Moja zelena škrinjica

09.12.2008., utorak

Ne mogu ja protiv sebe...

Utorak, 09.12.2008.


Priznala sam da sam iznevjerila danu riječ. Priznala sam da sam na taj način saznala da je iznevjerena riječ dana meni. Bez pitanja. Samo rečenicom: "nismo odradili dobro."
Ne treba nama puno riječi. Predobro se znamo...
Bio je polumrak u prostoriji. Taman dovoljno svjetla da ti vidim lice. Reakcija očekivana. Nevjerica, ljutnja, obrana...napad.

Zašto sam to tako odradila. Zašto nisam pričekala?
Zato jer je učinjeno. I nikakvo vrijeme neće obrisati tu činjenicu. Sa tim ne mogu živjeti...mislim, mogu, ali i glumiti da živim. A ja sam jako loša glumica.

Trenutak iza mog priznanja, svijet nije izgledao tako lijepo, ni lampice upaljene u prozoru, ni na kući, ni crteži na stolu vrijednih ruku naših najmlađih ukućana...ništa nije imalo smisla. Sve sam to poljubila pogledom i rekla svemu zbogom.

Jedino to mi preostaje, otići sa svojom škrinjicom...jer ja TO podnijeti ne mogu, pokušala sam, nalazila godinama razloge, pokušala vjerovati u sve istine koje su mi bile ispričane, ali...ne mogu ja protiv sebe.

Položena ruka na moje rame prije spavanja...neprospavana noć...ali bila sam mirna, da te ne probudim, tko zna koliko ću još imati prilike ovako ležati uz tebe...slušam kako dišeš, upijam tvoje mirise, pamtim tvoje obrise.

Jutros zagrljaj. Pitala sam: "hoćeš li TO učiniti za mene?" "Hoću."
Sjeo si i bio si tužan, ljut pomalo, pogled prazan...pogled koji me izbjegava...Na sekundu bilo mi je toliko žao, što sam postavila to pitanje. TO ti je jako važno...ali ja protiv sebe ne mogu i meni je TO važno...želim da TO nestane između nas dvoje...želim da TO nestane iz našeg doma, želim da to izneseš van iz naše kuće, kao glomazni otpad! Ma još bolje, da to zapališ! Nikome TO u kući ne treba...

Sebično možda, ali tako jest, to sam ja...sve drugo bilo bi nešto, što ne voliš, netko, koga ne voliš.

"Sjećaš li se našeg suncobrana? I njega smo bacili...nakon duge i teške borbe?"...pokušala sam se i našaliti malo...ali u sebi...možda sam ti trebala i to reći, no, prešutila sam. Uzela sam i šalu sebično, jer mi je trebala kao štaka da mogu izaći iz kuće, toliko su mi noge bile drhtave i slabe...od straha i neprospavane noći.

Odlazim iz kuće.
Ni jutros svijet ne izgleda lijepo, možda zato što je dan, pa ni lampice ionako nemaju smisla, a crteže još nismo poljepili po prozorima...možda večeras opet kad se vratim kući lampice i crteži dobiju smisao...možda se čarolija vrati, možda i za mene postoji koje malo čudo...koje ujutro neće nestati.
Za svaki slučaj, okrenem se još jednom, možda ipak...ma, ne...ništa nema smisla ako me ne dočeka tvoj topli osmijeh...






- 08:37 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

  prosinac, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Srpanj 2014 (1)
Ožujak 2013 (2)
Veljača 2013 (3)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (13)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (18)
Veljača 2009 (17)
Siječanj 2009 (9)
Prosinac 2008 (9)

Opis bloga

Linkovi