Priče s ruba

četvrtak, 07.07.2016.

Kao da


Da se razumijemo, volim kokoši. One su dio pernate obitelji, tako bliske krilatim bićima ljubavi - anđelima. Zato se i nalaze u ovom tekstu, da okrilate priču koja bi inače bila prizemna, blatna, mučna. Jer, živimo u svijetu KAO DA. Evo primjera:

- Jednom su nogometnom reprezentativcu razbili staklo na prozoru kuće u kojoj ljetuje, nije njegova, i vrlo vjerojatno kamen niti nije bio namijenjen njemu, ali KAO DA je. I digla se cijela Hrvatska, svi KAO DA treneri, KAO DA političari, KAO DA građani osuđuju onog koji je to učinio. Jedan čak (bivši izbornik) izjavljuje: - Užasno je to što se dogodilo! Da mi je samo znati koji bi pridjev trebalo upotrijebiti za ono što se događa penzionerima koji ljetuju po kontejnerima, djeci bez doručka i prijevoza do škole, nezaposlenima ali i zaposlenima bez plaće i onima koji plaću moraju vratiti u džep svog poslodavca jer se smiju hraniti samo trulom hranom koju on prodaje....i tako dalje, cijela je zemlja KAO DA.

- Jedini kandidat za predsjednika jedne stranke ponaša se već KAO DA je izabran jednoumljem i ne samo za predsjednika te stranke, već i za premijera države koji je već jedno vrijeme samo tehnički premijer, a ponaša se (taj tehnički premijer) KAO DA je i dalje premijer (potpisuje zakone o kojima ne znamo ništa, putuje Evropom praveći se KAO DA predstavlja zemlju u kojoj mu nitko nije dao glas...i tako dalje)...i svi su nam tehnički ministri i dalje KAO DA ministri i politika nam je cijela KAO DA.

- Tisuće izbjeglica pristiže vodama boli. I Evropa se pravi KAO DA pomaže, iako zna da je jedina prava pomoć zaustaviti rat u zemljama iz kojih izbjeglice dolaze, pomoći im obnoviti život, podići ga iz pepela, prekinuti ovu strašnu trgovinu ljudima, njihovim organima i patnjom...prestati se ponašati KAO DA su živi, jer nisu, ovo nije život zamišljen za čovjeka na najljepšem od planeta, ovo je život KAO DA, ali ne za svjetske i evropske prljave moćnike, Ovo će uskoro za sva živa bića biti život KAO DA, ako se ne usprotivimo, ako ne podignemo glave k nebu, ako ne shvatimo da nanoseći zlo onima koje ne volimo, nanosimo još veće zlo onima koje volimo!

- Lopovi svjetske politike najpošteniji su dio svijeta, oni mirno ostaju i dalje KAO DA bankari, farmaceuti, proizvođači oružja, oni se ne skrivaju, svijet je njihov, koga ne ubiju metkom, srede ga cjepivom ili kemoterapijom i tako život ide dalje na ovom planetu baš KAO DA je život.

Uh, plače mi se. Zbog svih duša koje su došle voljeti, učiti, rasti. Plače mi se zbog djece, staraca, životinja, zagađenog tla, isprljanih voda, okrvavljenog neba...plače mi se, ali NEĆU plakati! Naučila sam odakle dolazi moć u ovom trodimenzionalnom postojanju: iz obraćanja pažnje!

Zato, prestajem čitati crne vijesti na crnim portalima. Novine ionako odavno ne kupujem. Prestajem slušati tv razgovore KAO DA voditelja s KAO DA zastupnicima naroda. Obraćam pažnju na zaista žive, na one koji svoje male oaze ispunjavaju ljubavlju, znanjem, radošću postojanja. Obraćam pažnju na čistu rijeku, plavo nebo, modrozeleni trbuh mora, rascvjetani proplanak, plodnu zemlju, na Sunce i Mjesec i na planete koje nikakav privid ne može skrenuti s njihovih putanja. Obraćam pažnju na one koje volim, dvonožne, četveronožne, kamene i rascvjetane. I oni rastu. Oni su svoja i moja moć!

Obraćam pažnju na dobrotu i ljubav! A ima je, imaaaa jeeeee!

Obraćam pažnju na duhovnu pomoć koju u ovom trenutku imamo na Zemlji! Obraćam pažnju na anđele!

I večeras, 7.7.2016.godine u 19h po tko zna koji put najmanje 7 divnih, ljubavnih minuta povezujem se s anđelima!

Hvala svima koji će nam se pridružiti!

- 08:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 18.06.2016.

U zemlji



U zemlji u kojoj jedini preživjeli vatrogasac s Kornata još uvijek ne zna zašto je jedini preživjeli i što je i tko je kriv za smrt njegovih prijatelja, a to ne zna niti ostatak Hrvatske...

U zemlji u kojoj vlada pokušava pasti, ali to joj ne polazi za rukom jer – prema gravitaciji – da bismo odnekud pali najprije se moramo popeti, a to ni ova ni mnoge ranije hrvatske vlade nisu uspjele učiniti…

U zemlji u kojoj o zakonu o zaštiti životinja odlučuje onaj koji trguje krznom tih životinja i u kojoj novac za zbrinjavanje napuštenih i bolesnih životinja dobiva onaj koji tim novcem zbrinjava samo sebe…

U zemlji u kojoj premijer koji više nije premijer hitno mijenja zakon o huliganima, nakon što je po istom postupku potpisao kojekakve ugovore o kojima mi u čije ime ih je potpisao ne znamo ništa, ali zar je važno što je potpisao, mi ionako ništa ne razumijemo, mi samo volimo tu zemlju, volimo je baš tako – nečitanjem ugovora o rasprodaji, nečitanjem onih sitnih slova na dnu papira…

U zemlji u kojoj su huligani na nogometnim stadionima udarna vijest jer su „…osramotili Hrvatsku“ i njihova se puna imena i prezimena, vjerojatno potpuno neprovjereno, vrte raznim portalima umotana u bjesove frustriranih, dok se o silovateljima djevojčica i dječaka eventualno mogu doznati tek inicijali i dob…

Dakle, u takvoj zemlji iz koje brzinom nevera odlaze obrazovani i neobrazovani, Hrvati i Nehrvati, mladi i stari, u takvoj zemlji ostaju tek oni pravi huligani, u odijelima i s kravatama, pismeni, polupismeni i nepismeni (ali zar je to važno, kad ne čitaš isto je kao i da ne znaš čitati), ostaju dakle stranački pokvarenjaci, dileri užasa i poniženja, kriminalci s rukom na srcu i drugom u džepu ili s obje u džepu i nijednom na srcu…

Eto, u takvoj zemlji, zlostavljanoj i varanoj stoljećima ostaju oni, ali ostajemo i mi – vi i ja. Zašto?

Da im pokažemo da nam ne mogu zatvoriti srce i ne mogu ukrasti dobrotu.

I da im dokažemo kako nikada više neće imati vlast, neće imati moć.

Naučili smo. Doznali smo. Mi smo vlast. Mi smo moć.

- 20:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 08.06.2016.

Godine



Našao me je na Facebooku. Zahtjev za prijateljstvom. Prihvatila sam. Prihvaćam sve. A onda, kad vidim što neki od njih pišu, te neke brišem.

Iz susjedne države je. Nakon nekoliko dana poslao mi je poruku: - Lepi ste. Nisam je shvatila doslovno, dan, dva prije jedna mi je žena napisala kako svijetlim na fotografiji, bilo je to u kontekstu dobre energije, pa sam pomislila da se ovo "lepi ste" može protumačiti slično. Jer, moje se godine vide na mojim fotografijama. Uostalom, ne može drukčije, ili se vidimo i one i ja, ili se - ne vidimo.

Zato sam odgovorila: - Hvala. Ubrzo je stigla fotografija mladića u kupaćim gaćama, na nekom bazenu: - Treniram plivanje, pisalo je uz nju.

Nisam odgovorila. Jer ne treniram. Jer mi nije važno što on radi. Jer...

A onda je napisao: - Da li vas interesuju moje godine?

Nasmijala sam se i odgovorila: - Ne. Imam dovoljno svojih.

- 22:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.02.2016.

Odrastanje




Život ne počinje odraslošću. Treba nam puno koraka do onog što odraslošću nazivamo. A ako smo dovoljno iskreni, priznat ćemo kako mnogi od nas nikad ne odrastu. Ne zato što nisu imali vremena za to, godine huje oko njihovih sve starijih ušiju; i ne zato što im srce ne stari, jer srce zaista nikad ne stari, to je usud ljudski; već stoga što ih je strah odrasti, boje se da je odraslost dosadna i naporna, kao što ponekad i jest.

Ipak, najveći razlog ljudskog neodrastanja je što odraslost podrazumijeva preuzimanje vlastitog života u vlastite ruke. Više se ne možemo bacati na pod, lupati po njemu rukama i nogama i urlajući tražiti od Boga, svemira, roditelja ili prodavača u dućanu, igračku koju smo poželjeli. Umjesto toga trebamo je sami dosegnuti na visokoj polici života, donijeti na blagajnu, izvaditi novčanik i - platiti. Ali, to je cijena samostalnosti.

I odrastanja.

No, to ne znači da se više ne smijemo igrati. Tek tad ćemo osloboditi svoje unutarnje dijete dopuštajući mu da se igra po vlastitim pravilima i s vlastitom igračkom.

Nije li to, uostalom, razlog zašto smo ovdje? Igrati igru koju smo sami izmislili?
mislili?

- 20:50 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.05.2014.

Voda



Posvuda. Obujmila je kuće, uvukla se kroz vrata, prozore, popadala s krovova, iscurila s krošnji. Nabrekao trbuh mrtve krave razgovara s njom. Kaže joj: - Ostavi me se, vodo, što sam ti skrivila! – Ne mogu, odgovara joj voda. – Moje je izvući blato osjećaja s ovih prostora, a ti si dio toga, kravo, baš kao onaj crni pas kitnjastog repa što mi nastoji umaći. Ali, nema kamo. Danas sam ja i zemlja i zrak i vatra i voda, danas sam sve na ovom dijelu Balkana.

Zašto nam se to događa? I zašto nitko ne postavlja upravo to pitanje, najvažnije na svijetu: - Zašto?

Zato nam se događa, zato što ne pitamo ništa, šutimo i dopuštamo prljavštini svijeta upravljati našim životima, našom prošlošću i budućnošću, našim vjerama i idealima.

Voda je izašla na ulice, kad mi to nismo znali. Htjeli. Smjeli. Voda je digla glas i za nas, nijeme svjedoke pokvarenosti koja naše dane na Zemlji tereti prijetnjama ratova, korumpiranošću naših političara, nametima van pameti i još više van srca. Voda je digla glas za sve one koji ne žele znati kako ne bi morali reći, činiti, biti, za nas slabe i prestrašene. Voda je digla glas i viče ulicama naših sela, gradova, livadama i oranicama, čak i grobljima.

I dok huk nadiruće vode urla: - Srce! Gdje vam je srce, ljudi?, mi polako počinjemo razumjeti. Nema granica, Slovenija, Hrvatska, BiH, Srbija, nikome voda ne pokazuje putovnicu, ona je nema, ona samo teče li teče, prolazeći kraj natpisa evropskih i balkanskih, istom brzinom, istom potrebom za pranjem.

Isprljali smo ovaj svijet, okrvavili ga pohlepom i zloćom, šutnjom smo se prodali. Izađimo s vodom na ulice, pomozimo djetetu, bolesniku, starici, psu, kravi, svinji, pomozimo bez granica, budimo voda kojoj nijedna crkva nije dom, ali u svaku će ući kad to poželi.

Budimo voda. Oduprimo se mafijašima, bankarskim i nazovi sportskim, kapitalističkim i nazovi liberalnim, izađimo na ulice. Ima nas dovoljno, o da, itekako nas je dovoljno, pustimo glas za mir, dobrotu, znanje, ravnopravnost. Pustimo glas, pa voda više neće vrištati umjesto nas. Vratit će se u svoja korita, čista i sretna. A jednako takvi, napokon, bit ćemo i mi.

- 14:21 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 11.02.2014.

Maro I i Maro II




Znanje nije radost. Neznanje štiti od tuge. Maro I i Maro II žive u istom svijetu, svijetu neznanja i neljubavi. Otkad znaju za sebe mali žičani boks jedini je dom.

Maro I i Maro II su psi. Oni ne znaju brojati. To je dobro. Jer kad bi znali, onda bi plakali za godinama svoga života - njih gotovo jedanaest - provedenih u boksu zagrebačkog Dumovca. A došli su kad im je bilo tek nekoliko mjeseci. To je njihov život: azil, žica, ograda, puzanje.

Čovjek koji ih je odbacio zna brojati. Ali ne zna da je i njegov život na nekoj nebeskoj ravni prepoznat poput psećeg: azil ravnodušnosti, žica bezosjećajnosti, ograda samoće, puzanje okrutnošću.

I sad se pitam trebam li moliti Boga, ljude, anđele da Maro I i Maro II izađu iz azila u neki svoj pravi dom. Gdje ih ljudska ruka dodiruje ljubavlju, gdje imaju svoju zdjelicu s vodom, hranom, gdje ih štiti toplina pripadanja. Jer, da li bi im to donijelu sreću u godinama koje su im preostale ili bi ih rastužila spoznaja da topli domovi oduvijek postoje, samo oni to nisu znali?

Jer, neznanje štiti od tuge. Skučeni, svatko u svom boksu, ljudi i psi dijele sudbinu. Svejedno, znaju li to ili - ne znaju.


- 16:52 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 25.10.2013.

Vaučer



Vaučer označava potvrdu kako je nešto negdje plaćeno. Novcem. Nikad srcem.

Vaučeri Hrvatskog nogometnog saveza plaćeni su srcem navijača. Igra je isprljana, radost navijanja zbijena u geto stadiona izgrađenog i održavanog novcem - između ostalog - i onih koji bez vaučera ne mogu do ulaznice koja bi ih uvela u te iste stadione.

Davno sam, kao djevojčica, odlazila na maksimirski stadion. Tata je još bio živ. Kasnije sam napisala i objavila pjesmu o Dinamu, tužnu s još tužnijim završetkom: A mogla sam ti biti tako dobra kćer.

Odavno ne pratim Dinamo i one koji ga vode, ponekad pročitam ili čujem nešto o onima koji još uvijek navijaju - pod budnim okom policije - za klub koji nije samo gubio ime već i obraz. Zahvaljujući sportskim mešetarima.

I zato, ne moraju se sviđati nikome, ni BBB ni torcida ni armada ni kako li se već zovu grupe mladih (ne uvijek tijelom, ali srcem sigurno) buntovnika, ali oni su - važni! U zemlji u kojoj smo prešutjeli sve pljačke, gluposti, nepravde, nesposobnosti, laganja i prevare, nekoliko stotina (a nadam se i tisuća) ljudi odbija poslušnost sportskim prevarantima. U ime srca - za sport, za igru. I što je veća prisila, grublji je i otpor. Ne volim nasilje, ali ne volim ni šutnju i poniznost prema onima koji vode ovaj narod iz materine u materinu.

Uz to, stalno se pozivamo na zaštitu manjina, pošteni i hrabri u ovoj su zemlji jedina prava manjina! Uzimanje osobnih podataka za vaučere vrišti za zaštitom! Zato - podržimo ih srcem!


- 15:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 26.06.2013.

Tijelo



Tijelo zauzima prostor i posjeduje masu – ovo bi bila tek kratka definicija tijela. Ipak, čim ga imenujemo, u misli nam ne dolazi neko geometrijsko tijelo već živo tijelo, najčešće tijelo koje nam se sviđa, muško ili žensko. Dakle, tijelo na koje reagiramo.

Inkarnacija doslovno znači utjelovljenje. Duša dolazi na Zemlju upravo zato što kroz utjelovljenje ima priliku doživjeti iskustva koja je pomiču u razvoju, iskustva kroz koja uči o sebi, Bogu, svemiru i jedinstvu svega spomenutog, iskustva koja su omeđena upravo granicama tijela.

No, krenimo od početka, od stanice do tijela. Oplođeno jajašce čiji geni dolaze pola od jednog, a pola od drugog roditelja, naziva se zigotom. Kad se jednom oblikuje zigot može biti zaštićen, ali i ne mora. Kod školjaka npr. prepušten je samo sebi, roditelji ne ulažu nikakav napor da bi ga zaštitili, jer je njihova reproduktivna strategija oploditi što više jajašaca kako bi bili sigurni da će neko od njih preživjeti. Kod viših životinja, drukčiji su načini zaštite organizma u razvoju: jaje dobiva kruti oklop zaštite ili potpuno izrasta unutar majčinog tijela, kao što je slučaj s nama, ljudima. Ili, kako to rade klokani, rađa se ranije, a onda nosi i čuva u tobolcu. I tako zigot kreće od jedne jedine stanice razvijajući se u organizam koji na kraju može sadržavati milijarde različitih stanica. Kad dođe do takvog razvoja, zigot mijenja ime u embrij. Radi se o najneobičnijem, ali i najviše nadahnjujućem procesu u prirodi. Gdje se nalazi uputstvo za takav postupak? Dolazimo li, uopće, na ovaj svijet s nekim priručnikom za upotrebu života?

Vjerojatno se smijete. Onaj Proizvođač Gore očekuje da se snađemo, pa zar onda ne bismo i mi ovdje na Zemlji smjeli očekivati Njegovu pomoć?

No, da se vratim tijelu: neka vrsta uputstva nalazi se u DNK, ali ono što često zaboravljamo je kako stanični razvoj ne prestaje rođenjem. Ako promatrate djecu ili životinjske bebe shvatit ćete na što mislim.

I tako, nakon nekog vremena rast i razvoj počinjemo nazivati starenjem. Uh, baš nam je teško! Jedna znanstvena škola tvrdi kako je starenje posljedica zlostavljanja vlastitog tijela, akumulirane patnje tijekom života. Druga se poziva na programiranost, kaže kako je starenje sadržano već u genima. I mada će se većina složiti s ovom drugom teorijom, ja se priklanjam prvoj. Ne brinemo o svom tijelu, mučimo ga, izgladnjujemo, pa onda pogrešno hranimo, ne napajamo ga ili ga iscrpljujemo poslom kojeg ne volimo itd. itd. Što li mu sve radimo u tih sedamdesetak, osamdesetak ili dao Bog, devedesetak godina života! Pa, zašto se onda čudimo što mu jednog dana bude dosta, odustane, skine se s naše duše poput košulje koja ostane, a kome bi drugom tijelo i ostalo nego – Zemlji.

Jer, sva četiri elementa su u nama: vatri pripada duh, vodi duša i osjećaji, zraku um, a zemlji tijelo. I tako, vratimo joj ga jednog dana, nezadovoljnog, umornog, bolesnog. Treba li biti tako?

Ne. Sigurna sam, ma koliko vam to čudno zvučalo. Pa, kad sam tako sigurna, što je to što nas može sačuvati od boli, umora, nezadovoljstva? Znate i bez mene, znate i kad ne priznajete: ljubav. Samo ljubav. Ljubav prema sebi, prema drugima, prema vidljivom i nevidljivom svijetu u kojem živimo. Ljubav nas čuva od boli, ljubav nas podučava najvažnijim lekcijama. Baš kao što govori ona pjesma: “Tvoje tijelo – moja kuća...” Kad ste je zadnji put zapjevali, onako iskreno?


- 22:18 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 26.03.2013.

Neka bude kao da sam te volio



Prije 11 dana doletjela mi je u ruke. Iz tiskare. Puna ptica, crvenila, bijela i srcasta. Razveselila me je.

- Našla sam u njoj pet rečenica zbog koje je vrijedilo napisati je, rekla sam znanici. - Našla sam ih puno više, rekla je moja kćer. I citirala: "Hoćemo li prije mi ili dan napustiti ovaj grad, pomislila je. Dan je bio brži."

Pisati knjige. Izmišljati. Sanjati. Ili, kako je to imenovao Singer: "Kad sam bio mali izmišljao sam priče i nazivali su me lažljivcem. I dalje izmišljam priče, ali sad me zovu piscem."

O čemu je ova knjiga? O čemu su sve knjige ovog svijeta: o ljubavi. Dvije iste duše u dvije ljubavne priče u dva različita zemaljska života. Sve su ljubavi stare. Kao i ovaj svijet, uostalom.


Oznake: ljubav, duše, prošli životi

- 15:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.02.2013.

Na svoju odgovornost



- Uh, koje mlijeko sad kupiti?, upitala sam se glasno, tek ušavši u malu kvartovsku pekaru. Prodavačica je nešto promrmljala. Začudila sam se, jer njoj se ionako nisam obraćala, razgledavala sam police s mlijekom: trajno, od pola litre, od litru, dukatovo, nedukatovo, nijedno mi se nije sviđalo. Dohvatila sam ipak jedno, malo, najmanje, možda misleći kako u malo mlijeka ne može biti puno otrova: čokoladno u tetrapaku, dva decilitra.

- Ionako pijete mlijeko na svoju odgovornost, ohrabrila se prodavačica. Ili - obezobrazila. - Na svoju odgovornost? ponovila sam. - Pa zar ne plaćamo neke institucije i ljude koji pregledavaju proizvode prije upućivanja u trgovine, zar ne plaćamo tuđu odgovornost i znanje za ono što sami ne možemo učiniti? Ništa nije rekla, možda se samo namrštila.

I ja sam se mrštila. Uzela sam mali kruh, malo čokoladno mlijeko i malo ljutnje koja me je već preplavljivala, sve zajedno uredno platila i izašla u ledeno jutro.

I sad, evo, pijem kavu s mlijekom. Čokoladnim. Nekako se ne usudim nijedno drugo uliti u šalicu. Točnije, niti nemam drugog mlijeka kod kuće, sve sam prolila, bacila tetrapakove, oprala ruke i odlučila dovesti kravu u radnu sobu u kojoj ovo pišem. Na treći kat. Možda bi se kravama moglo vjerovati.

Ili je i to, poput svega ostalog, dio življenja "na svoju odgovornost"?

- 10:41 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se