je ispod kratkih, oštrih trepavica bacila dug, zelen pogled na niz šarenih slika pred sobom i osjetila lagano iznenađenje i trag tuge.
(Slike se nisu poklapale s očekivanjima. Slike nisu za to bile krive. Očekivanja jesu. Već samom svojom podrazumjevanom normalnošću očekivanja su bila prepreka i sasvim suvišna.
Uvijek. Čak nepoštena prema drugoj strani. Ne znači li od bilo koga išta očekivati stavljati toj osobi teret na ramena? I zašto je baš to ono što činimo svima koje volimo? Od njih očekujemo. A mogli bi pustiti ih da lete lako na svojim krilima svojim zračnim stazama, nošeni svojim željama i radostima k ciljevima skrivenim u njihovim srcima....no, mi očekujemo. Bespravno. Očekivanja su bespravna gradnja. Naših želja na tuđim ramenima.)
Dama je stajala na sred scene, ukočena. Ozbiljna. Stroga. (očekivala sam veselu, nježnu radost i lakoću. ponekad u svoja djela pretačemo dijelove sebe koji ne mogu živjeti u našoj stvarnosti)
U njoj se u svim svojim bojama komešao život, čvrsto zauzdan kruto krojenom opravom odgoja, morala, običaja, društvenih pravila-davila. Nije bila svjesna da ne može u sebi nositi sve dugine boje života utegnute u željezni oklop tuđih pravila, a da ne plati cijenu za to nasilje nad slobodom i ljepotom srca darovanom s neba. Pomalo joj je to svitalo pred očima, jer darovi su bili obilni, božanstveni, raskošni..u njoj je bilo svega što srce može poželjeti. I one iskonske ženske mekoće i gracioznosti, intuitivnosti, blagosti, mirnoće...i tipično muške želje za akcijom, stvaranjem, pokretom, rušenjem, davanjem i uzimanjem jednim zamahom, ...bila je savršeni spoj jin i janga u tijelu dame od koje je okolina očekivala da svoje raskoši malo pritaji, svoj ples otpleše čednije, svoj pjesmu priguši....ponešto od toga ponekad je i činila i u nekom kutku njezinog srca lagano je klijalo sjeme tuge nad tim činom. Život ne voli kad se njegovih darova odričemo.
Negdje na periferiji opažaja, na granici svjesnog i nesvjesnog, poput surog orla, kružila je unutrašnjim okom pejzažima svojeg bića uviđajući nevjerojatne mogućnosti. Visove koji su zvali na podvige i penjanje, doline koje su mirne i zelene pružale okrepu i smiraj nakon lutanja. I spilje duboke i tamne, skrivene od čak i njezinog pogleda, s čijih glatkih, vlažnih stjenki su se eonima cijedili stalagmiti i stalaktiti tajni, gorčine, tuge, bjesova, razočarenja...no, tamo nije zalazila. I tko bi? I čemu? Nju su zvale visine. Vrhovi iza kojih se sunce rađa i čije tople zrake tako savršeno sviraju harfu njezine prirodne nadarenosti za izričaj. Snažna jang energija u njoj željela je uspjeh. Priznanja. Akciju. Željela je zajahati život kao tigra i ludo slaviti sve što jeste! Uspjeti! (no, svaki uspjeh je varka i laž. Hrana za ego. Proces stvaranja je pravi uspjeh i ono što zaista veseli dušu. Ostalo su trice i kučine.)
Ipak....umor. danas je bila pomalo iscrpljena. Jedan dio svega što je činila kao da nije bio život, nije to osjećala dijelom sebe...bila je to nekakva mašina koja neumorno iz dana u dan melje, radi, buči, svakodenvnom monotonijom isisava život iz nje. Bila je sve svjesnija iscrpljenosti. Kako zaustaviti mašinu?
Poneka kapljica sa stropa one spilje kapnula bi na nezgodno mjesto i uzburkala neko sjećanje...ili čak samo odjek sjećanja....ispod površine rijeke njezine svijesti, poput prelijepe, plemenite kalifornijske pastrmke, nečujno je lebdila tuga. Nenametljiva. Bezrazložna. Stalno prisutna. Bljeskava...skliska i neuhvatljiva. Rezultat sukoba između onog što bismo mogli biti i onog što postajemo?...tko zna.....
ONA je znala. Neka su saznanja bila dio njezinog bića. S njima je srasla. Ovaj puta znat će još bolje. Svi smo mi dio istoga svijeta, svi imamo svoje radosti i tuge...i sve su prolazne. Bila je tragač i još uvijek je tragala...možda lovina nije ni bila bitna, već sama potraga...za....? no, sad je znala svoju potragu pretočiti u stihove, u priče, izbaciti van, podijeliti je s drugima...jer svi smo mi svijet. Ljepota njezinog karaktera nije znala za posesivnost, gramzivost ...ona je dijelila s užitkom i svoju radosti i tugu svjesna da tako bogatstvo svoje nutrine poklanja i dijeli sa svima i....ima još više. Bila je plemenito biće.
I bila je lav odrastao među ovcama. Kao u onoj priči. Mora joj se ipak priznati –osjećala je da nešto ne štima. Neskladno je meketala. Bilo je pitanje vremena kad će shvatiti ...sve. Proniknuti u tajnu igre. I s poštovanjem prema ovcama otići glumiti u neki drugi film. Ovaj puta znat će da glumi. Neće zaboraviti tko je. Svijet. Sve. Nepokretni pokretač i promatrač.
No, trenutačno je ipak onaj umor prevladavao i ona ga se željela otarasiti. Željela je ponovo osjetiti intenzitet i silinu akcije, pokreta....poput onog silovitog zamaha u koji je tvorac skupio svu energiju stvaralaštva i s visine iz udobnosti paperjastih oblaka žestinom munje podario adamu ni više ni manje nego - sam život. (op.a.premda to uopće nije bio adam, nego eva. Ali ljudi vole vjerovati u svakojake gluposti, pa nek bude volja njihova)
Ona to još nije stigla uočiti, ali razina energije raste. I sasvim je blizu trenutak kad će krenuti dalje ko strijela odapeta sigurnom rukom robina huda, bez zastajkivanja, bez oklijevanja, k novim horizontima, u visine, čak i u neslućene daljine....nošena čistom energijom stvaralaštva i sasvim nezaustavljiva. Pred njom je put. Jasan. Čist. A iz dajine ga osvjetljava blistavo svjetlo zvijezde vodilje ....prema kojoj treba krenuti. I ona će krenuti, jer drugačije ne bi ni mogla, ni znala. Nekima će to smetati, neke će iritirati, neke oduševiti...ali svi oni nisu bitni. Jer duša zna što joj je činiti. Uvijek.
Važno je imati na umu: otvorenost prema novom i prihvaćanje različitog. I put će bit lak i ugodan, osjećaj avanture i napretka ničim usporediv. Cilj......ne! ne! Cilje ne postoji, cilje je nebitan. Suština je u putovanju. Putovanje je smisao. Kreni. Donesi promjenu tamo gdje je potrebno.
kratki sažetak:
1. moraliziranje, kritiziranje: obilje životnih radosti zauzdano strogošću svjetonazora.
2. izuzetne mogućnosti/sposobnosti prisutne –ali treba ih biti svjestan. za sada to nije slučaj
3. prisutan je priličan zamor jednoličnošću svakodnevnice i zahtjevima okoline
4. postojala je uspješnost i užitak u uspjehu...ali nešto se gubi i nestaje...možda je i uspjeh postalo navika i sada zamara
5. odnekud se uvlači tuga u raspoloženje....naizgled bezrazložna, ali duboka...
6. ova osobnost je duboko svjesna zajedništava među ljudima i spremna sudjelovati, davati, dijeliti ....plemenit karakter.
7. prisutno je i nepoznavanje svojih vrijednosti ....kriva slika o sebi nametnuta okolinom, ova osoba je znatno dragocjenija i vrijednija no što uviđa.
8. vrlo snažan intenzitet kojim djeluje...ciljano, odlučno, svjesna cilja i načina kako ga postići, ovo je djelovanje sa sigurnoću u sebe koja potječe iz dubokih, iskonskih dijelova osobnosti....nema kolebanja...
9. potrebne su promjene....u ovom trenutku sasvim su lako izvedive i sve okolnosti su pogodne. krenuti na put –doslovce ili simbolično – otpočeti nešto novo, pravi je potez upravo sada.
