama na stomaku i otvorenim rupama veličine 1,5 cm od katetera sa svake strane, krenula putem Zone sumraka sa svojim dragim pokraj sebe ususret našoj dječici.

Pusa od Male
P.S. - o oporavku i životu nakon ovoga gore pisati ću u idućem postu




20.07.2017., četvrtak

Kako je sve počelo...part II

Za vrijeme bolovanja i oporavka ruke iznenada sam ostala trudna. Nakon početnog šoka (ipak sam imala 40 + godina) odlučili smo zadržati dijete ujedno prolazeći sve strahove, testove, putovanja u ZG na dodatne pretrage i ostalo. Mučilo nas je i to hoćemo li u našim godinama moći kvalitetno skrbiti o novoj bebi, kako ću sve to odraditi sa jednom i pol rukom....

Devet mjeseci kasnije rodila sam prekrasnog i zdravog dječaka (muž presretan jer se loza nastavlja) i sve je nekako leglo na svoje mjesto. Dragi i sin su mi u svemu pomagali i život je bio lijep. Moram napomenuti da suprug ima sedmero braće i sestara razasutih po svijetu i već smo se počeli dogovarati kako bi bilo lijepo da se svi okupimo za Uskrs i proslavimo ga zajedno i usput krstimo našu prinovu. Jedna od njegovih sestara bila je međutim već neko vrijeme u bolnici nakon operacije, ali svi smo se nadali da će i ona uspjeti doći. Međutim nije. U veljači nam je njen sin javio da se neće izvući i da joj je ostalo par dana života. Suprug je bio shrvan, ja također. Kroz glavu su mi prolazile i strah i nevjerica, pa možda se doktor zajebo i tako to. Ma voljela bih da ste poznavali tu prekrasnu ženu: uvijek borac, bez dlake na jeziku, izravna,iskrena, lijepa kao lutka... Sjećam se našeg zadnjeg razgovora; zezale smo se kako danas neki pod stare dane prave djecu, a mladi ništa... Ona ima inače dvojicu divnih sinova, a ja sam svojega nazvala istim imenom kao njenog najmlađeg. I izgledao je kao on, buco, miran sa sitnom kovrčavom crvenom kosicom. Na kraju razgovora rekla je da bi jako voljela doći za Uskrs da se barem još jednom keri ispred tamburaša. Nažalost nije došla... a ja sam izgubila najdražu prijateljicu, dio duše i srca...

Nekih šest mjeseci nakon rođenja djeteta počela sam osjećati tegobe prilikom jela. Strašno bi me zabolio stomak, grčevi su bili nesnosni, ali bi prošli nakon dvadesetak minuta. Lijena što se tiče doktora nisam otišla na pregled, a problemi su se nastavljali sa sve jačim intezitetom. Počela sam izbjegavati hranu, a kada više nisam mogla podnijeti ni tekućinu i kad su krenula povraćanja, konačno sam otišla liječniku. Već duže godina patila sam od kroničnog gastritisa, pila peptorane i tješila se da je možda sad u pitanju čir i da mi on ne da mira. Ustvari bojala sam se one "užasne" gastroskopije. Odradila sam je nekih četiri puta i neugodna je i nikako se nisam mogla odvažiti na petu. Budala. Anyway, da bih skratila period čekanja u bolnici, otišla sam u polikliniku koja je u vlasništvu osig. kuće za koju sam radila i u kojoj svi zaposlenici imaju besplatan godišnji sistematski pregled. Kako se međusobno svi manje-više poznajemo bilo mi je nekako lakše proći sve to okružena ekipom u koju imam povjerenja i gdje se osjećam opušteno. Gastroskopija znate kako se obavlja. I dok ja tako ležim zagledana u točku na zidu, liječnik govori (van sebe): Isuse Bože, šta je ovo!
Ok, sad sam već bila pomalo uplašena, ali više me uplašio on. Izbjegavao me je pogledati u oči, otrčao je u kacelariju obaviti telefonski poziv, vratio se nazad i rekao da sutra moram na hitni CT i da je on sve riješio. U međuvremenu je čak obavio i razgovor sa mužem koji je stajao pokraj mene suznih očiju. U glavi mi je bubnjalo da koja im je pička materina, a na glas sam govorila da imam dijete od deset godina i bebu staru 7 mjeseci i da mi kaže što nije u redu. U podsvijesti sam znala da je možda ono najgore jer kada u periodu od mjesec dana izgubite 10-ak kilograma nemate se nadati ničemu dobrom.

CT je obavljen sutradan, a za tri tjedna stigli su i nalazi. U međuvremenu pila sam lijekove od kojih sam se malo oporavila i nastavila uobičajeno sa životom. Ma vraga uobičajeno! Znala sam se probuditi usred noći, dignuti roletu, uzeti bebu iz bračnog kreveta i bezglasno plakati i ljubiti to malo stvorenje, pokušavajući upamtiti svaki naborčić, miris nježne kože, ustašca poput pupoljka... i molila sam.. ne dragom Bogu, Isusu i Djevici Mariji... nego mojoj pokojnoj jetrvi... da gore utječe u moje ime i da dobijem priliku podignuti ovo moje dvoje sirotana, da ih barem vidim donekle odrasle....da nemogu otići sada jer stariji sin nema nikoga osim mene...

Kad bih se malo umirila, a bebač zaspao u mojim rukama, vratila bih se u krevet i nastojala ne misliti ni na što,pokušavajući natjerati san na oči, jer sutra morate funkcionirati i ponašati se normalno ako ne radi sebe, a onda radi djece. Često bih, nakon pola sata, sa druge strane kreveta začula šmrcanje.

Ne mogu više pisati....možda sutra
Pusa od Male

19.07.2017., srijeda

Kako je sve počelo...

Moj darling i ja znamo se otprilike od kako je rat počeo. On je bio čunka koja je došla organizirati obranu i ustrojstvo prvih brigada, instruktor i tako to.
Ja sam opet spadala u onu grupu tek završenih srednjoškolaca koji su puni elana i ljubavi prema domovini bili spremni goloruki preokrenuti tijek rata, svijet .... ma ono, samo pusti Ćavoglave, daj nam sanduk municije i voziiiiii. Ma kakva Hrvatska do Zemuna, do Moskve bi završili jebote!

U svakom slučaju, ja nabrijana, mlada-on cool, vojnički tip, smiren, blizu 30-te.... i išao mi je na živce do jaja. Majkemi, kad bih njega vidjela - sedam dana sreće ne bih imala. I tako 25 godina poslije na frajera na kojeg ne bih ni bicikli naslonila, naslonila sam pupak;) I otada živimo fino- koliko je to moguće.

On je prihvatio mojeg dječaka iz prvog braka, ja njegove djevojke koje obožavam. Dragi je već tada bio u mirovini, a ja sam radila u jednoj osiguravajućoj kući od njenog samog početka i relativno sam dobro zarađivala (konačno). A jebote kad se samo sjetim šta sam sve radila: nakon škole u klaonici i preradi mesa( ako treba recept za slavonske kobase,slaninu i kulen seku samo javite), otišla u Njemačku (ipak sam rođena Njemica), vratila se kad je izbio rat, bila u HV, radila kao prevoditelj, zaposlila se u trgovini lov-ribolov i na kraju osiguranje, odakle sam otišla u mirovinu prije godinu i pol.

Darling je bio iz sela pokraj gradića u kojem sam ja živjela, maltene predgrađa i neću vam lagati kada vam kažem da iako je to selo udaljeno nekih cca 5 km, nikada u njemu nisam bila. Danas ga nazivam zona sumraka, što i jeste, jer kad ulazite u njega sa bilo koje strane prvo upadnete u maglu koja je duga nekih 100 metara (iako na prognozi nigdje nije najavljena magla), pa fulate tablu sa natpisom sela,pa onda mrak i tek kad dođete u centar zasvijetli kandelaber. A vi pojma nemate gdje ste!

Prvi zajebi su krenuli kada smo se vjenčali. Njegova ex-žena (on ju naziva Pokojna pa ću i ja) je toliko popizdila od ljubomore tako da ga je svaki mjesec tužila za nešto ne bi li se vidjeli makar i na sudu. Ona je od onih koje su išle raditi u Njemačku, pa se zaboravile vratiti. Udala se za vlasnika hotela gdje je radila, para ima toliko da može kupiti pola Slavonije, ali nije sretna. Postala je alkoholičarka, rastjerala djevojke od sebe(neka njih kod mene) i redovno zove i spušta slušalicu. Najjače mi je kada dođe u posjet mami koja živi par kuća dalje pa se uzjebe šetajući gore-dole pokraj naše kuće, zavirujući ne bi li vidjela svog bivšeg. Ja joj kulturno mahnem, ali neće da odmahne. Pizda! Jer ipak ona sada živi u Deutschlandu, ima milione, a mi ovdje jedemo govna (njene riječi). Pa ja ne budi luda poručim kvazi-nedojebanoj švabici jel ima njemačku putovnicu? Nema. E pa ja je mogu imati kad hoću jer mi je mama njemica i djed je Nijemac i pradjed itd.... U svakom slučaju darling se toliko unervozi kad ona dođe da redovno nakon njenog prolaska i odlaska moram posvetiti kuću i dvorište.Bez zeze! On za svaki slučaj posveti i paradajz, papriku, guske, patke, koke, zečeve, mačke, pse i vrapce na kući. Zlu netrebalo!


Ja sa svojim Pokojnim nisam imala baš tolikih problema osim prvih par godina. Ništa što gajba piva i bivše kolege sa Maslenice nisu mogle riješiti, a i unormalio se kad se oženio po drugi put. Pa rastao....opet. Ali nedugo nakon toga stvarno je postao pokojni, tako da.... Moj sin ga ne spominje jer ga se i ne sjeća (tadašnja ga nije puštala da dođe vidjeti sina) i opet tako da....


Drugi zajeb se desio (a desi se naravno kad je najbolje) prije četiri godine. Spremam se ja tako na posao, pakujem komade torte od dan prije sa kirbaja da ih slistimo moja druga sa posla i ja, kad evo ti mog darlinga da mu pomognem istovariti lim. Ne običan, rine i oluci za susjedovu kuću (malo dragi radi u fušu). E sad, kod istovaranja lima morate poštivati određena pravila : odmaknuti se metar od krajeva, simultano spuštati itd.. Naravno ja to nisam napravila jer sam razmišljala o drugim stvarima, o tušu prije posla, poslu koji me čeka kad dođem u ured itd. I tako sam znojnih i klizavih ruku, uhvatila baš za krajeve i brzo spustila. Masa rina mi je poput pile odsjekla desnu šaku. Znam da sam rekla "Gotovo je", zgrabila šaku i utrčala u kuću, prateći muža koji se izbezumio. Umjesto u kupatilo, on je uletio u dnevni boravak, a ja sam pomislila dok je krv štrcala sa otkucajima srca, " Kud će jebote! Sjebat ću zidove, a taman sam ih okrečila!" Dragi je podvezivao ruku dok sam mu ja nabrajala šta da ponese. I izašla van pokraj auta. I zamračila. Kroz maglu se sjećam vožnje do bolnice jer sam ga cijelo vrijeme htjela pitati je li upalio žmigavce. ;) I sjećam se da je dragi zapucao doktora jer mu je ovaj rekao da to nije posao za ženu. I policije poslije toga, i ispitivanja da li se radi o nasilju u obitelji. Dečki mladi, šta ćeš...Moraju raditi svoj posao, ali ne znaju. Zamolila sam ih da ukucaju naša imena. Oboje imamo dozvolu za nošenje oružja, jel tako? Pa da -kažu oni. "Zar vi stvarno mislite da bih ja dozvolila bilo kojem tulipanu da digne ruku na mene, a da ne dobije dugi 9 posred pičke?" Bilo je to zadnji put da sam ih vidjela.

Ruku su mi prišili iako nemam osjeta u šaci (osim palca i malog prsta). Terapije su bile dugotrajne i totalna koma, a kad je promjena vremena dođe mi da je nanovo odsječem! I to sama testerom!
Treći zajeb ću možda sutra, valja ići okopati i zaliti papriku i paradajz!


Pusa od Male

O meni....

Prvi blog....,ali ne u mojoj glavi.
Već odavno se cimam da počnem pisati, ali od obveza ne stignem....a ni od bolesti.

Imam 40 + (briga vas koliko je plus), iz malog sela , iz skoro najzaostalije i nerazvijene regije gdje su autobusi razvezli mladost odavno put Deutschlanda, Austrije, Švicarske, Švedske... Da nas pitate odakle smo, svi bi vam rekli - ŠUPAK EUROPE. Bez srama jer je to točno.

Udana sretno po drugi put, djece 4 komada ukupno (moja djeca i njegova djeca tuku našu djecu - tako nekako otprilike).
Prisilna penzićka, 100% invalid jer nemam stomaka (izvadili ga prije manje od 3 godine), uzgajamo vlastitu hranu, oboje bivši branitelji, imamo vlastitu kuću, hvala Bogu bez kredita i to vam je rajo moja to!

O čemu ću vam pisati?

Pa manje-više o svemu što se događa u šupku europe, seoskim babama iliti streeet google, kako je živjeti bez želuca i pomoćnih organa, borbi sa pubertetlijama, onim starijima i onim puno mlađima,kiseljenju povrća, zajebavanju rodbine i tako to...

Pusa od Male

P.S.- prijedlozi teme za slijedeći post dobrodošli

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se