the age of AQUARIUS - gt

.............deepblack space of mine.
Znate onaj teški, teški višetonski kamen koji vam ponekad
Tako nalegne ravno na srce i ono jedva jedvice otkucava s mukom
Svaki svoj otkucaj sporo...sporo....umorno....teško ...
I ne možete ne pomisliti kako je neki od tih tromih otkucaja
Možda i posljednji .....i nekako vam baš i nije posebno žao....
Jer jednostavno.......teško je srcu kucati pod tolikim teretom
Sasvim nevidljivim ljudskom oku....oku koje usporeno hvata u svoj vidokrug
Stvarnost oko sebe i ne nalazi više nigdje ničega novog, uzbudljivog,
Ničega što iskri i svjetluca radošću i životom.
Sve je tako obično. Tako nebitno. Prolazno. Tako mrtvo....
....sve je mat, mutno, prekriveno
Finom, sivkastom opnom prljavštine i prašine u koju se
Vrijeme uvijek nekim čudom uspijeva prolazeći transformirati.
Vrijeme koje visi sa stropa neokrečene kuhinje u nitima paukove mreže,
Vrijeme koje se skrasi i škripi i cvili u pokočenim zglobovima nekada
Gipkih ruku
Vrijeme koje odustaje od pogleda na sebe lagano iskrivljujući
Savršenu oblinu očne jabučice i pretvarajući ju u brisača oštrih rubova,
U umjetnika koji svijet vidi kao lagani, mrljavi, lepršavi akvarel
U kojem se sve pomalo stapa, slijeva i prelijeva....i sve je sve više kao neki san.
Mislim da sam vrlo umorna.
Mislim da nema načina da se čovjek odmori od ovakvoga umora
Koji nije tjelesni, ali pogađa i tijelo....i srce i dušu i svaku misao
Mislim da mi je dosta....
Želim da igra završi,
Želim kući.....želim kući....
Koliko crna može biti crna faza?
Crna kao svemir.......crna praznina nutarnje tišine teška ko olovo
Boli li svemir rađanje zvijezda...jesu li zvijezde njegove materijalizirane misli,
Snovi....
Ne pripadam ovdje.
Moje najdraže doba dana........mekana tišina parkova i vrtova noću.....
Kao melem blaga ......blaga....i tako draga
Mir, svježina i tišina noći .....tišina tame rosi po meni s visina i
S njom kao da me prekriva i neka čudna blaženost...
Kao da odnekud iz tamnog beskraja do mene stiže .......ljubav.......
S treperavim svjetlom zvijezda........iz dalekih, hladnih prostanstava....
Svjetlo iz vječnosti sa samih prapočetaka u kojima jedino svjetlo i bi.
Spuštam bosa stopala na meku travu slabašno obasjanu noćnom rasvjetom.
Čudesan je to i blagotvoran dodir...taj dodir stopala i tla....
I dok mi pogled luta od jednog do drugog treptaja na barušnastom nebu
slijedeći blijedi trag mliječne staze preko obzora, dok tako u predivnoj
tišini noći postajem svjesna spokoja što sipi s visina, moja bosa stopala
nesvikla na direktan dodir s neravnim mekanim tlom uživaju u neobičnoj,
čudesnoj slobodi hoda po travnjaku noću....miris zemlje, miris trave i
miris vlage i mir...mir...mir....svuda predivan mir i tišina
tišina u kojoj sve oko mene govori, priča nježne priče mojoj duši.
I tako.....
Stojeći u noći bosonoga na travi sasvim sama pod milijunima zvijezda
Upijam neku čudnu snagu iz golog tla i vlati usnule trave
I puštam zvijezde da svojim treptajima polagano i nježno
Osvjetljavaju duboku tamu moje duše.......