Zona sumraka je bila relativno veliko selo u prošlosti sa velikim brojem članova uže obitelji. Stara seoska poslovica vezana za žene bila je :Nema lita bez diteta , tako da je nerijetko broj djece po obitelji bio između 6 do 10. Radilo se većinom na zemlji, svaka kuća imala je krave, a ona bolja i konje i prikolice.
Žene bi većinom ostajale ljeti kući ili bi ponijele dječurliju u korpi kad je bilo vrijeme okopavanja dajući im malo maka zamotanog u gazu umjesto dude. Naravno, toliko bi ih omamio taj mak da bi prespavali skoro cijeli dan.
Enivej, slušam tako u trgovini kako se
jedna postarija žena žali da joj djeca neće ništa da pripomognu. Primanja nema, eto, a oni potrošiše kišu Božju na piće.
"Ja da sam na tvom mjestu napravila bi isto ko i Mara!" - vikne joj jedna.
"Šta?"
"Pa ono sa konjogrizom"
"Vidiš...pametna žena....mogla bih"- reče dok su joj se usta svijala u osmijeh.
Sve starije žene su se navalile smijati, a ja požurila kući da priupitam muža o kakvoj se to priči radi. Mara je bila predobra mala ženica, vječno nasmijana, vrijedna, okretna, nikada se nije svađala, a viceve je pričala tako dobro da bi se svi počeli smijati puno ranije nego bi i završila sa njima. Bila je ona i pametnica, od one vrste koja će ti turit, a da i neznaš da ti je turila (naravno u pozitivnom smislu). A konjogriz vam je biljka većih listova sa crvenim vrhom koju su zaobilazile sve travobrsteće životinje osim konja i otud i ime.
A priča ide ovako nekako:
Mara je imala ukupno petero djece, tri sina i dvije kćerke. Kćeri su se poudavale i otišle, a sinovi su ostali živjeti sa njom. Bile su to ljudeskare i svi su radili u firmama gdje je plaća bila iznad prosjeka, ali nijedan nije bio oženjen, a takvi kao oni više su vremena provodili u birtiji truseći pivu negoli se zamarali maminim pridikama.
Svaki mjesec davali su prinos u kuću od kojeg se kupovalo meso,ulje, brašno, vegeta i sve šta u kući fali.
Jednom i ne baš tako davno legla sinovima plaća, ali ni jedan ne daje pare, a ni ne donosi ništa u kuću. Po gajbe piva se ide svaki dan, ali potrepštine nitko ne donosi. I upozoravala je njih Mara da svega fali i da nema više šta skuhati, ali sinovi ko sinovi - na jedno uho uđe a na drugo izađe. I tako se Mara dosjeti, dopizdilo i njoj kukati svaki dan, kako da ih zezne.
Osvanila Sveta nedjelja i dok su sinovi spavali, porani ona i nakosi mlade djeteline i konjogriza. Pristavila juhu i umjesto rezanaca zakuhala djetelinu, napravila salatu od konjogriza i začinila, umutila jaja i nasjeckala djeteline i zapekla. Ali nije to sve.
Postavila Mara svečani stol. Šlingani stolnjak, stari porculan, kristalne čaše, toledane salvete, čak je i " juhu" usula u onu porculansku zdjelu sa poklopcem i ručkama. Ma ono, čista gotiva.
"Ajmo djeco ručak, diž te se!" - viče Mara da je se čuje i u komšijsku kuću.
Sinovi, krmeljivi, podizaše se iz kreveta, gladni ko vukovi jer su noć prije bančili.
"Ajde, ajde, odma za stol, majka spremila svečani ručak!"
Sjeli oni za stol, gledaju šlingeraj, kristal i porculan koji se vadi samo za svečane prigode gledaju i jedan drugoga, da nisu zaboravili kakav rođendan...
"A evo majke i sa supicom da nadođete", viče Mara donoseći zdjelu za juhu, "Deder Đura, ti si najstariji, natoči svima, ali doobro promješaj!"
Mješa Đura i vadi u tanjur, ništa mu nije jasno, ali šuti.
Najmlađi nemogavši dočekati, nabode "salatu" na vilicu i poče žvakati, problijedi, pa poče pljuvati držeći se za grlo.
"Mamo, pa šta je ovo?" - i dalje pokušavajući doći do daha upita najmlađi, dok su mu suze od gorčine konjogriza curile po obrazima.
"Konjogriz za konje, jer ste konjine! Ono šta ste donijeli u kuću to ćete i jest!Tjedan dana vam govorim da nema ništa više u kući, a vi šutite. A sad me izvinite ja ode kod kćeri na ručak".
I tako, dok je Mara ručala kod kćeri, sinovi su sjeli svaki u svoj auto, zaputili se u trgovački centar i navukli potrepština ne za jedan nego za dva mjeseca.
Kad se Mara vratila i vidjela napunjenu kuću i frižidere samo je rekla:
"E pička vam materina, da vam pička materina, sad može jel?! Ručak će biti u 3."
Imala je Mara još svojih dogodovština, ali ova mi je bila najjača. Pokoj joj duši, takva se rađa samo jednom u sto godina!
Post je objavljen 24.07.2017. u 17:19 sati.